VEĆ duže vremena razmišljam o tome kako bih trebala napisati i par riječi Vama, čitateljima i čitateljicama, direktno, otvoreno i od srca, pa mislim da je došlo vrijeme da to napokon i napravim.

 

Unazad dvije godine i nešto sitno, koliko već izlazi ponedjeljkom moja kolumnica, moj inbox se napunio Vašim porukama. Većinom su to poruke s pitanjima vezanim uz posao, molbama za savjete kako se prijaviti za isti, ali niti jedna takva poruka nije započela ili završila bez neke lijepe riječi potpore, komplimenta i lijepih želja za budućnost! Niti jedna jedina! Bilo je tu, i još uvijek ima, onih poruka kojima se samo želite javiti, pozdraviti, reći "you go girl!" Ima onih koje samo zanimaju savjeti o Dubaiju, kao destinaciji za godišnji odmor. Također, ima i onih koji su mi pisali o idejama i predlagali teme za neke od sljedećih tekstova. U počecima su to više bili stranci, koji su se javljali s obzirom da sam se tada trgala stizati pisati usporedno i blog, koji više ne pišem onoliko često koliko bih željela, ali s vremenom počeli ste se javljati i Vi, moji, naši, kako Hrvati tako i ostali iz regije. I HVALA Vam na tome! Nemate pojma koliko puta sam htjela odustati od pisanja, koliko puta nisam imala volje niti inspiracije, koliko puta su me ismijavali zbog toga, koliko puta sam se pitala "čemu?"... I apsolutno svaki put kada bih se tako osjećala, netko bi mi negdje napisao par riječi, koje bi me ponovo digle i dale mi vjetar u leđa. Ono malo sitno "bravo", koje tako glasno odjekuje i znači više od xx lajkova, bi me pogurnulo dalje, i HVALA Vam na tome! 

 

 

Poruke od vjernih čitateljica, ali i čitatelja, kojima je "svaki ponedjeljak ritual ručak uz Come fly with me", zbog kojih me čita nekoliko ljudi više, jer su im me oni predstavili. Poruke cura i dečkiju koje sam "inspirirala da se prijave za posao" (znate li uopće koliko znači činjenica da sam nekoga inspirirala na nešto, a pogotovo na ovakav jedan korak?!) i poruke istih tih ljudi, koji mi javljaju da su posao dobili, da su došli u Dubai... Poruke kolegica za koje niti ne znam da su mi kolegice, jer se nikada nismo srele ili upoznale, a koje se pronalaze u mojim riječima i čitaju moje tekstove mami i tati doma, da bi ih oni možda malo bolje razumjeli, da bi vidjeli da nije samo njihova kćer opičena u glavu, ima i još jedna :). HVALA Vam na tome! Poruke svih drugih putnika, i ljudi koji "žive van svoje divne zemlje, koju vole najviše na svijetu, ali..." Onih koji isto tako razumiju kako se ja osjećam i znaju da ću i ja razumjeti njih, jer je to tako, naši smo si, kužimo se, živimo u tuđini. Poruke svih Vas, koji ste mi slali pozdrave iz Zagreba i slike Zagreba, kada god bi me uhvatila nostalgija i kada bih cendrala kako mi fali moj grad. HVALA Vam na tome! Poruke u kojima se želite upoznati "za slučaj da se jednog dana sretnemo na avionu" i u kojima mi šaljete svoje rasporede letova, za slučaj da bih se možda mogla naći baš na tom Vašem letu. Poruke u kojima mi želite sve najbolje, dajete podršku i najviše od svega inspiraciju. Da ne kažem koliko puta bi neka takva poruka, u kojoj bi pisalo kako je ovaj posao Vaš san oduvijek i kako sam sretna što mogu vidjeti cijeli svijet, u meni smirila nezadovoljstvo i natjerala me da zbilja budem zahvalna na svemu što sam prošla, otkad sam došla ovdje. Vaša euforija meni je dala energije! I HVALA Vam na tome! Kako mi je jedna draga čitateljica napisala, riječi i slike su nezaboravne, svevremenske i posebne...

 

 

Nisam niti bila svjesna koliko će mi ovaj posao otvoriti novih vrata i koliko će mi ovaj blog i kolumna donijeti novih poznanstava i prijateljstava, s ljudima s kojima dijelim iste interese, bez obzira koliko oni godina imaju! Nisam ni bila svjesna činjenice koliko Vas ima tamo negdje koji me čitate i gdje se sve u svijetu nalazite, dok mi se niste počeli javljati. I HVALA Vam na tome! Jednostavno nema riječi kojima mogu opisati koliko me usreći i dirne u srce svaka od tih poruka, a pogotovo onih kojima sam savjetima ekšli pomogla i olakšala cijeli proces od prijave za posao do dolaska u Dubai. Jednako tako ne mogu opisati ni osjećaj povezanosti sa svima Vama koji živite izvan Hrvatske i javljate mi se porukama, da podijelite nostalgiju sa mnom ili makar da mi kažete da nisam jedina, da Vas ima još koji se osjećate kao ja u određenim situacijama, opisivanim ovdje zadnje dvije godine. HVALA Vam i na tome... 

 

 

Nemojte misliti da je ovo oproštajno pismo, iako možda malo naginje prema tome, ali to je samo zato, jer se polako pripremam opraštati sa svim dragim ljudima u ovom gradu, ubrzo nakon toga ponovno i u Zagrebu pa me emocije nenadano zašoraju i trudim se ne cmizdriti, jer se ne želim ujutro probuditi s podočnjacima prije 14-satnog leta. Nego, da završim s velikim HVALA onima od Vas koji priznaju da također još uvijek jedu Čokolino i onima koji pozivaju na domaću rakiju "kada se sretnemo negdje u svijetu", jer budimo iskreni, kamo god da se ide, i koliko god ograničenje kilaže bilo - u koferu uvijek ima mjesta za bocu rakije (i kutiju Čokolina)! 

 

Uživajte u svom ponedjeljku i znajte da će moj trajati 7 sati dulje od vašeg pa neka vas to tješi ;).

Pssst! Teine dosadašnje avanture pogledajte na njezinom blogu!