I? I? Iiii? Kakav je filing sada nakon nekoliko dana? Fali li ti već Dubai?? Jesi li tužna? Mora biti čudno, jel' da? Da li ti je bilo jako teško? 

 

Nisam niti otišla iz Dubaija, a već su mi se počela postavljati takva pitanja. Sada, nakon čitavih 5 dana, od kada sam došla u Zagreb, mogu vam reći da je filing jednak onome kao i svaki puta kada bih došla na godišnji odmor! Znam da se ne vraćam u Dubai, ali isto tako nisam se doselila doma zauvijek. Kutije sa stvarima sam raspakiravala danima (čitaj - raspakiravam se još uvijek), ali se zato kofer polako puni za novu destinaciju, novu avanturu, tako da filing godišnjeg odmora neće proći sve do onog trenutka kada se vratim doma "zauvijek". Pod time mislim - kada se vratim na dovoljno dugo vremena u komadu, da mi kofer neće stajati rastvoren na podu sobe, jer ga nema smisla spremati, pošto uskoro opet odlazim negdje. Koliko puta kofer nisam niti raspremila, jer je bilo jednostavnije prekapati po njemu, nego ga za nekoliko dana iznova pakirati. Tako je i sada, osim što '"godišnji" neće trajati tjedan dana nego tri tjedna i što se to ne zove godišnji odmor, nego nezaposlenost :).

 

Dubai mi uopće ne fali. Ne još. I nadam se da neće. Vrlo vjerojatno će mi faliti neke moje navike, hrana i svakodnevno sunce na prozoru. Definitivno će mi faliti prijatelji, ali grad kao grad moooždaaa mrvicu jednog dana. Grad bez duše, povijesti, kulture, malo kome može nedostajati... Isto tako, znam da ću ponovo posjetiti Dubai, dokle god tamo imam prijatelje pa čak i onda kada svi moji odsele iz grada, znam da ću se željeti vratiti jednom nakon nekoliko godina, samo da vidim koliko se razvio "od zadnjeg puta". Što se promijenilo, stoji li moja zgrada još uvijek na istom mjestu, jesu li fontane još uvijek toliko fascinantne i jesu li UAE taksisti još uvijek najlošiji vozači na svijetu. Iako ga nikada nisam htjela, željela ni voljela nazivati domom, ipak je Dubai to bio zadnje tri i pol godine.

 

 

Jesam li tužna?! Zašto bih bila tužna?! Kakvo je to ludo pitanje? Naravno da nisam tužna! Sretna sam! Osjećam olakšanje, mir, veselim se normalnom životu. Sretna sam, jer idem spavati onda kada i svi drugi normalni ljudi, sretna sam jer napokon ponovo znam što je doručak, što ručak, a što večera i što se hranim kao svi drugi normalni ljudi (na stranu činjenica da je predbožićno vrijeme, a ja sam željna svega onog što mi je falilo zadnjih godina pa jedem kao da nema sutra, ako kome treba počistiti frižider, slobodna sam). Sretna sam, jer ne moram na sebe više navlačiti najlonke niti neudobnu uniformu, što ne moram mučiti kosu svaki dan skupljajući ju u punđicu, što ne moram imati dvije toaletne torbice, tri četkice za zube, dvije torbice za šminku, dva punjača za mobitel... Jedna polovica uvijek u koferu, a druga doma, da se slučajno ne bi dogodilo da nešto zaboravim ponijeti! Sretna sam, jer sam doma i ne osjećam onaj pritisak u želucu da se moram vratiti natrag. Sretna sam, jer ja sada idem spavati, a ne spremati se na let u 3 ujutro. Sretna sam, jer sam ispunila svoj zacrtani rok, u kojem sam željela dati otkaz i krenuti dalje, a nisam odustala prije. Sretna sam jer sam ovu odluku donijela nakon duuugo razmišljanja i premišljanja, mozganja i planiranja, pripremanja fizičkog i psihičkog, a ne preko noći, ishitreno i nerazumno. Zato ne mogu biti tužna! Htjela sam ovo pa nema razloga za tugu.

 

Nije mi bilo teško otići iz stana u kojem sam živjela, jer sam to jedva čekala, nije mi bilo teško ukrcati se na avion, jer sam znala tko i što me sve čeka kada sletim u Zagreb. I nije mi bilo preteško oprostiti se od mojih najdražih, jer to ionako nije bilo "zbogom", već "vidimo se uskoro". Također mi nije bilo teško proći kroz čitav taj proces zbog svih poruka podrške koje sam na dnevnoj bazi dobivala u inbox, a za koje nemate pojma koliko mi znače! 

 

 

Naravno da je bilo čudno i da će mi tek postati još čudnije, kada se svi dojmovi slegnu pa skužim da sam potrošila sve svijeće i kremice za ruke koje kupujem u Americi, da nema više sočnih bifteka za džabe u Južnoj Africi, da ću si humus morati početi sama pripremati, da ću žirafu morati posjetiti u zoološkom idući puta kada ću ju htjeti vidjeti i da ću morati kupovati avionske karte po punoj cijeni! Da razmazila sam se, nije to bilo teško, vjerujte mi. 

 

Ali, sada nemam vremena o tome razmišljati, svaki dan mi je ispunjen, pripreme u tijeku, uživanje u adventu, debljanje od francuske salate i kolača i kuhanog vina i bakine orehnjače (da, orEhnjače se veli kod nas). Pričat ćemo opet o tome za koji mjesec, kada me strefi u glavu spoznaja da se stvarno više ne vraćam tamo ni živjeti ni raditi, a do tada zbilja uživam u ovih nekoliko tjedana nezaposlenosti... 

 

P.S. Hvala svima koji su u četvrtak došli poslušati moja trabunjanja o životu i poslu u koferu među oblacima, te Čitaj knjigu book clubu na pozivu. Najviše od svega me razveselila činjenica da se našlo puno nepoznatih lica, jer pišući ovo uvijek se pitam tko ste vi koji me čitate. Virtualni svijet na trenutak je postao stvaran...

 

Pssst! Teine daljnje avanture pratite i na njezinom blogu!