Grčki skladatelj najpoznatiji po glazbi za filmove Istrebljivač (Blade Runner) i Vatrene kočije, Vangelis Papathanassiou, poznat kao Vangelis, umro je u 79. godini. U spomen na njega donosimo tekst o njegovom najvećem remek-djelu.
Ljeto je 1970. godine, a grčki rock bend Aphrodite’s Child ponovno je na okupu. Iz vojske se vratio odlični gitarist Anargyros Silver Koulouris pa se može krenuti na turneju kojom se promovira drugi album benda It’s Five O’Clock. Iako su Grci, pjevaju na engleskom i u Europi, osobito u Francuskoj, stekli su zavidan renome i prodali milijune ploča.
Kraj idile
Premda toliko čvrsto povezani prijateljstvom da nisu htjeli tražiti zamjenu za Koulourisa dok ne odsluži vojni rok u tada politički vrlo nestabilnoj Grčkoj, ubrzo se grupa počela lagano raspadati. Glavni uzrok tomu prije svega je bio njihov lider Evangelos Odysseas Papathanasiou, već tada međunarodno poznat kao Vangelis.
Ovaj samouki pijanist, s iznimnim smislom za eksperimentiranje elektronskim zvukom, htio je nešto umjetnički ambicioznije od dotadašnjih prilično uspješnih i solidnih albuma. Aphrodite’s Child su vrlo solidna ekipa, Koulouris je odličan gitarist, Sideras sjajan bubnjar, a Demis (odnosno Artemios Ventouris) Roussos ima vrlo prepoznatljiv falset (i solidno svira bas).
Pa, ipak, duša benda jest upravo Vangelis, a baš njemu smeta dotadašnja mješavina popa, rocka i (pomalo) psihodelije, koju ste lako mogli zamisliti kako se izvodi na ljetnoj terasi kakvog primorskog hotela ljeti. Kao što se to čuje u njihovom prvom hitu Rain and Tears, očito inspiriranom Pachelbelovim Kanonom.
Vangelis više ne bi pravio takvu glazbu, on želi krenuti putem Sgt Peppera od Beatlesa te rock opere Tommy od The Who. Njemu treba neki album koji ima priču, zvuk, atmosferu, složene aranžmane, koji vas drži budnim od prve do zadnje sekunde i potpuno upija u sebe.
"Fuck the system"
Za suradnika uzima Kostasa Ferrisa, redatelja koji dotad nije još imao veliki opus (tek dosta kasnije osvojit će Srebrnog medvjeda za svoj film Rembetiko). Ali i on voli nelinearne priče poput Građanina Kanea i Rašomona, što upravo želi i Vangelis.
Ferris piše tekstove, u središtu "priče" jest (po ugledu na Sgt Pepper) cirkuska grupa koja pjeva o apokalipsi, sve dok se ta apokalipsa ne krene i zbivati u velikom finalu. Ferris pritom obilato koristi - a što drugo - tekstove Ivanovog Otkrivenja, uz koje svakako dobro sjeda pravoslavna mistična glazba i totalno progresivni rock. I ne suspreže se od pisanja teksta poput "We got the system to fuck the system!".
Ostalim članovima benda ovakva promjena stila nipošto nije sjela. Kažu svjedočanstva da su tijekom snimanja bili dobro raspoloženi, ali odmah po završetku posla razišli bi se bez riječi svaki na svoju stranu.
Dojmljiva omotnica
Vangelis ipak ne odustaje i kraj 1970. te početak 1971. oni provode u znamenitom pariškom studiju Europa Sonor, snimivši dvostruki album naslovljen 666, po najpoznatijoj i najmističnijoj biblijskoj brojci iz Otkrivenja 13.18.
Album treba poslušati od početka do kraja, ali ova iznimna i vrlo jedinstvena pjesma već dovoljno kaže o kakvom se remek-djelu radilo.
Zamijetite i upečatljivu omotnicu Gerard Falleca, s crnim natpisom 666 na crvenoj pozadini. Unutarnja omotnica donosi sliku automobilske nesreće koja stilski podsjeća na Dalija. Potpisan je stanoviti M. Dubré, ali zapravo nitko ne zna tko ju je naslikao. "Zaboravio sam pitati čovjeka kako se zvao", priznao je Fallec.
Odugovlačenje s izdavanjem
I dok su Vangelis i Ferris ostvarili upravo ono što su i zamislili, izdavačkoj kući Mercury Records album se (s pravom) činio osuđenim na potpuni komercijalni fijasko. A u njega su uložili dobrih 80 tisuća dolara. Osobito su zamjerali što pjesma Infinity traje iscrpljujućih 39 minuta.
Da bude još gore, za album više nisu marili ni sami članovi benda. Demis Roussos je svojim prvim solo albumom otišao u vode komercijalnog popa za sredovječne strane turiste - i već je imao prvi hit We Shall Dance. Sjećam se da mi je to još kao klincu zvučalo bljutavo. Solo album ima i bubnjar Sideras, a i Vangelis ulazi u vlastite projekte, pa kreće polako i pisati glazbu za film, po čemu će kasnije steći i svjetsku slavu.
Dalijev prosvjed i ljutnja
Kad se navršilo već godinu dana od neizdavanja albuma, u pariškome studiju se okupilo šareno društvo da prosvjeduje zbog odugovlačenja. Među pobunjenim kulturnjacima našao se i Salvador Dali, koji je album usporedio s Gaudijevom Sagrada Familiom. Dali je obećao da će u Barceloni napraviti posebnu proslavu kad se album konačno izda.
Ali je ta idila naprasno prekinuta kad je Kostas Ferris - iz samo njemu znanih razloga - Dalijevu suprugu Galu nazvao "gospođa Éluard", po prezimenu njezinog bivšeg muža (i znamenitog pjesnika) Paula Éluarda.
Uistinu se lako moglo dogoditi da se ambiciozan album 666 nikada ni ne objavi.
Među najboljima u povijesti
Na kraju je Vangelis uvažio neke kritike pa je Infinity skraćena na 5 minuta, a Mercury Records je odlučio da u svom ogranku Vertigo Records album konačno izda u lipnju 1972. godine, dobrih godinu dana nakon što se bend raspao.
Kako su izdavači i očekivali, ploča stvarno nije zabilježila nikakav komercijalni uspjeh. Na top listama otišla je najdalje do 24. mjesta u Nizozemskoj.
"Bilo je to previše sofisticirano za grupu. Shvatio sam da više ne mogu slijediti komercijalni put, bilo je jako dosadno", pravdao se kasnije Vangelis. Svejedno, kad se danas pravi popis najboljih prog-rock albuma u povijesti, 666 se obavezno nalazi pri samom vrhu.
Neće se svatko složiti s ocjenom da se radi o remek-djelu, možda i najboljem koje je potpisao Vangelis. Ali, da se prikladno poslužimo čestom frazom iz samog Otkrivenja: "Tko ima uho, nek posluša!" Uz ovaj pomalo mistični video iz 1971. - atmosferična pjesma jamči užitak svim istinskim sladokuscima.