Come fly with me: Čemu te sve nauči život u Dubaiju?

Come fly with me: Čemu te sve nauči život u Dubaiju?

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

NE prođe situacija u danu, da mojom glavom ne prolete usporedbe o tome kako bi "to" izgledalo u Zagrebu ili u Dubaiju, ovisno o tome gdje se trenutno nalazim. Stalne usporedbe ljudi, mjesta, događaja. Uvijek negdje nađeš nešto pozitivnije, nego što je na onom drugom mjestu. U Dubaiju se ne moram bojati krađe torbice, koju ostavim na šanku i okrenem joj leđa dok plešem, u Zagrebu se ne moram bojati neugodnosti moralne i/ili prave policije, jer sam se na cesti poljubila s dečkom. Plusevi i minusi, ali ima nekoliko stvari koje me Dubai naučio. Možda je "naučio" preteška riječ, ali podsjetio, izoštrio, istrenirao određene osjećaje, reakcije, mišljenja... Nekada se pitam je li to tako samim time što živim u tuđoj zemlji ili jer su zakoni te zemlje bez "rupa", kroz koje se konstantno prolazi ili možda zato jer izađeš iz zaštićenog kruga u nešto nepoznato i drugačije pa se i više trudiš.
 
1. Naučila sam biti strpljiv(ij)a. Nikada nisam bila nestrpljiva, ali sada sam to još manje. Čekati u redu na blagajni u dućanu, gdje drugi ne poštuju onih 15-ak centimetara osobnog prostora, nego ti se zalijepi za leđa (jer će vjerojatno tako prije stići na red), čekati dostavu hrane duže nego inače, jer adrese ne postoje pa dostavljači traže tvoju zgradu prema tome što se sve nalazi OKO zgrade, čekati majstore da dođu popraviti prijavljeni kvar, a to uvijek izgleda kao da je to crtani, čekati taksista da se snađe na cesti, jer nema pojma kuda te vozi... Stalno nekakvo čekanje, ali naučiš... Naučiš, shvatiš da nisu svi ljudi jednaki, da nisu svi odrasli, u zemlji u kojoj se djeca igraju u parkovima, u zemlji u kojoj djeca uče pisati i čitati, zbrajati i oduzimati od kada progovore, nisu svi odrasli u zemlji u kojoj svi imaju pravo glasa, i u kojoj nema dogovorenih brakova, u kojoj su žene jednake muškarcima. Nisu svi imali to bogatstvo ići u školu, kazalište, slušati radio ili gledati televiziju. Ne da nisu imali radio ili tv, nego mnogi ni dan danas nemaju wc-školjku i ne znaju ju koristiti. Isto kao što ne koriste ni sapun, jer "novaca za sapun imaju samo bogati". Uzimajući to sve u obzir kada god nešto čekam ili pizdim, jer se taksist izgubio, pokušavam biti strpljiva! Pokušavam biti smirena. Pokušavam sama naučiti put od točke A do točke B, da znam za idući put, jer znam da taj čovjek nema kapaciteta naučiti i/ili znati što je GPS i jednostavnije je i njemu i meni, ako ga ja navodim kuda da ide, iako je naporno. Kvarove prijavljujem samo isključivo ako sama ne znam što više napraviti, jer isto tako znam da onaj "majstor" neće znati popraviti veš mašinu, jer ju nikada prije, nego je došao u Dubai raditi taj posao, nije vidio! Naučili su ga tamo kako očistiti filter i to je vrhunac (karikiram, ali kada ih vidiš kako "poprave" bilo što u stanu, nisam ni daleko od istine). Trudim se iz petnih žila biti što strpljivija, imajući na umu sve navedeno, ali kada postane previše, drago mi je da ne razumiju Hrvatski jezik :). Kada postane previše, ispušem se i ponovo podsjetim koliko sam sretna da sam rođena ovdje gdje jesam i gdje sam odrasla ovdje gdje jesam, da sam sposobna naučiti puno toga, jer se naše moždane vijuge treniraju od rođenja, za razliku od nekih drugih, koje viđam svaki dan i s kojima sam u doticaju svaki dan. Doma se takve stvari ne zapitam toliko često i detaljno, jer krećem s pretpostavkom da smo manje više svi imali iste mogućnosti, neki manje neki veće, ali rođeni smo u istom društvu i kulturi. Ako se ne znaš služiti GPS-om, kako možeš raditi kao taksist? Ako ne znaš popraviti veš mašinu, kako je moguće da za to onda bivaš plaćen? Ako se baviš medicinom ili farmacijom, kako ne znaš latinske izraze za najrasprostranjenije bolesti? U Dubaiju je to jednostavno tako! Izluđuje, ali je tako...
 
 
2. Prvo se nadovezuje na drugo: naučila sam dobro glumiti. Možda bolje rečeno, izvježbala sam se :). Doduše, oni koji me dobro poznaju, znaju pročitati "koliko je sati" na mom licu, ali kada se jako potrudim, oni koji me ne poznaju mislit će da sam najsmirenija i najljubaznija osoba na svijetu. Miss Congeniality III. Drugačije ne ide, inače ćeš dobiti slom živaca. Razvlačenje umjetnog osmijeha je dio životnog stila u Dubaiju. Jednako kao i pretjerana ljubaznost i bespotrebna uslužnost (ovisno o situacijama naravno). Svi se mi jako volimo, svako svakoga neizmjerno poštuje i nitko nikada nema ružnih riječi za nekog drugog. U javnosti. Tako da je gluma - mimika lica i popratni govor tijela sastavni dio života u Dubaiju. Pokazivanje srednjeg prsta ili izgovaranje riječi "fuck you", može te dovesti u ozbiljne probleme, ali to su sada već krajnosti (primijetite sarkazam). Paleta fejk osmijeha, treptanje okicama i mirnoća glasa i spreman si za izlazak iz svoja 4 zida u vanjski svijet. Kako ti tako i svi drugi. Svi znaju što im je posao i ako je to rad s ljudima, ljubaznost mora biti prisutna, bez obzira posvađao se ti sa ženom to jutro ili si u PMS-u već dva dana i dečko te ostavio - na poslu se ponaša kao da je sve u najboljem redu, požali li se netko na tebe... Recimo da je bolje da se ne požali. U Hrvatskoj je sve samo ne tako, no bolje da ne krećem u tom smjeru, ono što ću reći je da su rjeđe situacije u kojima ostaneš ugodno iznenađen uslugom bilo koje vrste, dok su nadrkanost i bezobrazluk, bez truda prikrivanja istog, prisutni na svakom uglu, i u to se uvjerim apsolutno svaki put kada dođem doma.
 
 
3. Dubai me isto tako naučio (istrenirao) poštivanju i razumijevanju drugih nacionalnosti, kultura, rasa, vjeroispovijesti, što sam do sada uzimala zdravo za gotovo. Svatko bi trebao poštivati druge ljude, od kuda god oni došli, koji god jezik pričali, kako god da izgledali, zvali se ili kojem se Bogu molili, to je nešto što te prvenstveno roditelji trebaju naučiti i usaditi u tebe, ali kada dođeš živjeti u jedno takvo multikulturalno i multi-apsolutno-sve-čega-se-mogu-sjetiti društvo, onda dođeš u poprilično iskušenje svega što si do sada mislio da znaš o sebi. Budimo realni i iskreni, nađeš se svakodnevno u situacijama u kojima sve ljude iste npr. nacionalnosti, stavljaš u isti koš. Generaliziraš druge sa svakom mišlju i imaš predrasude (rekla bih da je to najveći problem multi-ikakvog društva), stvaraš mišljenja na temelju površnih razloga, često se zapitaš da li je nešto što si rekao ili napravio bilo rasistički, jer više ni sam ne znaš. Živiš u tom nekom čušpajzu različitih ljudi, koje moraš poštovati, jer je to ispravno, ali nekada se zapitaš je li stvarno? Sve što su te doma (na)učili, dolazi na vidjelo u stvarnom svijetu. Do sada je to bila samo teorija, a sada to treba primijeniti u praksi - poštivati i razumjeti one, koji su drugačiji od tebe i onda kada ti je to iznimno teško. Pokušavaš shvatiti zašto ovo ovako, a ono onako, pokušavaš shvatiti ljude, pokušaš se staviti na njihovo mjesto, pokušaš razumjeti njihove postupke, trudiš se biti bolja osoba, jer nikada ne znaš kakva je druga strana priče... Nekada ne uspiješ, iako sva svoja mišljenja uvijek ostavljaš za svoja četiri zida, ljudi smo i to je tako, ali većinu vremena ipak budeš ponosan na sebe, da si barem ti ispao bolji čovjek, ako ništa drugo, ako ne već strpljenjem i razumijevanjem, onda barem lažnim osmijehom. 
 
 
Usporedba s Hrvatskom? Bolje da ne počnem...
 
Pssst! Teine avanture svakodnevno pratite i na njezinom blogu!

 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara