Restoran na Vrbiku pun je i usred radnog dana. Posjetili smo ga i uvjerili se zašto
Indexovi novinari nigdje nikad ne jedu besplatno. Platimo svoja jela, ne predstavimo se da smo novinari i pišemo točno što mislimo.
Restoran Pri Zvoncu na Vrbiku jedno je od onih zagrebačkih mjesta za koja ste vjerojatno barem jednom čuli, čak i ako ondje nikad niste jeli. Radi još od 1998. godine, a s vremenom je postao kultno mjesto na koje se ide na poslovne ručkove, na kojem se slave važni događaji ili jednostavno odvede ekipu koja vam je došla u posjet iz drugog grada.
Nalazi se na adresi Vrbik XII 1 i izvana ne djeluje kao mjesto na kojem ćete se sakriti od gradske vreve. Oko restorana je prometno, automobili prolaze, nervozni vozači trube i sve je kaotično. No čim uđete unutra, atmosfera se potpuno promijeni.
Restoran je uređen pomalo starinski. Tu su karirani stolnjaci, fotografije i razni detalji na zidovima, knjige na policama i onaj osjećaj kao da ste došli nekome doma na nedjeljni ručak. Na trenutak stvarno zaboravite da ste usred Zagreba.
Došli smo usred radnog dana i jedva našli stol
U restoran Pri Zvoncu stigli smo oko dva sata poslijepodne, na običan radni dan, i iskreno nismo očekivali da ćemo imati problema s pronalaskom stola. No restoran je bio pun. Terasa je bila potpuno zauzeta, a konobar je nakon kratkog traženja uspio pronaći jedan stol za dvoje u nešto mirnijem kutku unutra.
To nam zapravo nije smetalo jer je unutra bilo ugodno i dovoljno mirno za ručak. Konobari su bili ljubazni i uslužni, ali odmah su nas upozorili da ćemo na jelo morati nešto dulje čekati. I jesmo. Čekali smo više od 45 minuta.
S obzirom na to da je restoran bio pun, nismo zbog toga radili dramu, pogotovo jer smo na čekanje bili upozoreni. No ako u Pri Zvoncu dolazite u žurbi na brzinski ručak, ovo je svakako nešto što treba imati na umu.
Inače, restoran na Googleu ima prosječnu ocjenu 4.7, uz više od četiri tisuće recenzija, pa očito nije riječ o mjestu koje ljudi posjećuju samo iz nostalgije.
Ponuda je klasična, a najviše prostora zauzimaju mesna jela
Na meniju je dosta toga što biste očekivali od restorana ovakvog tipa. Među predjelima, koja koštaju od 5 do 16 eura, nalaze se špek, čvarci, meso z tiblice, štrukli, domaća tjestenina i tatarski biftek.
Imaju i nekoliko juha, po cijenama od 4 do 6 eura, te gotova jela koja se mijenjaju ovisno o danu. Tog je dana na meniju bilo grah varivo s kobasicom ili suhim mesom. Samo grah košta 7.94 eura, dok je s dodatkom kobasice ili mesa cijena 10.05 eura.
Glavni dio ponude ipak čine mesna jela. Nude roštilj, odojak, janjetinu, teletinu i racu ispod peke, a cijene većine mesnih jela kreću se od 10 do 35 eura. Mesne plate su između 40 i 50 eura, dok se neka jela po narudžbi, poput teletine ispod peke i odojka, naplaćuju po kilogramu.
Petkom imaju i ribu, čije se cijene kreću od 11 do 80 eura. Prilozi su između 1 i 8 eura, a za kraj imaju i nekoliko deserata, od 2 do 12 eura.
Mi smo taj dan bili raspoloženi za nešto na žlicu pa smo uzeli grah s kobasicom za 10.05 eura, teleće obraze s njokima za 26 eura i domaću pogaču koju naplaćuju jedan euro po komadu.
Porcije stvarno jesu ogromne
O ogromnim porcijama u Pri Zvoncu čitali smo i prije dolaska, ali pretpostavili smo da je riječ o onom klasičnom pretjerivanju koje prati gotovo svaki restoran poznat po domaćoj hrani. Ali nije bilo pretjerivanje.
Porcije su zaista velike. Toliko da bi se od jednog graha bez problema najelo dvoje ljudi, pogotovo ako uz njega naručite još nešto sa strane.
Grah varivo bilo je odlično. Bilo je lagano ljutkasto, ali ne toliko da preuzme okus cijelog jela. Uz njega je na posebnom tanjuru stigla kobasica sa senfom, pa ste zapravo dobili vrlo konkretan ručak za nešto više od deset eura.
Teleći obrazi također su bili vrlo dobri. Meso je bilo iznimno mekano i lako se odvajalo, a njoki su dobro funkcionirali uz meso i gusti umak. Na kraju smo, očekivano, imali problem s količinom hrane na stolu. Nakon graha i telećih obraza više nismo bili ni blizu tome da razmišljamo o desertu pa smo to odlučili ostaviti za drugi put.
Pri Zvoncu je upravo ono što biste očekivali od starog zagrebačkog restorana s fokusom na domaću kuhinju. Čekanje od više od 45 minuta nije idealno, ali s obzirom na to da je restoran bio pun i da su nas na to unaprijed upozorili, teško ga je uzeti kao razlog da nam ručak pokvari dojam. Ako imate vremena za sjesti, pojesti kako treba i ne žurite nikamo, svidjet će vam se.
