SVE JE, naravno, počelo u nedjelju kada je dr. Joke rekapitulirajući prošlu večer načisto popizdio. To popižđivanje nedjeljom je sasvim normalna stvar jer tad obično skopčaš da si noć prije na više načina i u više navrata ispao kreten, a još te spuca postbombon depresija. Uglavnom, teren pogodan za introspekciju i rješavanje društvenih problema.
A kad introspekcijom dođeš do društvenog problema, onda si na konju. Onda si, po definiciji jednog filozofa, genijalac jer pričajući vlastitu priču vlastitim jezikom govoriš o puno važnijim stvarima.
O čemu se konkretno radi? Radi se o tome da je dr. Joke te noći spičkao oko 500 kuna uglavnom na, pazi sad, naušnice koje su se u tom disku prodavale nasred podija.
Sad meni ovdje uleće dilema. Da li navesti ime diska i fino i kulturno analizirati problem ili ga ne navesti i ostaviti si slobodu da vlasnike proglasim pičkama, šupcima, gamadi, govnima i tako dalje? Ukratko, smećem najgore vrste. Dobro, to drugo.
Uglavnom, što se dogodilo dr. Joki? Bio je u disku okružen hrpom prijateljica i žena koje će mu to tek postati, uredno razvaljen s par bombona. Ni primjetio nije da, PAZI OVO JEBOTE!!!, pored podija stoji štand s nakitom. A nakit - pravi partijanerski, hrpa šarenih pizdarijica, čovječuljaka koji plešu i sličnih stvari.
I naravno, prva prija nabombonirana vidi jedne naušnice i, how suprising?, onako nabomboniranoj joj se učini da su najljepše na svijetu. Joke joj, onako pun ljubavi, kupi. Onda dođe druga s pričom `Njoj si kupio, mogao bi i meni` pa Joke kupi još jedne. Uglavnom, ako od ukupne cifre oduzmemo upad, botune i cugu, čovjek je za jednu noć NA NAUŠNICE spičkao oko 250 kuna.
Sad bi trebalo definirati društveni problem. To je, kolokvijalno rečeno, ono što te jebe, a nikako na to ne možeš utjecati. Recimo, čovjek radi u splitskom brodogradilištu i ima plaću dvije i po do tri tisuće kuna, a za normalan život mu treba pet. Onda se potrudi, satare se od posla, radi prekovremeno i navuče to na četiri. Nikako da dođe do pet koliko mu treba i ne može na to nikako utjecati. Onda je to društveni problem.
Pa slična stvar je i s ovim. Žena od 18 do 25 godina na par bombona vidi naušnice i MORA ih imati, a ti joj ih nabomboniran jednostavno MORAŠ kupiti. Dakle, ničim na to ne možeš utjecati – čisti društveni problem. A ako ćemo i malo dalje, zloupotreba narkotika.
U ovom slučaju, dr. Joke je na bombone spičkao 90 kuna, od ta tri bombona diler je zaradio maksimalno 60 kuna, a vlasnik jebenog diska barem 200 samo od naušnica. Tko je tu zloupotrebio narkotike, odgovorite sami.
Ne bih volio da ispadne kako imam nešto protiv vlasnika disko-klubova, normalna stvar da on zaradi zbog toga što si ti urokan, ali nemoj me jebat s naušnicama na podiju!
Uglavnom, tako smo odlučili da imamo novog neprijatelja prema kojem je Thompson, dosadašnji nam društveni problem broj jedan, pičkin dim. Jer, od njega se možeš barem izolirati i brijati nešto svoje, a od ovog ne možeš pobjeći da ga jebeš. Dapače, da bi ga ikako mogao kritizirati, moraš biti dio istog ili terorist, a i to drugo dođe na ovo prvo – ubiješ 200 ljudi da bi se reklamirao.
Uglavnom, Joke je, nakon te večeri bio toliko raspižđen da je razmišljao i o terorizmu. Konkretno `Triba in bombu bacit unutra majku im jebem!` A to je, morate priznati, čisto terorističko razmišljanje. Kao, zajebalo me silom prilikom, treba nešto napraviti po tom pitanju, mejk a stejtment, bacit bombu pa ako pogine netko ni kriv ni dužan, jebeš mu mater, bit će bliže naslovnici.
Na ipak smo se odlučili na civiliziran pristup cijeloj stvari i odlučili osnovati POKEMON – POkret Kontra Ekonomsko-Marketinških Obmana i Nebuloza. Plan rada – iste metode kao neprijatelj, ali prodavanje čiste kritike. Kolokvijalno, srati po svemu što ima veze s reklamom i prodajom nečeg.
Prva akcija – gledanje Dore i skupljanje dojmova. Onda smo nazvali Pekija koji je estradni stručnjak broj jedan. Čovjek je producent jednog jaaaako dobrog i popularnog benda, a u vitrini ima čak dva Porina.
Plan je bio sljedeći, gledati Doru, izvući od Pekija šta više tračeva i brutalnih estradnih priča i bez njegovog znanja sve to puknuti na web pa nek se raja veseli.
I tako smo mrtvački ozbiljni počeli gledati Doru, Peki je prepričavao tračeve, ali nakon prve pjesme smo odustali od plana i programa uz objašnjenje `Jebeš ti takvu borbu kad se moraš toliko žrtvovati i pogledati cijelu Doru. Triba bacit bombu na sve to!` Jebiga, terorizam je lakši.
Ali naravno, Joke samom činjenicom da je doktor, a ja samom činjenicom da sam ja, jednostavno nismo stvoreni za takve stvari. Što bi se reklo, svjesni smo činjenice da je ljudski život neprocjenjiv pa makar se radilo i o ................. (ime upišite sami).
Uglavnom, prebacili smo program. Kad već nisi stvoren da ih ubiješ zapravo, možeš barem virtualno. Gledali smo Milan – Juventus i kad je voditelj počeo bacati cifre o vrijednostima pojedinih igrača na tržištu, zaključak se nametnuo sam – možda je ipak vrijednost čovjeka procjenjiva i ne vrijedimo svi isto. Da, i u to te vrli novi virtualni svijet može uvjeriti ako se baš potrudi.
Zato u blizini uvijek treba imati doktora, barem zbog ove rečenice: `Gledan svaki dan ljude kako umiru i da je u Madridu nekim slučajem poginija Zidane, sve bi novine pisale o tome, moga bi i štetu izručanat, ali njemu bi bija isti kurac. U mrtvačnici su svi isti.`
PS: Što se naslova tiče, nije se uopće radilo o marketinško-ekonomskoj obmani i nebulozi koja će hrpu ljudi privući da otvore ovu Pušionu i time je plasiraju među pet najčitanijih tekstova od čega ću ja imati nekakve koristi. Kad smo došli do Pekija, uzeo sam jednog Porina iz vitrine i namjestio ga na stol. Bio je namješten tamo cijelo vrijeme.