ŠVEDSKA pop-senzacija, grupa ABBA, u petak je objavila novi album Voyage, gotovo 40 godina nakon što su se njezini članovi razišli. Agnetha, Bjorn, Benny i Anni-Frid, što čini akronim ABBA, još od razlaza 1982. ili godinu dana od njihova zadnjeg albuma The Visitors nisu objavili nijednu novu pjesmu. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o Toniju Mandiću, čovjeku koji je ovaj švedski bend uspio plasirati na američko disko-tržište.
Kolovoz 1979: Glavni menadžer kompanije Atlantic, za kontakte sa zvijezdama, naš zemljak Toni Mandić, priča o tome zašto Ray Charles više ne može održati koncert u Americi, zbog čega su Beatlesi Ringo Starr i John Lennon ostali bez posla, zašto u toj zemlji nitko ne zna za Boney M., koliko je škrt Rod Steiger i kako se Mick Jagger oduševio našim Draganom Džajićem...
Grupa ABBA je jedan od rijetkih europskih sastava koji je za svoju glazbu uspio zainteresirati američko diskografsko tržište. Prije toga isto je pošlo za rukom samo nekim glazbenim ansamblima Starog kontinenta, uglavnom engleskim. Švedski kvartet do sada je u Americi prodao oko šest milijuna LP ploča, što se, s obzirom na ogromnu konkurenciju koja vlada na najvećem svjetskom glazbenom tržištu, smatra velikim uspjehom.
Manje je poznato, međutim, da je za taj uspjeh zaslužan naš zemljak Toni Mandić, jedan od glavnih menadžera poznate diskografske kompanije Atlantic, koji je ovu grupu zapazio kada se prvi put predstavila Europi na natjecanju za Pjesmu Eurovizije, s njenim članovima odmah stupio u kontakt, potpisao potrebne ugovore, da bi poslije nekoliko godina priprema muziku grupe ABBA uspio plasirati na američko disko-tržište.
Doduše, slično je Mandić pokušao učiniti i u Europi s toliko popularnom grupom Boney M., ali bez većeg uspjeha.
"U mom poslu sreća često igra veliku ulogu: to ponekad podsjeća na pravu kocku", objašnjava Mandić. "Pokušali smo Boney M. afirmirati u Americi, u to smo uložili znatna sredstva, ali smo na kraju toj grupi jednostavno morali otkazati. Amerikanci neće njihovu muziku, vjerojatno zato što ona predstavlja nekakav hibrid originalne američke crne muzike. U to se možete sami uvjeriti na ulici: 99 posto Amerikanaca ne zna tko je Boney M."
Uz malu pomoć driblinga
Dok sjedimo u luksuznom Mandićevom uredu u zgradi kompanije Atlantic, u famoznom holivudskom Bulevaru sumraka, ispred koje stalno dežura na telefonima, interfonima i teleksima nekoliko mladih, lijepih tajnica, ne možemo vjerovati da je on prije deset godina došao u Ameriku iz Zagreba kao student šumarstva, bez znanja engleskog jezika i bez dolara u džepu.
Sreća ga je poslužila samo zato što je dobro - driblao! Naime, u Americi se europski nogomet ne smatra popularnim sportom, to pogotovo nije bio prije deset godina, ali je u toj zemlji uvijek bilo ljudi koji su došli iz drugih dijelova svijeta i kojima je nogomet ostao najomiljeniji vid rekreacije.
U svakom gradu te zemlje oni se međusobno uglavnom poznaju jer predstavljaju članove "ekipa" koji dane vikenda provode na nogometnim igralištima, gdje "pikaju" loptu. Mandić se brzo pročuo kao dobar dribler, ali je njegova prava šansa nastupila tek onoga dana kada je upoznao jednog Turčina zaljubljenog u nogomet, Ahmeta Erteguna, glavnog gazdu kompanije Atlantic, vlasnika nogometnog kluba Cosmos, biznismena koji u Americi vodi mnogobrojne uspješne poslove.
Budući da je odrastao u Hercegovini, Mandić je znao neke turske riječi, njima je naprečac uspio šarmirati bogatog Turčina i ovaj mu je obećao da će mu naći neko zaposlenje. Tako je Mandić karijeru u Atlanticu započeo prije devet godina kao momak koji otvara pisma, da bi danas bio glavni organizator turneje.
Zidovi ureda u kojem vodimo ovaj razgovor prekriveni su Mandićevim fotografijama u društvu velikih zvezda: Eltona Johna, Boba Dylana, Paula McCartneyja, Johna Lennona, Roda Stewarta i drugih. Nije ni čudo jer naš zemljak je glavni most za sve pregovore između kompanije Atlantic i umjetnika koji snimaju ploče. S mnogima od njih on je privatno prijatelj, pa ne možemo odoljeti da ga ne pitamo kakvi su to ljudi jer ih sami znamo samo s ploča i malog ekrana.
"Pa, uglavnom se svi veoma razlikuju od onoga što 'glume' kada su na sceni ili pred TV kamerama", kaže Mandić. "Rod Stewart je, na primjer, privatno sasvim prirodan i ugodan momak. Jedina mu je mana što je bezgranično škrt. S njim često igram nogomet i poslije rekreacije obično svi zajedno odlazimo negdje na ručak ili na piće. Rod se nikada nije mašio za džep da plati piće, mada u njemu zna uživati kada ga dobije na tuđi račun. A ima tolike milijune..."
"S braćom iz grupe Bee Gees također često igram nogomet, Barry je odličan nogometaš, a svi zajedno su ugodni ljudi kojima slava nimalo nije udarila u glavu. Ipak, od svih mi je najsimpatičniji Mick Jagger. On je na sceni užasno ekscentričan, djeluje gotovo kao luđak, a privatno je smiren mladić, koji o svemu voli i zna razgovarati. On je također zaljubljen u nogomet i jednom prilikom se sjećam da mi je pričao da je gledao našeg Džajića, ne znam u kojoj utakmici, i da ga je naš nogometaš oduševio..."
Nitko neće Lennona
Toni Mandić nam u nastavku priča o zaradama poznatih pop zvezda i tako saznajemo da su rock idoli uglavnom milijunaši, dok vrhunski muzičari jazza žive relativno skromno. Mjera za honorar je broj posjetitelja koji grupa ili pjevač može privući na svoj koncert. Tako, na primjer, grupa Foreigner svira pred 15 tisuća ljudi za 80 hiljada dolara, dok Rolling Stonesi za koncert na stadionu pred sto tisuća posjetitelja dobivaju oko 500 tisuća dolara!
"Ima mnogo velikih imena koja danas na koncert ne mogu dovesti ni tri hiljade posjetitelja", kaže Mandić. "Među nekadašnjim muzičkim idolima danas ima mnogo gladnih ljudi. Ray Charles, na primjer, danas više ne može svirati koncert u Americi. Ovdašnja publika je sita njegovih starih pjesama i ne želi ih više slušati. On može ići na turneje po Europi i dva puta godišnje, tamo ga publika još želi, ali Amerikanci ga više neće slušati. Bez kontinuiranog izdavanja novih, dobrih ploča nitko se na muzičkoj sceni ne može održati.
Na primjer, prije nekoliko godina je moja kompanija potpisala ugovor s bivšim Beatlesom Ringom Starrom. Bilo je to dovoljno veliko i zvučno ime da se pokuša takav posao. Međutim, Ringo je za nas snimio dva albuma, oni su se prodali jedva u sto tisuća primjeraka u Americi i morali smo mu dati otkaz. Sada ga je preuzela Columbia, ali je i njegov novi album za tu kompaniju doživio neuspjeh. Njegovo ime ne vrijedi ako nema talenta. Kada bi Ringo sutra zakazao koncert, nitko ga ne bi došao čuti. On to zna. Prirodan je momak i to priznaje. Sam za sebe kaže da slabo pjeva i da je sasvim prosječan bubnjar, pa nije čudo što sada afirmaciju traži na filmu i televiziji, ne kao muzičar, već kao glumac.
Još čudniji slučaj je s Johnom Lennonom. Njegovi posljednji albumi nisu imali očekivan uspjeh kod publike i posljednjih nekoliko godina ovaj bivši Beatles se nudi mnogim kompanijama, ali ga više nitko neće. Lennon živi na jednom ranču kraj New Yorka, još uvijek je veliko ime, ali ljudima iz muzičkog svijeta je jasno da on više uspješnu pjesmu ne može napisati. Nešto se dogodilo s njim poslije njegovih problema sa ženom, američkom vladom i drogama. Što - to možda ni njemu samom nije jasno.
Slično je i s Georgeom Harrisonom koji je poslije četiri godine pauze snimio novi album, ali je svima jasno da će uspjeh izostati. Jedino je još uvijek stvarno velik Paul, koji je poslije 14 godina vjernosti kompaniji Capitol prešao za 20 milijuna dolara u Columbiju. Taj novac je dobio samo za pravo presnimavanja ploča za područje SAD-a i Kanade! Ali njemu je lako postavljati uvjete. Kada bi sutra držao koncert u Los Angelesu, došlo bi ga čuti 200 tisuća ljudi..."
Razgovarao: Danilo Štrbac (RTV revija, 1979.)