IMA perioda kada se danima ništa zanimljivo ne dogodi, kada nemam apsolutno nikakve inspiracije, jer čitav tjedan nisam doživjela ništa vrijedno prepričavanja. A onda pak ima dana kada ne znaš kuda se okrenuti od svih lijepih, zanimljivih, novih, drugačijih stvari koje ti se dogode! Takav je bio i moj protekli tjedan...

 

Trenutno se nalazim u Kuala Lumpuru, a dok vi ovo čitate, već ću biti u Australiji. Na svom zadnjem letu sam, letu koji traje 5 dana, ali ZADNJEM! S dobrom ekipom, čestitke padaju na sve strane, svi žele znati što i kako, gdje i zašto. Dati otkaz na ovom poslu je uspjeh čini mi se. Nakon ovih par dana, predajem uniformu i sve dokumente natrag firmi, otkazujem vizu i to je to... Događa li se to zbilja??? No, prije nego krenem u krivom smjeru, da se vratim na prošli tjedan i tri nezaboravna dana koja su obilježila (pred)zadnje trenutke ovdje... 

 

1. Kao što sam vam već mali milijun puta napisala, nama posadi je vrlo teško naći dan u mjesecu kada su svi tvoji prijatelji slobodni. Zapravo, to se nikada neće i nije dogodilo, osim ako imaš samo jednog prijatelja. Svi dragi ljudi s kojima bih se željela oprostiti i pozdraviti, provesti zadnje dane u gradu, izać van i stvoriti još pokoju uspomenu, nikada neće biti na istom mjestu u isto vrijeme pa se oproštajni "tulumi" održavaju na rate. Tako sam ovaj tjedan dan-večer provela sa svojim curama, jedan tipičan ženski izlazak, večera, cugica, dvije, tri, nebrojeno mnogo slika i kokodakanja. Croatian mafia u svom najboljem izdanju! Mjesta na koja smo išle bile su mjesta koja je većina nas prvi puta vidjela i posjetila i to je ono malo bogatstvo Dubaija. Restorana, kafića, barova, klubova, tematskih, uz brutalne poglede, kraj bazena, na vrhovima krovova, ima koliko želiš! Svaki dan možeš posjetiti neko novo zanimljivo, drugačije mjesto, a pogotovo sada u zimi, kada temperature dozvoljavaju provođenje vremena na otvorenom! Pravo bogatstvo mog Dubaija su upravo te moje cure, koje su mi večer uljepšale da nisu mogle bolje... Kada me ljudi pitaju "Hoće li ti faliti Dubai?", večeri poput ove su prvo na što pomislim... Trudim se upiti svaku sekundu, svaki trenutak svakog dana, iskoristiti ih najbolje i najviše što mogu, jer vrijeme toliko bezobrazno brzo leti baš onda kada ne treba... 

 

 

2. Nova destinacija ponovno na rasporedu. Nakon tri i pol godine letenja u Indiju bez izlaska iz aviona, napokon sam dobila i 24 sata layovera u Kalkuti. Provodeći vrijeme svaki dan s Indijcima, bilo u uniformi ili izvan nje, nisam očekivala puno od tog leta. Pripremala sam se na smrad, zmazanoću, ponašanje za kakvo bi mi doma rekli "kao da si iz šume pobjegao", na sve najgore, na sve ono što u većini slučajeva doživljavam svaki dan. Na sve ono na što su i sami Indijci, koji rade kao posada, alergični kada je riječ o njihovim sunarodnjacima. Ono što sam doživjela bilo je sve samo ne to na što sam se pripremala. Na stranu smrad i prljavština. Naravno da smrdi, pogotovo uz Ganges, naravno da je prljavo i siromašno i jadno i tužno, ALI ljudi su neka sasvim druga priča. Indijci u Indiji nemaju veze s onima koji žive van Indije! Da li zato što smo bili turisti, stranci, bijelci, ali od prvog  do zadnjeg trenutka nisam osjetila trunku umišljenosti, bezobrazluka, neodgoja, zlobe od tih ljudi. Za razliku od onoga što u 90 posto slučajeva imamo priliku doživjeti u avionima, kao na primjer kada dolazi mašući britanskom putovnicom, tražeći wc za "Britance". Evo gospodine, BAŠ OVAJ wc, kako ste samo pogodili, izvolite! 

 

 

Posluga u hotelu na takvoj razini kakvu rijetko gdje imamo priliku doživjeti, vozač-vodič koji nas je satima vozio gradom i pričao nam o svojoj zemlji (nema tog pitanja na koje on nije znao odgovor), do ljudi na cesti, prolaznika, radnika, djece, staraca, koji ti mašu, šalju puse, nasmiju se, žele se slikati s tobom i to pristojno pitaju. Mislim da nas ima na više selfie-ja u tuđim mobitelima, nego u našim vlastitim :). Oni koji znaju engleski, pričat će s tobom o bilo čemu, pokazati, uputiti, pomoći, bez traženja ičega zauzvrat. Jedno lijepo i ugodno iznenađenje, što se tiče ljudi... 

Što se tiče grada... Prljavo, smrdljivo, siromašno, staro, trošno... Promet je apsolutni kaos, ne znaš tko pije tko plaća, a tko vozi lijevo, tko desno. I to sve tako funkcionira. Gužve su očekivane, svugdje! Rijeka Ganges je nešto najodvratnije što sam ikada imala priliku vidjeti i osjetiti, ali definitivno se mora posjetiti. Ako ste slučajno tamo u vrijeme sprovoda, zadržite se i pogledajte kako se obred održava, kako se tijela pale na vodi, kako pepeo bacaju u tu istu vodu i kako se nakon toga kupaju u toj istoj vodi, ne samo sebe nego i svoju odjeću. Ganges je sveta rijeka u Hinduizmu. Sama vožnja ulicama me zapravo i najviše zabavila, u tako malo vremena vidjeti toliko puno toga. Zadnja postaja bila je kuća i grobnica Majke Tereze. Jedno toliko posebno mjesto, koje je ostavilo utisak na mene veći od bilo koje crkve, džamije, hrama, svetišta. Na trenutak staneš i pogledaš ljude koji mole za nju, mole za sebe, puste suzu nad njenim grobom, dotaknu ga pažljivo i sa strahopoštovanjem, kao da će nestati, ako to naprave ikako drugačije. Priče i njen život u nekoliko fotografija, sačuvanih dokumenata i nekoliko osobnih predmeta, djeluju na tebe tako da i sam poželiš biti još bolja osoba. Istinski te dirnu... Prekrasan završetak jednog bogatog izleta u toliko siromašnoj zemlji.

 

3. Ono što je zaokružilo moj boravak u Dubaiju je križanje s Bucket liste jedne velike, velike želje! Skok padobranom iznad Dubai Palme! Od prvog dana sam skupljala muda, pardon, hrabrost za to i govorila si: "Prije nego odem, definitivno želim i moram skočiti!" i napokon su mi jajca narasla i bacila sam se iz aviona! Frka me bila sve do onog trenutka kada su se vrata otvorila, tada je sve nestalo i samo sam htjela skočiti, probati, vidjeti, ajde, pusti me van! Kakav je osjećaj? Onaj trenutak kada se pustiš i počneš padati? Neopisiv! Tog konkretnog trenutka vjerujem da se nitko ne sjeća! Pustiš se, vjeruješ, osjetiš srce u peti i bubreg u malom mozgu, hvataš dah, želiš vrištati, ali ne možeš, i to ne zato jer te strah, nego zato što imaš potrebu izbaciti to iz sebe, nema nikoga da te čuje, nikoga nije briga (osim frajera za kojeg si zavezan i koji u nekom trenutku treba otvoriti padobran), ali ne razmišljaš o tome! Padaš! Letiš! Ne misliš! Nema straha, samo osjećaj slobode i užitka i moći! Fak jea! O pogledu ispod sebe da ne govorim. Osmijeh s lica mi nije silazio naredna dva dana (možda je to bilo i od prirodnog face lifta), a sada mi to djeluje tako nestvarno. Da nemam video i slike, zapitala bih se da nisam sanjala možda?

 

 

Pogled na Petronase iz kreveta i već tonem u san... Laku noć svijete, drago mi je da smo se upoznali, duguješ mi još puno toga! 

 

 

Pssst! Teine svjetske avanture pratite i na njezinom blogu!