SVE JE POČELO kad me Krešo pozvao na rođendan. Ne njegov nego mu od malog.
Tu sam se u startu sjebo, nikad bio na rođendanu klincu a da nije rodbina u pitanju. Kažem vam, totalno se zbunio. Mislim, s Krešom sam uvijek duvao, ali sad mu idem klincu na rođendan pa ne znam je li OK. Kontam, ponit ću pa šta bude.
I zovem Kokija na Cvjetno. Pitam može li sredit dima. Tip obično ima, a ako nema, zna cimera koji ima. Koki ničim izazvan zabrije.
- Gledaj, ima tip koji sređuje, ali sve ide netom.
- Kojim netom, jebo te net?
- Ulogiraš se na njegovu stranicu, u dnu stranicu upišeš lozinku, onda ti se otvori sljedeća stranica pa samo slijediš upute.
- Koki, koji ti je kurac, triba mi pedes kuna dima, nemoj me s netom jebat!
- Ozbiljno, tip samo tako radi.
- Dobro, koja je lozinka?
- Pitat ću ga pa ti je SMS-am, minja je svaki dan.
Nakon pet minuta dolazi SMS "Spavala sam s Davidom Beckhamom i ima mali kurac". Uletim na sajt, upišem lozinku i otvori se stranica s uputstvima.
Da biste naručili drogu, morate imati otvoren račun u bilo kojoj od poslovnih banaka te znati koristit usluge internet-bankarstva. Zatim na broj žiro računa xxx xxxxxxxx xxxxxxxx uplatit željenu cifru te nam poslati šifru uplate. Dalje samo pratite upustva.
Odjednom sam u banci. Dočekuje me zgodna teta američkog izgleda i hrvatskog naglaska.
- Izvolite, kako vam mogu pomoći.
- Pa gledajte, diler mi se počeo služiti internet benkingom pa sad moram i ja. – kažem ja i potpuno se šokiram izgovorenim, a onda njenom reakcijom.
- Odlično, sad ću vam otvorit akaunt.
Žena nešto prčka po kompu, ja totalno zbunjen, a onda mi se opet uljudno obrati.
- Za konzumente droga imamo posebne modele štednje, da li vas zanimaju možda?
- Kakve modele? – i dalje zbunjen.
- Imamo model JAZZ za konzumente lakih droga, prvenstveno trave i hašiša; paket TECH-HOUSE za konzumente srednje teških drogu poput ekstazija i spida uz što, naravno ide, konstantno konzumiranje trave i hašiša te DE LUX model, ali mislim da vas on ne zanima.
- A taj je?
- Za konzumente kokaina i heroinske ovisnike u zadnjem stadiju.
- Da, u pravu ste, ne zanima me.
- A ovi ostali?
- Ne bih, hvala na ponudi.
Opet sam za kompom. Internet benkingom uplaćujem pedese kuna, a onda nastavljam po obrascu – adresa, boja očiju, boja kose, broj porezne kartice za slučaj da ti je droga sredstvo za rad (ispunio ga) i tako dalje i tome slično.
Na kraju me vratilo jer nisam upisao boju repa kućnog ljubimca. Kad sam i to unio i završio cijelu tu birokratski agoniju, na ekranu se napokon pojavio natpis "KAD SE PROBUDITE, DROGA ĆE VAM BITI U POŠTANSKOM SANDUČIĆU."
A onda sam se proudio i totalno sjeban od ove birokratsko - utopijske vizije, nazvao Kokija.
- Imaš za pušit?
- Imam.
- Zakon, kad mogu doć?
- Iza podne kad god ti prne.
- Ludilo.
Ovo me malo oraspoložilo. Kao, još uvijek je sve na svom mjestu.
Nakon dva sata upadam kod Kokija, ovaj rola, a ja gledam po sobi na Cvjetnom kao da provjeravam da li je sve još uvijek na svom mjestu. Je. Opuštanje.
Koki me pita šta mi je. Prepričavam mu san, a ovaj okinuo od smijeha.
- Stari, ne boj se, ne da nije tako nego smo i reketare dobili.
- Nemoj srat!
- Boga mi! Tri tipa piče po Cvijetnom i ako skopčaju da dilaš, zaprite ti prijavom. Svi ovi veći im plaćaju 30%.
- Sereš!
- Ozbiljno ti kažem, zato sad radin samo sa šiton, ne smrdi ka trava pa se ne da skužit tako lako, a skuži i mjuzu.
Tek sam sad skužio da cijelo vrijeme piči Narodni radio.
...selo moje malo ko da tugu taji,
nestaju nam stari lijepi običaji...
- Zašto to?
- Pa nisi sumnjiv kad slušaš Narodni!
- Fakat.
Skupljam šit, u Konzumu kupujem rizle i neki poklon za klinca i evo me na rođendanu, a rođendan ko u američkim serijama.
Svi klinci i gosti s onim papirnatim špic-kapama na glavi, po cijelom plafonu vise papirnati medeki, zečeki, kurčići, palčići i, naravno, spika se o politici. Tema: "Jebo EU i svijet općenito, uništit će nam tradiciju i samobitnost!"
U pozadini Narodni.
...selo moje malo ko da tugu taji,
nestaju nam stari lijepi običaji...
Pozdravljam se s ekipom i izlećem van, a tamo Krešo i kum mu. Oni dvoje su zaduženi za tradicionalni hrvatski barbikju, a upravljaju i skladištem pive. Zakon, nakačio se njima.
Ovi već temeljito ugaženi. Pušu u neke plastične svirke i plešu u ritmu. Uz barbikju.
- Krešo, koji je ovo kurac unutra? – ulećem.
- A jebiga, punica preuzela inicijativu pa je sve skupa malo izmaklo kontroli. – kaže on i prevrne batak.
- Oćemo zapalit?
Gleda okolo, ovaj njegov gleda di mu je žena, onda se malo češkaju... Daj! Zapalili, a ja se osjećao kao da mi je šesnaest. Tad sam se skrivao od murije, a sad, jebiga, od punice. Ovaj duva i svako malo dzirne okolo da provjeri di je.
- Murija je goli kurac. – nastavlja – Dobiješ par mjeseci uvjetno i ćao, ovde ti ne gine doživotna robija.
- Jebiga, samo kažem.
Odjednom, na livadu ispred izleće gomila klinaca iznutra. Ono, klinci trče. A iza njih, jebote, jake reporterske snage. Svaki roditelj piči za svojim klincem sa svojom kamerom ili fotićem. Ka da za 24Sata rade u pičku materinu.
Mi okinuli. Šta od trave, šta od scene, a onda vrhunac – uleće punica s punom kesom nekih malih, plastičnih, žutih zvjezdica.
- Punći, nismo još u EU! – kaže Kum.
- Kaj ti znaš! Uzmite svaki šaku zvjezdica i kad se bude puhalo u svjećice, bacite ih u zrak.
- Sereš! – kontam, tiho, u sebi, a onda naglas – Nije li to, Mis Punica, uništavanje hrvatske tradicije. Mislim, u mom selu malom nikad nismo to bacali po slavljenicima. I to zvjezdice! Da su križići, ne bi van rič reka, ali zvjezdice.
Ovi blokali. Ona nije ništa rekla. Samo nas je pogledala kao, je li, propalice, protuhe i tome slično.
Uglavnom, ulazimo unutra svaki sa svojom šakom zvijezdica, klinac sjedi ispred "Bakine flourescentne torte na Buba Maru" (moram užicat recept) s kapicom i zbunjen blesi u sve to.
Oko njega hrpa iste takve dječice, a oko njih hrpa nas, ODRASLIH, sa zvjezdicama u ruci. A zvjezdice isti tripići, u pičku materinu. Mali EU tripići.
Mali puše, svi pjevaju tradicionalnu hrvatsku pjesmicu "Hepi brzdej tu ju...", a onda bace zvjezdice u zrak.
Mali je zbunjeno blesio u sve to kao da se pita "Koji je kurac ovim ljudima?!", a onda se nonšalantno, kao da ga ne snima pet kamera i isto toliko foto-aparata, bacio na proždiranje torte.
A dok su sve te žuto-zlatne zvjezdice padale po nama i davale cijeloj priči euro-vizija-štih, u pozadini je Narodni, neumoran kakav je, i dalje gudio po svoju.
...selo moje malo ko da tugu taji,
nestaju nam stari lijepi običaji...
PS: Dijer Ivo, hepi brzdej tu ju!