Screenshot: YouTube
POSJET Auschwitzu, najvećem koncentracijskom logoru nacističke Njemačke, ne može proći bez emotivnih reakcija, no tinejdžerice Lydia Hollingsworth i Natalia Smith doživjele su ga još intenzivnije s obzirom da su uz sebe imale "vodiča" - Britanku Kitty Hart-Moxon (88) koja je u Auschwitzu završila sa 16 godina i preživjela horor i torturu.
"Osjećala sam se strašno posramljeno i uzrujano što se sve to skupa uopće dogodilo. Stravično je i pomisliti da su svi ti ljudi bili nagurani na tako malom prostoru, jako me to pogodilo. Preklinjali su za vodu, hranu, za bilo što", rekla je Lydia.
Kitty Hart-Moxon koja živi u Harpendenu u Hertfordshireu, a porijeklom je iz Poljske, želi mlađim generacijama pokazati istinu o nacističkom režimu te je stoga sudjelovala u dokumentarnom filmu "Jedan dan u Auschwitzu" ("One Day in Auschwitz") koji je u nedjelju premijerno prikazan na Discovery Channelu, a u čast Međunarodnog dana sjećanja na holokaust koji se obilježava 27. siječnja.
Film prati njezin povratak u logor 70 godina nakon oslobođenja.
Sveukupno 30 članova njezine obitelji umrlo je ili je ubijeno tijekom holokausta, a njezin je "posao" u logoru između ostalog bio skupljanje mrtvih tijela."
Prisjetila se trenutka kad je stigla u logor: "Sve je bilo u blatu, nejasno, jedva vidljivo, a onda smo uočili neki sjaj u daljini. Kad smo stigli, ugledali smo ljudske prikaze koje su izgledale poput duhova, obrijanih glava, teturali su u poderanoj odjeći s razrogačenim očima, urlajući na svim mogućim jezicima i pritom trpjeli batine. Odmah nam je bilo jasno da će se isto dogoditi i nama."
Kittyna obitelj je pokušala pobjeći iz Poljske netom prije njemačke invazije 1939. godine, no nisu uspjeli. 48 sati putovali su vlakom do logora. Opisujući smrad koji se širio Auschwitzom, preživjela žrtva nacističkog režima prisjetila se i riječi svoje majke koja je po dolasku rekla: "Kakvo neobično mjesto. Miriši li i tebi pečeno meso? Misliš li da peku piliće ovdje? U ovo doba noći?"
Kitty Hart-Moxon provela je učenice srednje škole mjestima na kojima je
bila prisiljena ribati zahode i sklanjati leševe ljudi koji su preminuli tijekom noći. Pričala im je kako je sve uvijek bilo tiho jer su vojnici tako održavali kontrolu i izbjegavali paniku među zatvorenicima, a prisjetila se i trenutka kad su joj tetovirali zatvorenički broj koji će postati simbolom dehumanizacije žrtava.
"Kad su nas tetovirali, tada sam osjetila da više nisam ista osoba. Preživljavanje je ovisilo o tome da ne razmišljamo previše ni o čemu, već samo da se poput životinja fokusiramo na to da ostanemo živi", rekla je Hart-Moxon koja je dobila broj 39934.
Kitty je preživjela samo zato što je bila zaposlena u praonici rublja te su je smatrali korisnom.