Foto: Press
ŠTO se događa s našim mozgom kad nekog zavolimo? Postoji li uopće neobavezan seks? U čemu griješimo kad govorimo o muškoj i ženskoj seksualnosti?
Sve su to pitanja na koja smo tijekom godina dobivali različite odgovore, a mnogi od nas o svemu razvijaju i vlastite teorije koje često nemaju temelje u stvarnosti pa samim time nemaju ni težinu.
S druge strane, Helen Fisher je biološka antropologinja i iza sebe ima nekoliko knjiga, uključujući i "Why We Love: The Nature and Chemistry of Romantic Love", ali i šest drugih knjiga o ljudskoj seksualnosti i trendovima koji su oblikovali naše stavove o seksu, ljubavi i privrženosti. Da previše ne filozofiramo, Fisher je puno vremena provela proučavajući važnost seksa i ljubavi u našim životima.
O svemu što je u svojim istraživanjima naučila, progovorila je u intervjuu za Vox.
Naš mozak i ljubav
Za početak, što se događa s našim mozgovima kad nekog zavolimo? Fisher je, surađujući s kolegama, provela ispitivanje tijekom kojeg je stotinu svježe zaljubljenih ljudi priključila na skener mozga da provjeri što se stvarno događa u našim glavama kad ljubav uđe u naše živote.
"Otkrili smo da u gotovo svim slučajevima postoji aktivnost u malenom dijelu mozga koji se naziva ventralno tegmentalno područje, gdje nastaje dopamin koji je prirodni stimulans, a otamo se šalje i stimulacija u ostale dijelove mozga. To nam daje usredotočenost, žudnju i motivaciju da osvojimo najveću životnu nagradu - partnera za parenje", govori Fisher.
No ljubav i seks valja razlikovati. Iako to svi znamo ili smo naučili na vlastitim pogreškama (često prekasno), Fisher to objašnjava stručno. Naime, tvrdi da seksualni nagon stvara testosteron i kod muškaraca i žena, ali romantična ljubav rezultat je dopamina. Fisher smatra da je ljubav zapravo bazični primjer nagona koji se razvijao nekoliko milijuna godina kako bi ljudima pomogao da svoju energiju za parenje usmjere na jednu osobu da bi proces razmnožavanja protekao neometano.
Seksualni nagon tjera vas na traženje u moru partnera, a ljubav je tu da vas na kraće ili dulje usmjeri na osobu s kojom se razmnožavate.
(Ne)obavezan seks
Ljubav je možda najbolje opisati kao situaciju u kojoj biste neprestano bili priključeni na izvor dopamina.
"Naleti dopamina događaju se i kad niste s tom osobom. O ljubavi možete razmišljati kao o intenzivnoj opsesiji, ali je puno sličnija ovisnosti. Mislite o toj osobi cijelo vrijeme, postajete seksualno posesivni, imate leptiriće u želucu i neprestano čitate njihove poruke. No usporedba s ovisnicima ima više smisla jer bilježe se aktivnosti u istom dijelu mozga kao i kod ovisnika o drogama, kocki ili kleptomanima. Upravo je zato ljubav, barem što se aktivnosti u mozgu tiče, snažnija od seksualnog nagona", objašnjava Fisher.
Uvjerena je i da "neobavezan seks" nije toliko neobavezan koliko mislimo.
"Kad se s nekim seksate i u tome uživate, to potiče sustav za lučenje dopamina. To vas može natjerati da se u nekog zaljubite, a nakon što svršite, to stvara poplavu oksitocina i vazopresina, neurokemikalija povezanih s osjećajem privrženosti. Sve su to okidači koji se mogu aktivirati neovisno o tome mislite li da je neobavezan ili obavezan. Statistike pokazuju da se trećina ljudi opasno zaljubila u tzv. 'prijatelje s povlasticama'", govori Fisher i upozorava da bi vam neočekivana ljubav mogla zakomplicirati život.
Zablude
Ovdje na tapetu dolaze i mnoge zablude koje kao društvo imamo prema seksualnosti muškaraca i žena. Kao prvo, stara i otrcana fraza da bi muškarci povalili sve što hoda u stvarnosti ne drži vodu, baš kao i ta da žene nisu zainteresirane za seks kao muškarci. Gledamo li ljude mlađe od 40, žene su sklone prijevari u istoj mjeri kao i muškarci, a i istraživanja na fakultetima pokazala su da studentice u prosjeku imaju više partnera od studenata.
"Ideja da muškarci žele ili trebaju više seksa od žena je fantazija. Već više od 30 godina govorim da se muškarci zaljubljuju brže od žena jer su vizualni tipovi, a i češće se zaljubljuju. Isto tako, skloniji su javnom iskazivanju ljubavi što možda zvuči romantično, ali zapravo nije jer radi se o nekom primitivnom obliku zaštitničkog ponašanja prema družici i načinu da ostale informiraju da je ona s njim. Prije će upoznati partnericu s prijateljima i obitelji, a u prosjeku će se i prije odlučiti za zajednički život. Na to treba dodati i da se lakše otvaraju svojim djevojkama i suprugama nego žene koje intimne razgovore češće vode s prijateljicama. I za kraj, 2,5 puta su skloniji suicidu nakon što veza završi", govori Fisher.
Fisher govori da žene češće prijete samoubojstvom, ali muškarci su ti koji tu priču provode u djelo. Iako se radi o pretpostavci, vjerojatno je razlog to što muškarci svoje emocije skrivaju u sebi zbog urođene potrebe da zaštite skupinu kojoj pripadaju pa javno iskazivanje straha, bijesa ili tuge podrazumijeva da su ranjivi. To znači da će, jednom kada se odluče otvoriti, to kod njih izazvati "poplavu emocija".
Kako imati sretan brak?
Osvrnula se i na vlastite teorije o tome što neki brak ili vezu čini sretnom.
"Ako razgovarate sa psiholozima, svatko će vam dati drukčiji odgovor, ali ja vam mogu reći što sam naučila proučavajući mozak i što nam to govori o sreći u dugotrajnim vezama. Postoje tri dijela mozga koji postaju aktivni ako ste u duljoj vezi punoj ljubavi. Tu je dio mozga povezan s empatijom, dio povezan s kontrolom stresa i emocija te dio koji je povezan s nečim što nazivamo pozitivna iluzija ili sposobnost da previdimo stvari koje nam se kod osobe ne sviđaju i usredotočimo se samo na ono što nam se sviđa. Stoga, želite li sretan brak? Činite sve ono što vam psiholozi i ostali sugeriraju, ali ovo kaže mozak: pokazujte empatiju, kontrolirajte vlastite emocije i prijeđite preko negativnih strana svog partnera te se usredotočite na ono pozitivno", zaključuje Fisher.