Come fly with me: Kurbam Bajram u Omanu

Come fly with me: Kurbam Bajram u Omanu

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

INDIJA, Kuvajt, Iran, zaredali se noćni letovi u zemlje u koje nikada nisam nogom kročila (pistu ne računam), zemlje koje ne ubrajam u "posjećene", ali valjda budem uskoro. Muscat u susjednom Omanu, također je jedan od onih kratkih "odi mi, dođi mi" letova, iz Dubaija ravno 45 minuta udaljen, do sada se nije našao na popisu viđenih destinacija. Do sada. Zemlja broj četrdeset i osam zaradila je svoju kvačicu, dugi vikend u Omanu. Doduše, meni pojam dugog vikenda apsolutno ništa ne znači, ali kada se potrefi da si te iste dane slobodan, kao i ostatak normalnog radnog naroda u zemlji, osjećaš se mrvicu normalnije nego inače. Nije puno, ali stjuardesu veseli. Veseli ju toliko da napokon kupi avionsku kartu i pobjegne iz grada na tri dana, u posjet prijateljici u Muscat. Autom cca šest sati, avionom niti sat, zbilja je savršena destinacija za kratki vikend izlet, a o tome koliko ova mala zemlja nudi, nije se potrebno ni pitati. 
 
Moja jedina želja bila je posjetiti jedan od mnogo wadija, koji se nalaze oko Muscata. Toliko sam se lijepih slikica nagledala od drugih, da sam si to zacrtala u glavi pod obavezno. Odmah prvi dan odveli su me u Wadi Bani Khalid, tri sata vožnje van grada. Što je "wadi"? Wadi je arapski izraz za dolinu i/ili riječno korito, koje je puno vodom samo u vrijeme ljetnih monsuna. Natope se kišom, koje u ljetnim mjeseci ima puno i tvore prekrasne oaze usred ničega! Ali, doslovno usred ničega! Među stijenama stvore se bazeni i spilje, u kojima je  voda smaragdno zelena i pruža osvježenje u vrućim ljetnim mjesecima. 
 
 
Kako sam rekla, bio je dugi, vjerski, neradni vikend u cijelom muslimanskom svijetu, slavio se Kurbam Bajram, islamski praznik prinošenja žrtve prema strogim pravilima šerijatskog prava. Životinja koja se zakolje u ovu čast, dijeli se na tri dijela, od kojih jedan ostaje obitelji, a druga dva su raspoređena među prijateljima i/ili susjedima te siromašnima i onima kojima je to najviše potrebno. Nisam mogla ni pomisliti da se klanja životinja odvijaju... Svugdje, pa tako i pored ceste, što ni jednom prolazniku ne može promaći. Meso, koža, dlaka, krv i jedan veliki oštar nož.
 
Dan broj dva proveli smo istražujući skrivena mjesta, do kojih nikada ne bih znala sama doći ili uopće znati što tražiti! I to je ona prekrasna prednost poznavanja nekoga tko živi u gradu, u koji dolaziš kao turist - vidiš, živiš, osjećaš kao i oni, koji tamo žive. Doživljaj je potpuno drugačiji... Skrivene uvale, kilometrima udaljene od glavne ceste, plaže i vidikovci koji ostavljaju bez teksta, planine s jedne, more s druge strane, koze i magarci, mala mjestašca i njihovi građani, siromaštvo i bogatstvo vrata do vrata. I bez obzira koliko kuća bila siromašna, imat će predivna ulazna vrata! Ljudi su ugodni, pristojni, slabije pričaju engleski, ali se trude.
 
 
Oman je jedina zemlja u kojoj se srijedom održava "ženski plac" (u mom slobodnom prijevodu), u gradiću Ibri, gdje muškarcima nije dozvoljeno ni biti u blizini, dok žene prodaju drugim ženama svoju robu, od začina i tekstila, do nakita. Baš me zanima koliko su žene dobre u cjenkanju (jer ja ne mogu biti lošija nego što jesam)! 
 
Ono što me zaintrigiralo, čak i kao nekoga tko ne pije kavu, jest njihov običaj posluživanja kave. Ispijanje kave je važan dio svakog događanja, poslužuje se kao dokaz gostoprimstva. Gost ne smije odbiti ponuđenu kavu, jer se to smatra uvredom. Ponuđena, to jest prihvaćena šalica kave je znak poštovanja i prihvaćanja gostoprimstva. Postoje mnoga pravila, ali u Omanu domaćin mora stajati, dokle god gost sjedi i dok ne završi ispijanje kave, a u pravilu se kava toči gutljaj po gutljaj, tek toliko da prekrije dno šalice. Datulje su uvijek obavezan slatkiš na stolu. Ne znam kako bih preživjela da me netko pozvao na kavu, s obzirom da je vrhunac unosa kave u moj organizam - tiramisu kolač, ali dobro je znati običaje :).
 
Zanimljivo je bilo provesti vrijeme u zemlji koja je potpuno otvorena prema turistima, a istima nedovoljno zanimljiva da bi ju preplavili selfie štapovima. Viza se plaća na ulazu u zemlju, cca 100 kuna (15€), taksi s aerodroma ima fiksnu cijenu - 8 riala, nešto manje od 20€, a javni gradski prijevoz ne postoji.
 
 
Treći dan proveli smo u razgledavanju samog grada Muscata, Sultan Qaboos Grand Mosque, Royal Opera House, Corniche, Sultanova palača...I već je bilo vrijeme za odlazak! Sve što je lijepo kratko traje, a pogotovo kada se osjećaš kao doma, kao član obitelji, uz nekog "svog"... Divno je imati prijatelje, a još je ljepše kada s tim prijateljima dijeliš i puno više od ljubavi prema putovanjima, pogleda na svijet oko nas, interesa i zabave, bez obzira na godine i kilometre koji vas dijele.
 
Pssst! Teine leteće avanture pratite i na njezinom blogu!
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara