Come fly with me: Odbrojavanje počinje

Come fly with me: Odbrojavanje počinje

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

PROČITALA sam negdje da se kreativnost i/ili inspiracija povećava nakon čaše vina?
 
Točim već treću i ta teorija polako pada u vodu. Da se prebacim možda na nešto žešće ili da se ipak vratim na vodu? Ili da odem van i zaružim pa se vratim ovome u zadnji tren? Zapravo mi inspiracije ne fali, samo ne znam kako da sve ove osjećaje pretvorim u smislene rečenice, tj. da sve ovo što se vrti u mojoj glavi, i samo tamo ima smisla, prenesem i vama.
 
Koliko već dugo pišem o tom "danu kada dam otkaz", mislim da je vrijeme da vam kažem da se on opasno približava, točnije idući tjedan, od čega još moram odraditi 30 dana otkaznog roka i to bi bilo to... I sada dolazim do tog dijela, koji je najteže opisati - kako se osjećam? Prije nego što uopće pokušam odgovoriti na to pitanje, postavit ću si i sva ona koja prirodno budu postavljena sa strane svakoga kome kažem da odlazim iz Dubaija, a to su najviše moji kolege. Zašto? Kako? Koliko dugo si radila? Vraćaš se u Hrvatsku? Što ćeš raditi? Kako si se na to odlučila? Jesi spremna? I milijun sličnih, varijacija na temu... 
 
 
Znate li koja je zapravo najčudnija reakcija svih kolega? Dio u kojem ti ČESTITAJU i hajfajf-aju na otkazu! Bravo! Good for you! Go for it! Zašto? Zato jer jednom kada dođeš ovdje, otkriješ čari putovanja svijetom, zavoliš činjenicu da ovo nije jednoličan posao od 9 do 5, kada ne živiš za vikende (nego slobodne dane), kada shvatiš da si neovisan, kada si odjednom uspijevaš priuštiti nešto o čemu si prije samo sanjao ili pak samo živjeti bez ikakvih briga i uživati u životu, dok nešto drugo ili bolje ne padne u krilo... Tada je teško zamisliti odlazak iz ovog nebuloznog grada, tada je teško zamisliti da bi uopće mogao raditi posao, koji bi ti davao više slobodnog vremena u odnosu na prihode i povlastice, TADA je teško otići. Nemalo puta imala sam priliku čuti druge kako kažu "Došao sam ovdje samo na godinu dana, i evo me već šesta godina prolazi..." 
 
Ima i onih koji žele otići, ali su lijeni za pokrenuti se i naći nešto drugo, strah ih je, ponovo su našli egzistencijalnu sigurnost ili novog dečka (dođe na isto). Zato kada kažem da dajem otkaz, ne postoji osoba koja mi može dati jači vjetar u leđa od kolege ili kolegice, s kojom o tome pričam! Čudno je to, ali uvijek se sve svodi na činjenicu da oni najbolje od svih znaju kroz što ja sada prolazim, kakav život živimo svi mi s druge strane medalje (čitaj: slika), koje na dnevnoj bazi objavljujemo na socijalnim mrežama. Oni koji ti čestitaju na otkazu, znaju koliko je to teško i u kakvom emocionalnom i mentalnom stanju moraš biti, da bi se 101 posto odlučio na to, samo što oni sami još nisu došli do toga ili jesu pa nemaju plan B. 
 
Odgovor na pitanje kako se osjećam, što dajem otkaz, je poprilično kompliciran, ali ajmo ga pojednostaviti, a to je kombinacija - it scares the shit out of me i jedva-čekam-koliko-sam-uzbuđena! Da se razumijemo, nije lako odlučiti se, niti onda kad znaš da je to to, da zbilja želiš krenuti dalje, da ovo više nije za tebe. Strah koji osjećam teško je opisati, ali drugačiji je to strah od onoga kada ne znaš "što sad?!" Ovo je pozitivan strah (postoji li takav?)! Pomiješano uzbuđenje, nervoza, tuga, sreća, sve po malo, dolazi na mahove. U jednom trenu sam toliko euforična da već otvaram kofer i pakiram stvari, u drugom ne mogu zaspati, jer mozak slaže popise što sve moram napraviti prije i nakon što odem, a u trećem dižem pogled prema plafonu zadržavajući suze od pomisli na to kakve divne prijatelje ostavljam ovdje. Ako je već sada tako, strah me kako će biti zadnjih nekoliko dana... Najvažnije u cijeloj priči jest imati potporu svojih najdražih, koji će te oraspoložiti, kada ti se skupe suze u očima, koji se već najavljuju u posjetu i planiraju zajedničke godišnje odmore i koji će ti izbiti iz glave misli poput 'a kaj ako griješim?!' kada te uhvati panika. A takve misli se javljaju stalno! Kao što sam rekla, u jednom trenu panika, u drugom euforija. 
 
 
Odbrojavanje je počelo u obliku zadnjih 11 letova (zadnji raspored za studeni je izašao i nije loš), a između tih letova, u obliku slobodnih dana i ne propuštanja niti jedne slobodne sekunde vremena, koje mogu provesti s onima zbog kojih je i zapravo najteže otići... 
 
O tome što dolazi kasnije, kamo idem i što ću raditi, biti ćete na vrijeme obaviješteni :). Avionska karta je već kupljena, što znači da se ne vraćam u Hrvatsku. Ne još. Koliko dugo? Nemam pojma, možda samo par mjeseci, možda godina, a možda i tri. Ono što definitivno znam i osjećam je potreba za još jednom velikom promjenom, pa kud' puklo! 
 
Pssst! Teine leteće avanture svakodnevno pratite i na njezinom blogu!

 

 
 
 
 
 
 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara