Come fly with me: Emocionalni ringišpil

Come fly with me: Emocionalni ringišpil

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

IZ mjeseca u mjesec, više od tri godine, provjeravaš svoj raspored za nadolazeće letove i nadaš se da ćeš barem jednom dobiti let s nekom od najboljih prijateljica, ali to se ne događa, iz mjeseca u mjesec... 
 
Niti onda kada je postojala opcija tražiti let s određenom osobom, to se nije dogodilo. Da, letjela sam sa ljudima koje znam, s poznanicima, s prijateljima od prijatelja, s kolegama koje sam upoznala negdje, nekada, ali nikada s onih nekoliko meni najbitnijih! Do sada... Doduše, bio je to jedan od onih letova koje bih drage volje mijenjala za bilo što drugo, iz nekoliko razloga, ali dovoljan je bio jedan da to ne napravim, moja prijateljica :)!
 
 
Što ćemo radit, gdje ćemo ići, što ćemo jesti, jer je to uvijek najbitnije od svega. S obzirom da smo išle u grad u kojem smo obje bile već nekoliko puta, u kojem nije dovoljno sigurno bauljati same gradom i u kojem se zapravo nema što puno vidjeti i raditi, hrana je bila broj jedan na listi prioriteta, naravno! Osjećaj je bio kao da smo išle na izlet, na maturalac, osim što smo nekoliko sati morale i odraditi posao, koji se u tim trenucima činio nikada lakšim. Kada poznaješ osobu s kojom radiš i još bolje, kada se slažeš s tom osobom, sve je lakše, opuštenije, normalnije, bez pritiska. Pritiska da moraš upoznati kolegu pored sebe kao na svakom drugom letu, jer ovu kolegicu već poznaješ, jako dobro poznaješ. Teme priča i razgovora su ekšli zanimljive i ne moraš se truditi održavati te razgovore, kao s drugima i TO je toliko mentalno opuštajuće, da ne mogu naći riječi koje bi to bolje opisale. Trenutno se ne mogu sjetiti niti jednog drugog posla, zanimanja, u kojem kolege mijenjaš na dnevnoj bazi, kao što ih mijenjamo mi! Upravo zato je osvježenje raditi s nekime, koga toliko dobro znaš. Dok je drugim ljudima muka gledati svaki dan iste face, kada dođu na posao, pogotovo ako se s njima ne slažu i ubili bi za malo raznolikosti (been there done that), oni koji tu raznolikost prolaze svaki Božji dan, vrlo bi rado malo monotonije u tom pogledu. Samo malo, tek toliko da ti ponovno dosadi, jer nakon nekog vremena, vjerujte mi, dosadi i ovo. Postane naporno... Zato i najbezveznija destinacija s prijateljicom postane uzbudljiva i nezaboravna! Namjerno ću preskočiti dio u kojem nabrajam što smo sve degustirale u ta 24 sata.
 
 
Ravno nakon tog leta i par sati sna, već sam letjela dalje, natrag u Afriku. Manji avion, kraći let, odlična ekipa. Kao i prije godinu dana, kada sam zadnji put bila u Ugandi, plan je bio isti, posjetiti sirotište za dječicu u dobi do 5 godina. Vožnja od aerodroma do prekrasnog resorta u kojem smo smješteni, traje gotovo sat vremena. Punih sat vremena, u kojem imamo priliku vidjeti bijedu u kojoj ti ljudi žive i rade, stari, mladi, djeca, odrasli, a nakon sat vremena nađemo se u hotelu smještenom na jezeru Viktorija, koji je fensi šmensi, koliko god to može biti u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Nađemo se daleko od siromaštva, tuge, bolesti... Velika većina posade tamo i ostane, jer je ljepše, jer ima hrane i cuge, jer je lakše! S druge strane, uvijek se nađe onih nekoliko koji žele napraviti nešto dobro, kada su već tamo i u mogućnosti i takve ljude neizmjerno poštujem. Četvoro nas se skupilo i krenuli smo prvo u šoping hrane, sapuna, pelena, igračaka, slatkiša za 23 djece, koja se trenutno nalaze u Nsambya Babies' Home u Kampali. Trenutak kada otvorite vrata prostorije, u kojoj se 20-ak djece ščućurilo ispred TV-a, jer je vani ružno vrijeme i sve te male okice pogledaju u vašem smjeru... Taj trenutak kada im se razvuče osmijeh na lice i kada ništa drugo više nije važno, osim toga tko će prije dotrčati do tebe po zagrljaj (i lizalicu!), ne može se opisati riječima! Ne znaš koga bi prije zagrlio, poljubio, primio u ruke, jer svi žele samo to, tvoju pažnju! 
 
Imaju krov nad glavom i hranu na stolu svaki dan, ali uvjeti u kojima žive su trošna kuća, vlaga i nedostatak žena, koje brinu o njima pa su konstantno mokri i slinavih nosića. Imaju svoj raspored pa ni naša posjeta ne može biti duža od sat i pol, ali i tih sat i pol je dovoljno da se zaljubiš u sve njih, da ih poželiš maziti i paziti i nikada ne pustiti. I koliko je onaj prvi trenutak donio osmijeha i sreće, toliko onaj u kojem zatvaramo vrata za sobom donosi suza i tuge, kako kod njih, tako i kod nas. Jedva se suzdržavajući ronjenja suza, moraš se odvojiti od njih, do nekog sljedećeg puta, a ja na žalost ne znam kada će to biti.
 
 
Cijeli ovaj tjedan bio je jedan mali emocionalni ringišpil. Mali, ali ipak... Polako dolazi iz guzice u glavu da uskoro više neće biti ovako, da ću Dubai zamijeniti nekim drugim gradom, da ću ovaj posao zamijeniti nekim drugim, a da ću najbitnije opet ostaviti za sobom, svoje prijatelje i obitelj. Ako sam ovako cmoljava već sada, strah me kako će biti kada dođe dan D?!
 
Pssst! Teine leteće avanture pratite i na njezinom blogu!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara