Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo deveti tekst iz Rudanovog serijala.

>> (Ne)održivost svijeta (I): Što se uopće događa i je li stanje alarmantno?

>> (Ne)održivost svijeta (II): Što i kako činiti ako zaista želimo napredak?

>> (Ne)održivost svijeta (III): Arhitektura kolapsa

>> (Ne)održivost svijeta (IV): Sve dulji život mogao bi nas skupo koštati

>> (Ne)održivost svijeta (V): Možemo li spasiti oceane onako kako smo spasili djecu?

>> (Ne)održivost svijeta (VI): Klimatske izbjeglice neće se brojati samo u milijunima

>> (Ne)održivost svijeta (VII): Otkud ćemo dobivati energiju ako ne iz fosilnih goriva?

>> (Ne)održivost svijeta (VIII): Koliko ljudi Zemlja uopće može podnijeti?

KAO znanstveniku, zanimljivo mi je pitanje je li slobodno tržište doista sve što je čovječanstvu potrebno za dugoročno održivi razvoj i opstanak na Zemlji? Je li ono fundamentalna "teorija svega" u političkoj ekonomiji ili ima i neke napukline? Ako ih ima, to ne znači da je teorija loša ili pogrešna, već samo da se možda radi o tzv. "parcijalnoj teoriji". Ona može odlično djelovati u određenim okolnostima, ali će vremenom trebati nadogradnju kako bi postala univerzalan, trajno funkcionirajući model. Mnoge korisne znanstvene teorije najprije dobivaju svoju verziju u posebnim uvjetima, zatim svoju uopćenu verziju, a tek tada se počne uočavati i potreba za njihovom daljnjom nadogradnjom i novim teorijama.

Nejednakost je izazov bez jasnog rješenja

Baveći se javnim zdravstvom i globalnim zdravljem, možda mi je jasnije nego većini da u tom području načela slobodnog tržišta ne nude najbolje ishode. Pritom, utjecaj socijalnih nejednakosti na zdravlje, kvalitetu i očekivano trajanje života ljudi više je nego jasan. Nejednakost je, stoga, još jedan izazov 21. stoljeća za koji nemamo jasna rješenja. U svojoj knjizi "Kapitalizam, sam: Budućnost sustava koji vlada svijetom”, bivši ekonomist Svjetske banke i sadašnji profesor Sveučilišta u New Yorku, Branko Milanović, navodi kako danas prvi put u povijesti živimo u razdoblju u kojem se nejednakosti između država smanjuju, dok se unutar država povećavaju. Kada narastu do neke granice društvene podnošljivosti, nejednakosti postaju izvorom socijalnih napetosti i unutarnje nestabilnosti država.

U svjetlu razmišljanja o slobodnom tržištu kao parcijalnoj teoriji zanimljiva je i nova knjiga ekonomista-nobelovca Josepha Stiglitza "Ljudi, moć i profiti: Progresivni kapitalizam za doba nezadovoljstva". Stiglitz je bio glavni ekonomist Svjetske banke i ekonomski savjetnik predsjednika SAD-a, a uz to je citiran kao znanstvenik 283.000 puta. U knjizi predlaže shvaćanje slobodnog tržišta kao parcijalne teorije, koja sjajno funkcionira u mnogim uvjetima, ali ipak treba nadogradnju u posebnim uvjetima gdje se pokazalo kako nije u stanju samo riješiti probleme. Stiglitz vjeruje kako se neravnoteže do kojih je kapitalizam doveo mogu ublažiti tako da država ponudi "javnu opciju" upravo u područjima koje sam u ovoj seriji tekstova izdvojio kao problematična, poput zdravstvene zaštite i "zelene ekonomije".

Zanimljiv je njegov citat: "...u nizu progresivnih reformi koje su počele krajem 19. stoljeća, pa se protezale sve do razdoblja vladavine predsjednika Johnsona, ...SAD su stvorile prvo svjetsko društvo srednje klase. Tada je s predsjednikom Reaganom prevladala nova ideologija: sve prepustite tržištu, jer tada će ekonomija rasti, pa će stoga svima biti bolje (filozofija koja se naziva "trickle-down economics" - dakle, bit će više svega, pa će taj višak neminovno doprijeti i do onih na društvenom dnu). Umjesto toga, sada vidimo kako je rast usporio, a prihodi za ogromnu većinu ljudi su stagnirali. Ukidali su se propisi o regulaciji i nadzoru nad poslovanjem banaka, kao i oni o brizi za zaštitu okoliša.

Povećavali su se porezi za opće američko stanovništvo, dok su se smanjivali porezi za korporacije i bogate ljude. Prihodi farmaceutskih i zdravstvenih osiguravajućih kompanija povećavali su se, usporedno s desecima milijuna Amerikanaca bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. Sada je, kao sasvim nevjerojatna posljedica snažnog ekonomskog razvoja SAD-a, očekivano trajanje života u Americi u padu. Pritom, plaće usklađene s inflacijom za ljude na dnu društvene ljestvice jednake su kao što su bile i prije 60 godina."

Ako su plaće i ostale iste, ljudi danas mogu ipak kupiti bolji auto

Budimo sada malo i kritični o tom navodu: ako su plaće i ostale iste, za tu vrijednost - upravo zahvaljujući slobodnom tržištu i uspjehu korporacija - ljudi danas mogu kupiti automobil neusporedivo bolji i tehnološki opremljeniji od onoga prije 60 godina; mogu jesti bolje i više, imati pametni telefon i pristup svim mogućim informacijama; mogu imati Netflix, najbolju moguću zabavu i neopisivo bolje lijekove protiv bolesti; mogu turistički letjeti svijetom, dobiti kredite, živjeti u divno uređenim gradovima. Dakle, iako im prihodi možda i ne rastu već 60 godina, ono što za isti prihod dobivaju - zbog slobodnog tržišta i uspjeha korporacija - znatno je bolje od svega ranije. U čemu je, onda, problem?

Jedan od problema 21. stoljeća koji je počeo značajno utjecati na zbivanja u svijetu jest što je vjerojatnost socijalne mobilnosti današnjih ljudi u bogatim zemljama - tj., pomaka naviše na društvenoj ljestvici unutar jedne, ili čak više generacija - praktično vrlo mala. To nije dobro, jer pogoduje nezadovoljstvu i plodno je tlo za populizam svih vrsta. Ako u zemljama koje nikada nisu bile bogatije i moćnije većinu biračkog tijela danas čine nedovoljno obrazovani ljudi, koji pritom nemaju nadu u socijalnu mobilnost i zato mogu potpasti pod utjecaj demagoga i populista, pa zatim na demokratskim izborima izabrati bilo koga ili izglasati bilo što, onda nešto ipak nije u redu s postojećim sustavom.

Manifest šefova 181 najveće svjetske kompanije

Toga su, čini se, postali svjesni i vodeći ljudi 181 najveće svjetske kompanije, okupljeni u washingtonskom lobističkom think-tanku “Business Roundtable”. Oni su nedavno zajednički potpisali manifest u kojem se odriču ideologije u kojoj je maksimalizacija profita jedini cilj kompanije, te se složili kako mu treba pridodati i društvenu svrhu. U tom im se zaključku dramatičnom naslovnicom pridružio i časopis "Financial Times" uz poziv na reformu današnjeg, kako su ga nazvali, "rentijerskog kapitalizma". U postojećem sustavu manjina izuzetno povlaštenih pojedinaca na vrhu stalno zadržava nesrazmjeran dio novostvorenog bogatstva, iako to ne pridonosi razvoju, inovativnosti ni svrsi kompanije, a ni društvu.

U svjetlu tih razmišljanja, razmotrimo i Stiglitzovu preporuku za nadogradnju slobodnog tržišta, kao parcijalne teorije, u neku opću teoriju: "U osnovi mojih preporuka je novi društveni ugovor, nova ravnoteža između tržišta, države i civilnog društva, a temelji se na onome što nazivam "progresivni kapitalizam". On kanalizira snagu slobodnog tržišta i kreativnog poduzetništva kako bi osnažio i uopćio dobrobiti za cijelo društvo... To će podrazumijevati i povećana ulaganja države u tehnologiju, obrazovanje i infrastrukturu, kako bi se postigao napredak u znanosti, tehnologiji i našoj sposobnosti masovnog surađivanja.

Oni su razlog zašto su naš životni standard i očekivano trajanje života danas toliko viši no što su bili prije 200 godina. Budući da smo radi klimatskih promjena sada suočeni s egzistencijalnom prijetnjom, i javni programi kao i propisi moraju biti usmjereni u stvaranje "zelene ekonomije"... slobodno tržište, prepušteno samo sebi, ne može riješiti probleme izazvane tom tranzicijom."

Slobodno tržište moglo bi trebati određene dopune kako bi uspješno odgovorilo na nove izazove 21. stoljeća

Utjecajni ekonomisti i analitičari novije generacije koji se na razne načine slažu s ovim Stiglitzovim razmišljanjima su i francuski ekonomist Thomas Piketty (napisao je bestselere "Kapital u 21. Stoljeću" i "Kapital i ideologija"), talijansko-američka ekonomistica Mariana Mazzucato (napisala je knjige "Poduzetna država" i "Vrijednost svega"), te češko-američki znanstvenik Vaclav Smil (napisao je knjigu "Rast: od mikroorganizama do megalopolisa", u kojoj objašnjava zašto ekonomski rast ne može potrajati unedogled).

Intuitivno, prateći i analizirajući brojne informacije, čini mi da sličan zaključak vrijedi i na globalnoj razini: slobodno tržište moglo bi trebati određene dopune kako bi uspješno odgovorilo na nove izazove 21. stoljeća, uključujući i problem socijalnih nejednakosti. Ipak, još uvijek je moguće i da će uspjeti iznjedriti i neka nepredvidiva, nova rješenja.

Time se slobodno tržište možda vremenom uspije na neke nove načine pokazati univerzalnom teorijom, iako je sve više onih koji u to sumnjaju. Treba stoga i dalje pažljivo pratiti ključna zbivanja, inovacije i napredak, a vrijeme će nama, ili onima koji dođu nakon nas, dati odgovor i na to pitanje.