Što nosi momčad Perua: Ponos indijanskom prošlošću, ali ne i Indijancima

Što nosi momčad Perua: Ponos indijanskom prošlošću, ali ne i Indijancima
Foto: EPA, Getty Images

U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Odmah ćemo vas razočarati: Modrić nije potomak plemena Hrvata, kao ni Salah antičkih Egipćana. 

Nije ni Peru što je nekad bio

Opremom peruanske reprezentacije dominiraju bijela i crvena boja izvedene iz nacionalne zastave. Prema nekim teorijama, crvena boja je inspirirana Mascapaychom - krunom okićenom crvenom vunom što ju je nosio vladar Tawantinsuy-ja, poznatijeg pod nazivom Carstvo Inka. Termin ''Inka'' znači ''vladar'' na Quechua jeziku domorodačkog naroda s područja centralnih Andi, a odnosio se isključivo na vladajuću klasu. Inke su činile vrlo mali postotak ukupne populacije svog moćnog južnoameričkog carstva uzduž pacifičke obale i njene unutrašnjosti početkom 16.st. Prijestolnica tog moćnog carstva je bio grad Cusco koji se nalazio na području današnje države Peru.

Iako su priče o odabiru crvene i bijele za boje nacionalne zastave tek teorije, najvjerodostojnije zvuči ona prema kojoj su one jednostavno preuzete iz zastave Potkraljevstva Perua na kojoj se nalazio tzv. Burgundski križ (Dizajn je crveni saltier sličan od dvaju prekriženih, grubo obrezanih grana na bijelom polju). Sam naziv ‘’Peru’’ nastao je tek tijekom španjolskog osvajanja u 16.st. i utemeljenjem Potkraljevstva Peru (1542.) koje od tada do 18. st. obuhvaćalo gotovo cijeli španjolski teritorij u Južnoj Americi. Španjolci su nametnuli katoličku religiju nastojeći u dugogodišnjem procesu istrijebiti stara vjerovanja i rituale. Za razliku od seoskog stanovništva, više klase Inka su bile odlučnije asimilirati se u španjolsko kolonijalno društvo.

Nova je vladajuća španjolska dinastija Burbon početkom 18.st. poduzela niz reformi s ciljem ekonomskog napretka kolonija, jačanja njihove obrane i djelotvornije vlasti. Povodom toga ogromna su se južnoamerička područja tijekom stoljeća otkinula od vlasti potkralja Perua u zasebna Potkraljevstva – Nove Granade i Rio de la Plate.

Stranci donijeli nezavisnost

Skladba i stihovi peruanske himne, poznata i kao "Marcha Nacional del Perú", stvoreni su odmah nakon proglašavanja nezavisnosti od Španjolske 1821., pobijedivši u izboru za nacionalnu himnu koji se održao po naredbi ''osloboditelja'' generala Jose de San Martina.

Napoleonova invazija na Španjolsku 1808. godine potakla je kreolske elite za nezavisnost od kolonijalnih vlasti u razdoblju od 1810 do 1821. No, Potkraljevstvo Peru je u prvom desetljeću borbi ostao lojalno Kruni zbog konzervativnog stava peruanske aristokracije, prisutnosti mnogih Španjolaca u Peruu, velike koncentracije španjolske vojne moći u Limi i djelotvornog suzbijanja indijskih ustanaka. Iz tih će razloga peruanska nezavisnost doći kao posljedica dolaska vojnih snaga izvana. Jedan od takvih je bio general Jose de San Martin , čiji je cilj bio osigurati srebro Donjeg Perua za svoju Ujedinjenu Provinciju Rio de la Platu (kasnije Argentinu) koje su držali Španjolci smješteni u Gornjem Peru. Također, uništavanje španjolske vojske bi značilo i konačno slamanje španjolskih snaga u Južnoj Americi. San Martínova vojska je ušla u Limu, a ubrzo je bila proglašena i Peruanska neovisnost (1821.).

Također, i grb reprezentacije je identičan nacionalnoj zastavi koja je u vertikalnom crveno-bijelo-crvenom rasporedu oblikovana i prihvaćena za državnu tijekom rata sa španjolskom kolonijalnim snagama u godinama nakon San Martinovog proglašenja nezavisnosti. Prije nje postojala je i opcija s horizontalno postavljenim linijama, ali njen prikaz je predstavljao problem na bojnom polju zbog svoje sličnosti sa španjolskom zastavom (crveno-žuta-crvena). U nedostatku oružanih snaga za napad u unutrašnjosti, San Martín je potražio pomoć Simón Bolivara, ''osloboditelja'' potkraljevstva Nove Granade, ali je Bolivar odbijao dijeliti vodstvo. Nakon San Martinovog povlačenja, Bolívar je nastavio borbu protiv Španjolaca čije će snage biti konačno slomljene 1824., čime je ujedno osigurana i nezavisnost Perua. Još za vrijeme trajanja rata započela je i borba oko pitanja tko će voditi peruansku politiku u budućnosti.

Slobodni smo! I što sada?

Međutim, među kreolskom elitom nije postojao dogovor oko funkcioniranja republikanskih organa vlasti, stoga je čest slučaj bio da se vojska miješanja u vođenje države, bilo izravno ili prijetnja vojnim pučevima ukoliko političari ne zadovolje njihove potrebe.

Zbog gotovo dvadeset i pet godina neprestanih ratova (prvo za nezavisnost, a zatim i bezbroj građanskih ratova), uspostavljanje stabilne republikanske vlasti i oblikovanje peruanske nacije nije započelo sve do sredine 19.st. Veliko pitanje u tom procesu bilo je na koji način uključiti pripadnike nacije što ne govore španjolski jezik, a njih je bilo mnogo.

Tijekom kolonijalne vlasti kultura i katolička religija su davale osjećaj jedinstva i koherentnosti među rasnim, klasnim i regionalnim raznolikostima. Najviša moralna vrijednost uvijek je bila odanost Kruni, što je značilo lojalnost Katoličkoj crkvi. Nezavisnost je, pak, uvela ''patriotizam'', odnosno odanost naciji kao najveću moralnu vrijednost, ali je istovremeno proizvela i veći jaz između vladajuće kreolske elite i naroda. Kreoli su zamišljali naciju sačinjenu od tzv. sekundarnih građana – ne-kreola – koji bi bili vjerni i korisni državi, ali koji ne bi imali puna prava u njenom političkom upravljanju.

Nakon nezavisnosti, anarhija i opći kos u vremenu vladavina raznih caudilla omogućili su nekolicini pripadnika indijanskog, melez i afro-peruanskog porijekla uspon za nekoliko stepenica na društvenoj ljestvici zahvaljujući određenim vojnim sposobnostima i zaslugama. Međutim, uspinjanje članova nižih klasa nikada nije bio kreolski san u novoj republici. Stoga nisu zamišljali nikakvu ''jednakost'' u svojim vizijama oko konstruiranja peruanske nacije.

Kreolska vizija peruanske nacije

Spomenulo se na početku teksta kako postoje teorije da je crvena boja izvedena iz simbola vladara Inka. Bila ona točna ili ne, ono što jest očito je veličanje prošlosti Inka je bilo još jedno tipično obilježje kreolskog nacionalnog diskursa tijekom 19. i 20. stoljeća.

Istovremeno, kreolsko pozivanje i prihvaćanje stvarnih ili izmišljenih pothvata Inki ujedno je i onemogućavao melezima i posebno domorodačkom indijanskom stanovništvu (sam termin ''Indijanci'' je produkt španjolskih osvajanja u 16.st.) bilo kakvu priliku da konstruiranju vlastitu naciju koja bi se jednako tako služila s poviješću Inka. Kreolska je ideja pripadnosti peruanskoj naciji odbijala bilo kakve indijanske elemente koji su se, naravno, ogledali u brojnim kreolskim stereotipa, predrasudama, ali strahovima prema njima. Slogan za napredak je glasio ''republika bez Indijanaca'', dok se doseljavanje bijelog stanovništva shvaćalo kao rješenje za državne probleme.

Kreoli su se morali natjecati s Indijancima ne samo za legitimizaciju vodstva u antikolonijalnim borbama, već, prije svega, za status koji se trebao postići u novoj, potencijalnoj naciji. Potreba za utvrđivanjem različitosti postajala je sve izraženija, kao što je bilo i nužno da se Indijance prikaže prirodno inferiornijima i nesposobnima. Kreolska elita je krenula o potragu za mitovima o porijeklu koji bi tobože trebali dati legitimitet njihovoj političkoj vlasti. Središnje mjesto je zauzimalo izmišljanje rodoslovlja republikanskog Perua koje ne bi započinjalo s kolonijalnim potkraljevstvom nego, čak, od carstva Inka.

Tupac uzrokuje promjene

Kreolska monopolizacija prošlosti Inka potječe još iz 18.st. kada je kolonijalno društvo doživjelo kulturni fenomen poznat pod nazivom ''narodni pokret Inka''. Ono je uključivalo obnavljanje i oživljavanje brojnih inkaških tradicija i uzelo zamaha u kazalištu, slikarstvu, odijevanju i drugim umjetničkim izričajima. Istovremeno, postojanje domorodačke aristokracije je brisalo svaku sliku o Indijancima kao inferiornim bićima. Plemstvo se međusobno poštivalo, bez obzira na porijeklo. Štoviše, ono je dijelilo mnoge zajedničke crte poput hrane, religije, jezika, pristupa obrazovanju itd. Potomci indijskih vladara i aristokracija bili su privilegirani, mogli su zadržati svoje posjede i uživali su neke povlastice: mogli su jahati konje, nositi europsku odjeću i oružje. Kako su bili zaduženi za skupljanje poreza, često su bili jedni od najvećih eksploatatora svojih sunarodnjaka, a do kraja kolonijalnog razdoblja potpuno su se hispanizirali i postalo pripadnici klase posjednika.

Međutim, pokret je u pod vodstvom inkaškog plemstva postigao kulminaciju u svom političkom obliku, a odnos prema Indijancima će se znatno promijeniti nakon neuspješnog pokušaja velike i krvave pobune pod vodstvom Tupac Amaru II 80-ih godina 18. st., koji će za posljedicu imati nestanka gotovo cijelog inkaškog plemstva. Ove promjene su utjecale ne samo na domorodačko društvo već i na kreolsku i španjolsku percepciju o Indijancima. Tupacova pobuna je ostavila traumatične posljedice za kreole, ostavljajući im duboki strah i nepovjerenje prema domorodačkom stanovništvu. Represije nakon pobune su uključivale, između ostalog, smaknuća pobunjenika i i stroge zabrane bilo kakvog oblika manifestacije koje bi mogle poslužiti za oživljavanje tradicije Inka. Indijancima se čak zabranilo i da se identificiraju kao Inke pri potpisivanju. Od tada će isključivo samo kreoli moći ponovno koristiti inkašku tradiciju i simbole. 

Strah od rasnih ratova je bio je jedan od najsnažnijih čimbenika koji je ujedinjavao kreole različitih političkih pogleda nakon ostvarenja nezavisnosti. U nedostatku španjolske vlasti, vladajuća elita je bila u potrazi za ''ideološkim ljepilom'' koji bi mogao držati naciju i republikanski društveni red zajedno. Ipak, paradoks kreolskog nacionalizma jest bio taj što su Indijanci činili većinu stanovništva te nacije čiji su integritet peruanski političari tvrdili da brane.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Carla Feini, DEBATING THE NATION PRINT CULTURE AND THE CONSOLIDATION OF THE PERUVIAN REPUBUC: FROM FLORA TRISTAN TO THE REVISTA DE UMA 1838-1863. 1997 (disertacijski rad)

Lidija Kos-Stanišić, Latinska Amerika; povijest i politika. Zagreb, Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2009.

Cecilia Mendez, ''Incas Si, Indios No: Notes on Peruvian Creole Nationalism and Its Contemporary Crisis'', Journal of Latin American Studies, Vol. 28, No. 1. (Feb., 1996), pp. 197-225.

''Flag of Peru'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Peru#Proposed_flag_of_1820

''Flag of Peru'', https://en.wikipedia.org/wiki/Flag_of_Peru#Proposed_flag_of_1820

''Mascapaicha'', https://en.wikipedia.org/wiki/Mascapaicha

''National Anthem of Peru'', https://en.wikipedia.org/wiki/National_Anthem_of_Peru

''Peru: Achievement of indenpedence'', https://www.britannica.com/place/Peru/Achievement-of-independence

‘’Peru: Discovery and exploration’’, https://www.britannica.com/place/Peru/Discovery-and-exploration-by-Europeans#ref396342

''South American Indian'', https://www.britannica.com/topic/South-American-Indian

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara