KRAJEM svibnja ove godine, po naredbi Zavoda za zaštitu spomenika Grada Zagreba, uklonjeni su murali na Dolcu akademskog slikara Mislava Lešića. Kako su naveli iz Zavoda, nije dostavljen zahtjev za produženjem njihovog izlaganja. Stepenice koje vode prema glavnoj zagrebačkoj tržnici time su vraćene u standardnu beton-sivu boju.
Ovaj događaj lijepo oslikava odnos Grada i njegovih tvrtki kćeri prema uličnoj umjetnosti, vlastitom izgledu i sustavu vrijednosti koji u njemu vlada. Fasade na zgradama, naime, ogledalo su onih koji u njima žive - a one su se u posljednjih desetak godina bitno promijenile.
Kad tražiš dozvolu, ne dobiješ je, kad našaraš kukasti križ - to ostaje
Veći graffiti jamovi, kao festivali ulične umjetnosti, u Zagrebu su zasad stvar prošlosti. Njihovi ostaci, sada već prekrečeni ili blijedi i prešarani od manje kreativnih pojedinaca, ostaju kao spomenik nekom urbanijem vremenu.
Boris Bare, jedan od članova kolektiva Pimp my pump, koji se bavi organiziranim oslikavanjem grada, smatra da je problem u kompliciranoj i nelogičnoj administraciji.
“Za stickere na Dolcu su rekli da su "previše etno", a prije su tamo bili kukasti križevi. Ispada da ne dobiješ dozvolu kad je tražiš, ali kad našaraš nešto na svoju ruku, nikog nije briga. Još su u Gradu oformili "zavod za murale", a grad je pun jumbo plakata - kao da smo mi najveći problem. Odbijali su mi zahtjeve za sve moguće murale, ali onda mi dozvole crtanje reklame na Tkalčićevoj. Koji su to kriteriji, zašto to tako funkcionira?” ogorčen je Bare.
Tomislav Lončarić Lonac, jedan od naših najpriznatijih uličnih umjetnika, slaže se s problemom određivanja kriterija.
“Događa se da ako želiš raditi neku slobodnu temu, Gradu se to ne svidi, nego kao da žele samo teme koje reklamiraju Grad. To ne bi trebala biti slobodna umjetnost niti je u zapadnim zemljama takva stroga procedura običaj. Ne mora sve biti šareno i kičasto - i tmurniji radovi su umjetnost”, kaže Lonac. “Ono što trenutno vidim kao problem je što plaćene reklame glume street art i prolaze kao takve. Mora se raditi distinkcija između vlastite umjetnosti i promo materijala.”
Rotor je bio oaza umjetnosti, sad je i to mrtvo
Zadnje organizirano oslikavanje rotora u Remetincu tako se održalo 2016. godine. Bilo je to poznato mjesto za uličnu umjetnost (ili bar grafite, za one koji je takvom ne smatraju). Svakih nekoliko godina izmjenjivali su se murali u velikom broju, a Rotor je služio kao svojevrsna oaza slobodnog izražaja sprejem i kistovima. U oslikavanjima su sudjelovali i brojni međunarodno priznati umjetnici.
Nakon obnove Rotora, međutim, ne pokazuje se nikakva nakana da se takvo stanje obnovi: zidovi stoje u temeljnoj sivoj boji, uz poneki jednobojni ili dvobojni potpis koji se provukao ne u skladu s politikom Grada, nego unatoč njoj.
“Kod nas je odjednom zaista počelo faliti prostora na kojima možeš uzeti boje i crtati bez da te itko smeta. Prije 6-7 godina smo gledali kako se scena lijepo razvija i raste, nakon čega je odjednom sve nestalo. Manifestacije su se dugo borile da dobiju sredstva, ali njih je bilo sve manje. Nadao sam se da će nova, liberalnija gradska vlast dozvoliti takve stvari, ali zasad ne pokazuju takve tendencije”, kaže Lonac.
Gordan Orešić Gene, jedan od naših najpoznatijih i najdugovječnijih writera, smatra kako će se prostor za djelovanje u sivoj zoni (u doslovnom i prenesenom smislu) uvijek naći.
“Graffiti scena je stvorena od graffiti crtača i postoji za graffiti crtače. I to je to. Nije tu za neinicirane ljude koji nisu dio scene. Logično je da graffiti scenu ljudi ne razumiju i ne treba od običnih građana to ni očekivati - tako ni od gradskih vlasti. Stvari se jesu pomalo preselile, uvijek se to događalo. Grad je ogromna betonska košnica u kojoj dehumanizirajućih površina ne nedostaje”, optimističan je Gene.
Grad bejzbolskih palica, boksera, buldoga i sjećanja na rat
Branimirova je prije desetak godina također bila svojevrsna meka za urbani umjetnički izraz i turistička atrakcija za alternativce. Prvi put je zid oslikan još šezdesetih godina, i to od strane ni više ni manje nego Julija Knifera, jednog od naših najpoznatijih slikara. Zadnju intervenciju zid je doživio 2010. godine: u sklopu manifestacije Muzej ulične umjetnosti naslikano je čak 64 murala.
Ovdje je priča stala, a od maćehinskog odnosa Grada prema alternativnom uređenju javnog prostora najviše su profitirali oni koji, dakako, dopuštenje od Grada ni ne traže. Tako se svaki turist koji je u posljednjih 5-6 godina posjetio Zagreb može osjećati dobrodošlo i umjetnički inspirirano, s bejzbol palicama, bokserima, iskeženim buldozima i posvetama ratu koje ga gledaju s gotovo svakog zida sivih socijalističkih zgrada. Samo novozagrebački kvart Zapruđe unazad par godina dobio je barem tri ekstremno amaterski iscrtana murala sa “simbolima našeg grada”.
Navijački grafiti su ok. Ali nije ok da je to jedino što postoji
Da se razumijemo, nema ništa imanentno loše u isticanju lokalnog nogometnog kluba ili navijačke skupine u gradu kojem pripadaju. To su uistinu simboli grada, identitetski faktor i često jedna od njegovih najprepoznatljivijih komponenti - otprilike kao lokalna sportska reprezentacija oko koje se, u na sto načina podijeljenim gradovima, manje-više svi koji žive tamo mogu ujediniti. Situacija postaje loša kada lokalni klub i pripadajuća mu navijačka skupina postanu jedino što grad ističe kao svoje.
Pozicija Grada problematična je upravo u tom aspektu: na ulici gdje se, jelte, ulična umjetnost održava, umjetnik s diplomom likovne akademije i međunarodno priznatim radovima uvijek će biti u nezgodnijem položaju od umjetnika s dvolitrom pive i teleskopskom palicom. Ovaj drugi je, naime, puno invazivniji prema javnom prostoru i vrlo rijetko traži dozvolu za crtanje.
Za razliku od pravog umjetnika, “umjetnik” s dvolitrom u javni prostor ulazi dogmatski: lokalni nogometni klub, palica, trobojnica i tenkovi nisu vrijednosti koje su tu da se propituju, nego propisuju. Propisati su se dobrim dijelom i uspjele. Tome najbolje svjedoči porazan prizor gradonačelnika Tomaševića, koji drhtavim glasom rulji objašnjava da je, uz mural osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, slučajno obrisan i kičasti mural Vukovara na susjednom zidu trafostanice u Savskom gaju.
Ista ta umjetnički osviještena rulja u drugom mjesecu naslikala je mural u obranu slobode govora, nakon povlačenja novog albuma Trama 11 punog profašističkih eksklamacija. Sloboda govora, naravno, funkcionira jednosmjerno: u slučaju limitiranja njihove dobije se cvilež o cenzuri, a u slučaju različitog govora dobije se po rebrima nekim od predmeta koje su cenzurirani nacrtali na zgradi. Pristup odlično funkcionira: do mjere da je cijeli grad ofarban u crnu i plavu, a gradonačelnik u strahu da i on ne poprimi sličan kolorit.
“Boysi su premlatili čovjeka koji je nacrtao nešto preko njihovog grafita. A onda su ga premlatili još jednom jer se zvao Mirsad”
Bare se slaže kako se, u domeni murala koji su zamišljeni da se povremeno mijenjaju, oni navijački tretiraju kao dogma - s jasnim posljedicama u slučaju ulaženja na prostor koji su zauzeli.
“Navijačke i domoljubne stvari se gledaju kao svetinja i preko toga nema crtanja. U Splitu su berlinski umjetnici napravili mural pokojnom DJ Bronsonu i to je izgledalo super, ali brzo je preko toga nafarban navijački mural koji je izgledao kao da su ga crtala djeca iz osnovne škole. Jedan čovjek kojeg znam je napisao nešto preko BBB murala, nakon čega su ga navijači našli u njegovom ateljeu - prvo su ga izmlatili jer je crtao preko njih, onda su saznali da se zove Mirsad pa su ga dodatno izmlatili jer je musliman. Za razliku od nas, oni ne traže dozvolu ni za što, to je kao vojska - nažalost, stvari tako izgledaju gotovo svuda”, objašnjava Bare.
Situacija bez jasne organizacije, naravno, pogoduje i onima manje ambicioznima. U slučaju kada je svaki oblik izražavanja u javnom prostoru stavljen u sivu zonu, kvaliteta produkata onih koji u njemu djeluju postaje obrnuto proporcionalna riziku od policije i visokih kazni. Za crtanje kukastog križa ili parole “UBI SRBINA” potrebno je puno manje vremena i rizika nego za projektiranje i farbanje kvalitetnog murala, čiji je nastanak promašenom gradskom politikom efektivno onemogućen. Još gore, uspostavljanjem sive zone skupina bliža kukastim križevima i ubijanju Srba i tovara postaje privilegiranija - strah od policije obrnuto je proporcionalan debljini dosjea. Zabrinjavajuća je nemogućnost gradske uprave da shvati da uništavanjem poligona za izražavanje neće dobiti uredne bijele zidove, nego Praljka.
Renato Đošić Renman, jedan od pionira hrvatske hip-hop i graffiti scene, misli da je problem širi od samog street arta te da ga se može preslikati na cijelo društvo.
“Možete povući paralelu s pisanjem tekstova u hip-hopu. To su dvije paralelne struje: klinci danas slabo čitaju, posljedica slabog čitanja je loš vokabular. Sa 30 riječi ne možeš napisati dobru hip-hop stvar - ista stvar je s crtanjem. Onda nastaju gluposti, poruke mržnje i tu umjetnost prestaje. Ako ne znaš ništa, što radiš sa sprejem u ruci? Onda umjesto da netko pokuša naučiti Dalijev stil i nacrta ga na zid, zanimljivije mu je napisati "puši kurac Cigane", "ubij Srbina" i slične poruke. Svemu se pristupa površno, ovo što sam rekao vrijedi za svaku granu ljudskog djelovanja”, kaže Renman.
Da bi se situacija popravila, dakle, potrebno je javnim površinama upravljati otvorenije, sistematičnije i pametnije. Jedino tako će prostor dobiti oni koji ga zaslužuju, a ne oni koji ga otmu.