BUGATTI je bio i ostao pojam za bezgranični luksuz, ali i za ideju automobila koji probija sve granice, bilo snagom, brzinom ili pukom veličinom.
U suradnji s Yugopapirom vraćamo se u 1980-e i tada najskuplje plaćen automobil na svijetu – Bugatti Royale.
Siječanj 1988: Znate li koji je najskuplji automobil na svijetu? Ne, nije Rolls Royce, ni Ferrari, ni Porsche. Nije nijedan suvremeni automobil. Najviši iznos dosad zabilježen, od pet milijuna funti sterlinga ili oko 1.2 milijarde novih dinara - plaćen je za jedan Bugatti Royale proizveden davne 1931. godine. Čime je taj 56 godina star auto namamio kupca na tako astronomski iznos?
Prije svega - rijetkošću. Tvrdi se da je spomenuti Bugatti proizveden u samo šest primjeraka. Za pet se zna gdje su, a za šestim uporno tragaju lovci na stare automobile nadajući se eventualnoj bajoslovnoj zaradi.
Malobrojnost nije i jedina odlika ovog Bugattija. Taj je auto zapravo i svojevrstan tehnički dragulj.
Francuski proizvođač automobila - pretežno sportskih - Ettore Bugatti iz alzaškog mjesta Molsheima iskazao je u Royaleu svu svoju umješnost. Taj tri i pol tone težak auto pokretao je za današnje pojmove nezamisliv motor. Imao je dvanaest cilindara u liniji i zapreminu od 13.000 (trinaest tisuća!) cm3.
Iz te silne radne zapremine izvlačilo se 300 konja pri samo 2000 okretaja u minuti. Blok tog motora bio je dugačak okruglo metar i pol, a zapremina svakog cilindra odgovarala je zapremini kompletnog suvremenog motora automobila donje srednje klase.
Spomenimo još da je samo radilica tog motora bila teža od 100 kg, a danas već ima lakših cjelokupnih motora.
Snažan pogonski stroj je tjerao bez poteškoća tri i pol tone težak auto brzinom od - 200 km/h. U drugoj od ukupno tri brzine jurio je do 150 km/h. Razumije se, s tim je u skladu bila i potrošnja goriva. O tome svjedoči i zapremina spremnika za gorivo od 160 litara.
Prodaja jednog Royalea na dražbi iznova je skrenula pažnju javnosti na velike poslove sa starim automobilima. U zapadnoeuropskim zemljama i SAD-u to je postao izuzetan biznis. Otkrivanje starih i rijetkih automobila, osobito onih koji su pripadali povijesnim ličnostima, donosi tragačima odličnu zaradu.
Nije važno što su veterani u trenutku ponovnog otkrića u jadnom stanju. Posebne ekipe stručnjaka savršeno ih obnavljaju. Budući da je ponekad riječ o autima s drvenom karoserijom, u timovima za revitalizaciju nalaze se - uz mehaničare, limare, električare, tapetare, lakirere, tokare i ostale - i umjetnički stolari, kolari i ostali pomalo zaboravljeni obrtnici.
Stari auti koji su odlično obnovljeni, a imaju i odgovarajući pedigre, dosežu cijene i do milijun dolara.
Naravno, na tržištu nisu samo modeli za najdublji džep. Za one koji nemaju dovoljno novca za najbolje, a čeznu za starcem na kotačima, ima i jeftinijih ponuda.
Za, preračunato, pet do šest milijuna dinara već se može nabaviti pedesetak godina stari Topolino ili Balilla iz Fiatova programa. Slična je cijena i 30 do 40 godina starih Opel Olympije, Ford Taunusa ili sličnih velikoserijskih modela.
Naravno, takvi plebejski primjerci starih automobila nisu zanimljivi bogatim kolekcionarima ili boljim muzejima. Oni traže i bolje i skuplje. Ponekad čak i iznad granica svojih mogućnosti.
Poznat je slučaj dvojice braće, francuskih tekstilnih tvorničara, koji su svoje poduzeće doveli do bankrota neobuzdano kupujući rijetke primjerke starih automobila. Na kraju su morali prebjeći u Švicarsku da bi izbjegli kazni.
Kod nas još kult starih automobila nije tako razvijen. Istina, unatrag pet-šest godina niknuli su u Sloveniji i Hrvatskoj klubovi vlasnika veterana, vredniji primjerci mogu se naći i u muzejima, a ponegdje su uvedene i specijalizirane postave.
No još i danas mogu se kod nas ponegdje naći "zabačeni" primjerci starih automobila iako je sve manje slučajeva njihova upropaštavanja. Neki su takvi slučajevi zabilježeni, a mnogi su ostali pod velom anonimnosti.
Jedan je od najpoznatijih, odmah poslije rata, "čerečenje" jednog Rolls Roycea, koji je navodno pripadao kraljevskoj obitelji Karađorđevića. Motor tog auta služio je godinama za natezanje vitla na zagrebačkom aerodromu, kojim se izbacuju u zrak jedrilice.
Dosta je starih automobila prodano i preko granice. I danas se u stranim časopisima, osobito talijanskom Quattroruote, mogu naći oglasi za prodaju veterana s jugoslavenskim adresama. Ponuda je raznovrsna, od poratnih Topolina i Lancia do vrlo starih Fordova i Mercedesa.
Sreća je što su najvredniji primjerci automobilskih veterana kod nas sačuvani zahvaljujući nastojanju Tehničkog muzeja Slovenije.
U Bistri, nedaleko od Vrhnike, ta je institucija otvorila izložbu automobila koji su nekad služili predsjedniku Titu. Gotovo sva ta vozila vrijedna su sama po sebi, a dodatnu vrijednost daje im to što su pripadali našem predsjedniku.
Od bistranskih vozila najvredniji je jedan blindirani Packard. Taj američki automobil ima stakla teška po četrdesetak kilograma, a podižu se i spuštaju posebnom hidrauličkom dizalicom.
Zanimljivo je, međutim, da je to vozilo Tito dobio na dar od Staljina.
Zahvaljujući tom "dvovlasništvu", automobil bi bio izuzetno zanimljiv kolekcionarima.
Iako bi mogao postići izuzetno visoku cijenu, sigurno je da ne bi dosegao iznos koji je plaćen za legendarni Bugatti, najskuplji auto na svijetu.
Napisao: Miroslav Koprivica (Start, 1988.)