NIKADA neću prestati biti kampanjac, i evo me opet, u zadnji tren, nemam objašnjenja zašto.

 

Možda zato što volim paniku ili možda zato što vooolim ležati u krevetu u 7:30 ujutro (ne zato što sam se tek probudila, nego zato što tek sada idem spavati), nakon cijelog dana u avionu, nakon 24 sata na nogama i pisati ovotjednu kolumnu. Inače nije zanimljivo. 

 

Nisam upalila svjetlo u sobi, nisam čak upalila ni laptop, nego tipkam na mobitelu, mrtva umorna. Toliko umorna da ne vidim niti slova koja tipkam, i toliko pospana da mi u prosjeku svake dvije minute mobitel padne na nos, jer zaspim otvorenih očiju. Ne karikiram, ali jačina boli koja me probudi je dovoljna i da me drži budnom idućih nekoliko minuta.

 

Enivej, razgovor s jednom kolegicom na letu, dao mi je ideju za ovotjednu temu - room service! Naručivanje hrane u hotelsku sobu i zašto ja to izbjegavam što je češće moguće, dok ona naručuje sve obroke u sobu, jer u tome toliko uživa. Ovo je mojih 5 razloga zašto ja to NE radim i ne volim raditi. Doslovno mogu na prste nabrojati koliko puta sam naručila hranu u svoju sobu, a to se dogodilo samo u situacijama kada bih u hotel došla bolesna ili ako bih čitav dan jurcala gradom i istraživala, da bih došla u sobu u zadnji tren pred polazak iz hotela pa naručila sendvič ili neku tjesteninu, koju bih jela s nogu, između stavljanja fasade na lice i navlačenja najlonki i uniforme pred polazak na let. Kao što sam rekla, neki ljudi u tome uživaju, guštaju u činjenici da se ne moraju ustati iz kreveta da bi pojeli topli obrok već to mogu u krevetu, ispred tv-a, u pidžami, bez grudnjaka, šminke ili cipela. Ja na to gledam s potpuno drukčijeg stajališta.

 

 

1. Menu u sobi nikada nije toliko bogat i raznolik kao onaj u restoranu, samo nekoliko katova ispod moje sobe. Da ne govorim o lokalnoj klopi u restoranu preko puta ceste. Kada na meniju vidim cesar salad ili club sandwich, radije ću ići spavati gladna, nego opet naručiti jedno te istu hranu, koju imaju u svakom hotelu i dostupna je u bilo koje doba dana ili noći (ako hotel poslužuje hranu po noći).

 

2. Da se odmah nadovežem na to. Na neke destinacije dolazimo u kasne noćne sate, npr. 4 ujutro. Gladan si kao vuk, jer je let bio prepun i nisi imao vremena sjesti i udahnuti, a kamoli pojesti nešto, ako je išta ostalo za jesti. Zbog razlike u vremenu, nama je tada vrijeme ručka ili večere i želudac ne pita koliko je sati na drugom kraju svijeta. Isto tako, tu hranu na avionu gledaš svaki dan, jedeš svaki dan, stalno je ista i dopizdi ti nakon nekog vremena pa u hotel dođeš gladan! U normalno vrijeme izašla bih van nešto pojesti, ili bar spustila guzu do hotelskog bara ili restorana, ali u 4 ujutro nemaš puno izbora nego naručiti u sobu. "Oprostite, ali kuhinja ne radi od 3-6 ujutro." Molim?! Kako? Zašto? Zato jer ne radi. Gotov razgovor. Ideš u krevet gladan... Još jedan razlog više zašto ni ne razmišljam o naručivanju u sobu, bojim se da će mi reći "Nemamo hrane, sorkač, drugi put."

 

3. Ako sam već naručila hranu iz jednog od dva prije navedena razloga, javljaju se sljedeći problemi. Sjetimo se, ili sam bolesna ili sam u žurbi spremiti se na vrijeme za let, što znači, ili sam u pidžami bez grudnjaka, šminke, raskuštrane kose, jedva gledam, boli me cijelo tijelo i ne mogu se ustati iz kreveta, ili polugola jurcam po sobi navlačeći na sebe čarape, košulju, cijelu uniformu, češljajući se, šminkajući, pakirajući kofer... I zvoni konobar na vrata. Iz kreveta treba ustati, pokušati nabaciti osmijeh na lice i ogrtač preko pidžame, da se čovjek jadan ne prestraši kada mu otvoriš vrata, ili isto tako navući ogrtač na sebe da ne bi nešto krivo pomislio, ako otvorim vrata u donjem vešu! Nije to sve, kada uđe u sobu, ne mora vidjeti da si baš danas odlučila biti neuredna, ne mora vidjeti gdje si se presvukla, gdje si ostavila ručnik od tuširanja, četkicu za zube ili cipele u kojima si radila zadnjih 10 sati pa pokušaš sobu dovesti u red. Zbog sebe, jer ti je neugodno. Ne volim kada mi je neugodno i ne volim kada se osjećam da bi mi moglo biti neugodno. Ne volim poglede hotelskog osoblja koje donosi hranu u sobu i ne volim njihove komentare poput "Izgledate kao da niste spavali." Ma nemoj reć'! Hvala na komplimentu, sada se odmah bolje osjećam. Ne volim to, jer znam da izgledam kao da me krava sažvakala, krepana sam, odradila sam x sati i padam s nogu, bolesna sam, gluho doba noći je, i na kraju krajeva, boli me briga! Samo želim pojesti i zaspati, tim redom, bilo bi poželjno.

 

 

4. Također, kada konobar s pladnjem uđe u sobu, pita me gdje bih htjela da ostavi taj pladanj. Na stolu? Ili na krevetu? Nemaš baš puno izbora. Ako ću jesti nožem i vilicom na krevetu u potpuno neudobnom položaju, postoji mogućnost i da ću isti uprljati, ali ako jedem iz kreveta, vidjet ću tv! Ako pak odlučim jesti za stolom, neću vidjeti niti tv (jer stol nikada nije okrenut prema tv-u) niti prekrasni pogled kroz prozor (jer stol nikada nije okrenut prema prozoru) nego ću imati pogled na sobu! Ne volim taj pogled, ne volim jesti sama u sobi, bez pogleda na išta zanimljivo, depresivno je. Tako je, to je riječ za room service - depresivno je! Ostaješ sam u svojoj sobi, zatvoren, izoliran od svih drugih ljudi, jedeš hranu koju si vrlo vjerojatno jeo i u prošlom hotelu i onom prije toga i onom prije toga. 

 

Da se razumijemo, nije mi problem sjesti sama u kafić ili restoran, otići sama u kino ili na koncert, raditi bilo što sama, jer na kraju krajeva, volim i uživam u tom svom "me myself and I" vremenu, bilo gdje da se nalazim. Treba to znati i biti zadovoljan samim sobom i svojim društvom, treba se znati zabaviti, bilo da ćeš ponijeti knjigu sa sobom, prelistati novine, pregledavati slike na fotiću, koje si ispucao u zadnjih nekoliko sati razgledavanja grada ili makar samo promatrati prolaznike i blejati u prazno. Nije to ništa strašno. Ništa čudno, ni loše. Koliko puta ste čuli nekoga da kaže kako mu/joj je neugodno sjesti u kafić solo pa će radije stajati vani na kiši i čekati društvo, nego uživati u svojih pet minuta na toplom i udobnom, samo zato da te "drugi ne bi čudno gledali"? Pusti druge što gledaju! To su isti oni ljudi koji nikada ne bi sjeli sami, da ih "drugi ne bi čudno gledali". Mene to ni najmanje ne smeta, dapače! Zato ću radije izaći van iz hotela i sjesti u prvi zanimljiv restoran, pojesti nešto lokalno i fino i vratiti se u sobu na spavanje. Iskreno, kada god sam bila sama negdje, upoznala sam puno različitih i zanimljivih ljudi, nego onda kada sam bila u društvu, pogotovo nepoznatom društvu kolega, od kojih se uvijek bar jedna osoba ne zna ponašati za stolom, što me pak dovodi do ludila.

 

5. Zadnji razlog zašto ne volim dostavu u sobu je taj što se vrlo često nalazim u zemljama čije valute moram preračunavati na aplikaciji na mobitelu. Uzevši u obzir razloge iz kojih ne naručujem u sobu, ili nemam snage za to ili nemam vremena, zaboravim, pa teta ili striček donesu papicu u sobu, stave pladanj na stol, koji gleda u zid, predaju ti račun na potpis i čekaju. Ne volim to čekanje. Osjećam pritisak! Zašto? Zato što treba ostaviti napojnicu! Ako sam na primjer u Africi, znam da im bakšiš puno znači, ali isto tako nemam pojma kolika je vrijednost stotinu tisuća njihovih novaca pa ne znam da li ću ostaviti toliko da bi bilo bolje da nisam ostavila ništa ili ću ostaviti cijelo bogatstvo! A on(a) i dalje stoji i čeka i smješka se i želi si malo popričati sa mnom o tome kako je danas divan dan... Primate dolare? A eure? Možda dirhame??? 

 

 

Ovaj posao zna biti prilično samotan, ali naručivanjem u sobu činim ga još više takvim. Doručak u krevet je jedno, doručak u krevetu u hotelu ispred tv-a, jer si lijeno prase, koje se ne želi družiti s ostatkom svijeta, je nešto sasvim drugo, ali to sam samo opet ja i moji stavovi. Laku noć, dobro jutro, dobar tek, whatever... ZzZzZ...

 

Pssst! Teine leteće avanture pratite i na njezinom blogu!