MOJI vršnjaci – a i neki novi klinci – vole stalno isticati kako je današnja glazba totalni trash i da nema više nikoga tko bi stao uz rame Stonesima, Zeppelinima, Beatlesima, Floydima i drugim legendama iz prošlosti.
Ne pokušavam takve razuvjeriti, samo odgovorno tvrdim da je po količini sjajne glazbe sadašnja epoha bez premca. I sretan sam što živim u vremenima kad nas YouTube ili Spotify svakoga dana upoznaju s nekim genijalcima. Ovdje navodim tek neke od primjera, a tko želi dalje istraživati – široka mu internetska polja, posvuda se nađe pravih kovčega s blagom.
Vrhunske superzvijezde
Istina, danas smo bombardirani brojnim bljutavim hitovima i jeftinim pjesmuljcima. Bilo je toga i u ona zlatna vremena (o čemu nekom drugom prilikom), ali imate i iznimno popularne izvođače koji nude neospornu kvalitetu.
Recimo, Taylor Swift je na svom odličnom albumu Evermore napravila pjesmu Tolerate it u jazzerskom 5/4 ritmu (zapravo, 10/8, ako hoćete biti precizni). Od svih velikana prošlosti jedino su se Zeppelini (Four Sticks) i Nick Drake (Riverman) usudili zasvirati u tom ritmu. A ni tekst nije za baciti, naprotiv.
S druge strane, reper Kendrick Lamar izdao je najočekivaniji album ove godine, Mr. Morale & The Big Steppers. I nije razočarao, nipošto. Ova uvodna pjesma s albuma, koja ispočetka liči na staroenglesku kršćansku himnu, uz odlične riječi nudi i jazzerske suptilne dionice Duvala Timothyja (ljudi se uvijek vraćaju jazzu).
Na kraju ovog popisa superzvijezda s odličnim pjesmama moram (i po cijenu da se posvadim sa svima) skrenuti pozornost i na pjesmu koju izvodi Olivia Rodrigo (znam, ona pjeva stvari za klince). Samo zamijetite što radi pijanist od otprilike 2:05 sa svojim otkačenim kromatskim ljestvicama i disonancama. Mene istinski oduševi kad netko takav eksperiment ubaci u hit pjesmu.
Novi šerifi u gradu
Album Punisher Phoebe Bridgers već sad možemo smatrati jednim od rock klasika. Još nisam čuo neku njezinu pjesmu koja ne bi imala barem ocjenu 4. Phoebe je studirala i jazz pjevanje (opet jazz, vidite?), dobro svira gitaru i piše odlične tekstove. Ova stvar, kojom završava Punisher, jedna je od onih koja vas postupno hvata i na kraju totalno utonete u nju. I krik na kraju gotovo vas natjera da i vi kriknete.
Fiona Apple započela je glazbenu karijeru prije nego što se Phoebe uopće i rodila. Svejedno, dama u zrelim godinama odnijela je pobjedu na dodjeli Grammyja nad svojom mlađom kolegicom. Izdala je vrhunski album Fetch the Bolt Cutters i ovu numeru sa snažnim riječima izdvojila kao singl. A mogla je i bilo koju drugu pjesmu, sve su odlične.
Posebno mjesto u današnjoj glazbi pripada Jacobu Collieru, vjerojatno najkompletnijem glazbeniku ovoga stoljeća. Igranje s takozvanim negativnim harmonijama, mikrotonalnošću, poliritmijom i raznim drugim oruđima doktora muzikologije u ovakvom se obliku nikada ranije nije pojavilo. Jacob nikada neće biti superzvijezda jer ga obični slušatelji ne mogu lako skužiti, ali među glazbenicima on sasvim opravdano uživa status Supermana.
Nije mu problem snimiti i četiri autorska albuma godišnje. I na njima svirati s lakoćom sve instrumente i pjevati u svim mogućim registrima. Ako i ne uspijete uhvatiti kako na 2:47 modulira za četvrt stupnja, ipak ćete jasno čuti da ova pjesma zvuči puno kompliciranije od bilo koje r'n'b stvari koju ste ikada čuli. I bilo čega što se ikada napravilo u pop-rock glazbi.
Čarolija današnje glazbe je i u tome što možete bez problema furati retro – da vam tko pusti ovu pjesmu Thundercata (pravim imenom Stephen Lee Bruner), rekli biste kako je to neka funky stvar iz sredine 1970-ih. Odličan basist umije praviti i pjesme vrlo suvremenog zvuka, kako mu se već prohtije. Časopis Rolling Stone ovaj je humoristični singl nazvao urnebesnim. Saksofon svira cijenjeni jazzer Kamasi Washington.
U ovu ekipu svakako spadaju i Tame Impala, Wolf Alice, The Fearless Flyers, HAIM, Soccer Mommy, Khruangbin, Anderson .Paak – i još deseci, ako ne i stotine njih.
Nepoznati genijalci
Za kraj samo još dva imena koja nikako da se probiju do šire javnosti.
Norveški post-punk band Pom Poko ima iza sebe već dva albuma izdana u Britaniji, koja su kritičari jako pohvalili. Nažalost, to im još nije donijelo širu popularnost. Zamijetite u ovoj pjesmi kako se svojim vokalom na vrlo originalan način ubacuje njihova pjevačica Ragnhild Fangel. Kao da se radi o nekom elektronskom instrumentu.
Alan Mearns je klasični gitarist koji je stekao respekt svojih kolega iznimnim interpretacijama Bacha, Debussyja i drugih velikana ozbiljne glazbe. Pod enigmatskim imenom Yes the Raven komponira i vlastite pjesme, a njegov album Love is Covered in Dust je suho zlato akustične gitarske glazbe.
This Will Only End in Tears vjerojatno je nešto najljepše što ćete danas (i ne samo danas) čuti.
Nemojte postati fosili
Naravno da ću ja i dalje pustiti cijeli Led Zeppelin III ili Abbey Road (kao i Coltranea, Milesa Davisa ili Mahlera, kako mi se hoće). Ali na mojoj playlisti naći će se uvijek i mjesta za brojne suvremene autore i izvođače. Jer ne želim postati fosil koji je sebe zakopao u (inače sjajnu) 1972. godinu. Ovo je posebna glazbena epoha, nemojte je prespavati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.