PLITVIČKA JEZERA naš su najpoznatiji nacionalni park. Veličanstveni slapovi, mirna jezera, impresivni kanjon, bujna i divlja šuma… sve to privlači više od milijun gostiju godišnje. Svako godišnje doba ovdje je divno i posebno, a zimi zaleđeni slapovi, snijegom prekrivene staze, ledom i injem zarobljena stabla djeluju kao dio neke zimske čarolije, kao da baš ovdje stoluje Snježna kraljica.
Plitvička jezera lijepa su u svako doba – u proljeće se sve zazeleni, a hranjeni kišama, slapovi su u punoj snazi. Ljeti se smire, a jezera tada zrače mirnoćom i dostojanstvom. Ujesen se vraćaju kiše, a u listopadu se ogrnu predivnim plaštem žutih i crvenih boja. No ni zimi Plitvička jezera ne gube draž. Štoviše, zaleđena jezera i slapovi postaju posebna atrakcija. No za najljepši efekt trebaju se spojiti jako hladna zima i puno snijega. Nije svake godine tako, ali kada se desi, počinje prava zimska čarolija, kao iz bajke. Tako je bilo prošle je zime, a još uvijek postoji nada i za ovu godinu.
Hladan zimski dah skrutio je i najveće i najmoćnije plitvičke slapove. Najljepša scena ovog nacionalnog parka pruža se s vidikovca na Ulazu. 1. 78 – metarski Veliki slap (zvan i slap Plitvice) s kojeg se inače razlijeva vodena zavjesa, a sprej nadaleko osvježava i vlaži, sada je u posvemašnjem stisku zime. Tek mali mlaz vode odaje negdašnju silinu, sada u potpunosti ukroćenu. Ogromne sige, negdašnje krijeste slapova, i po nekoliko metara vise s krševitih litica, izgleda da će se svakog trena odlomiti, no dovoljno su čvrste. Ipak, oprez, priroda je nepredvidiva. I Sastavci, gdje se ovaj slap ruši i spaja s posljednjim jezerom, sada su ledeno grotlo, gdje se u igri svjetla i ono malo tekuće vode javlja u gotovo nestvarnoj plavoj, tirkiznoj nijansi. Ledene oblike zaleđenih slapova, koje su oblikovali hladni zimski dani, teško je opisati pa čak i bujnoj mašti ponestaje inspiracije.
Led blista na vedrom nebu, kao more modrom, bez trunke vlage. Udaljeni planinski vrhovi, skriveni inače sivkastom maglicom i vlagom u zraku, sada bliješte na suncu. Oči trpe najviše od snijega na samim jezerima. Obale su sada gotovo neprepoznatljive, oštre konture stijena i bilja sada su snježne obline. No ta ljepota može biti varljiva – pogrešan korak i čovjek se u trenu nađe na ledu. Za najjačih zima debljina leda izdržala bi i težinu čovjeka, no nikako ne treba provjeravati. Ne samo zbog sigurnosti već i strogih pravila zaštite prirode nacionalnog parka. Izvan očišćenih staza kretanje bi bilo gotovo nemoguće jer debljina snježnog prekrivača zna premašiti i metar.
Zbog ekstremnih uvjeta zimi je otvoren samo manji dio parka, onaj u kanjonu. To su Donja jezera, zadnja u nizu. U ostatku nacionalnog parka sada caruju priroda, mir i tišina. Ovo je prilika da ris, vuk i medvjed nanovo osvoje svoj izgubljeni teritorij Gornjih jezera, koji im je i pripadao mnogo prije nego što se čovjek naselio ovdje. No kad se snijeg povuče, a ljudi opet počnu obilaziti Gornja jezera, ove veličanstvene životinje vratit će se u duboke šume koje okružuju nacionalni park. Plitvička jezera sasvim su dovoljan prostor za ove velike zvijeri koje su nestale u velikom dijelu Europe.
Zima u Plitvičkim jezerima može dugo potrajati, stvarajući tako priliku svim ljubiteljima prirode da posjete ovaj smrznuti komadić raja na zemlji. A to je prilika koja se uistinu ne smije propustiti.