Foto: 123rf
ZLOSTAVLJANJE u bilo kojem mogućem obliku u više od 90 posto slučajeva odvija se daleko od očiju javnosti - daleko od onih koji bi u tom trenutku mogli priskočiti u pomoć i zaštiti osobu od zlostavljača. Zlostavljanje se odvija u obiteljima, u četiri zatvorena zida. Zlostavljanje se odvija na poslu. Zlostavljanje se odvija na cesti. Zlostavljane su najčešće žene i slabiji. Zlostavljanje se može dogoditi samo jednom, no nažalost takvi su slučajevi znatno rjeđi od situacija u kojima se žene i slabiji zlostavljaju opet i opet, jer zlostavljači osjećaju da tako svoju žrtvu mogu opet i opet zlostavljati bez posljedica.
Žrtve su najčešće već nakon prvog, drugog puta, slomljenog duha, ispunjene sramom i krivnjom, a kada konačno smognu hrabrosti priznati javnosti što im se događa do tada je njihov duh, fizički i psihički već uvelike ranjen.
Zlostavljanje se odvija mimo očiju javnost, no javnost zbog toga ne smije ignorirati ovakav problem. Javnost mora biti senzibilnija i ukoliko ikada za ikoga u svojoj blizini posumnjate na ovakav problem, ne okrećite leđa. Inzistirajte na pomoći - na razgovoru, na priznanju, na prihvaćanju da se obrati stručnim osobama.
Danas je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a iako nisu jedino žene žrtve, ima i muškaraca nad kojima se sustavno vrši teror, žene su, kao i djeca i starci, najčešće i najlakše mete.
Zlostavljanje može biti od onog blažeg oblika poput psihičkog maltretiranja, fizičkog nasilja s teškim ozljedama, seksualnog nasilja, no svejedno o kojem se obliku radi, zlostavljanje mora biti zaustavljeno, zlostavljač razotkriven, a iskustvo glasno ispričano kako se ne bi ponovilo.
U nastavku priče povodom ovog crnog međunarodnog dana donosimo jedno "obično" iskustvo koje se smatra jednim od najčešćih oblika nasilja kada žena i dijete stradavaju od ruke ljubomornog, posesivnog, psihopatskog supruga koji pred okolinom vješto skriva svoje pravo lice, a iza četiri zida postaje netko posve drugi.
Moramo znati da žrtve ne vole razgovarati o svom iskustvo, prvenstveno zato što se srame - zbog činjenice da su to dozvolile, da to nisu bile kadre spriječiti, da nisu pobjegle nakon prvog udarca. Tu je i vječiti žrtvin osjećaj krivnje zbog činjenice da upravo zlostavljači svoju krivnju glasno, jasno i redovito prebacuju upravo na žrtve. Ti si kriva jer me nisi slušala!
Kada žrtve i otvore svoju dušu, osjećaju se zaštićenije ako će svoju priču iznijeti anonimno, i razumijemo ih, doista, jer teško je biti zlostavljan i poslije svega još biti pod povećalom javnosti.
Zato donosimo jednu anonimnu priču koja je tim važnija jer ovakvo iskustvo spada pod onu vrstu i način zlostavljanja koji se najčešće odvijaju, i iako se nikako ne smije i ne može nazvati "običnim" nažalost - učestalost upravo ovakvih priča daje naslutiti u kolikoj mjeri zlostavljači baš ovakve situacije smatraju "normalnim" i "običnim". Strašno, zar ne?
Neka moje iskustvo pomogne nekome
Žena koja je podijelila svoje iskustva obična je žena iz manje sredine koja se udala iz ljubavi, sama si je odabrala muškarca svog života i sve je bilo idealno do jednog dana.
"Bila sam trudna oko sedam mjeseci. Veselili smo se bebi oboje, no kako je trudnoća odmicala ja sam sve manje mogla biti fizički fit kao nekada. Tako sam jedan dan ležerno odbila otići na svadbu na koju smo pozvani, kod para koji je bio i naš gost na svadbi, jer se eto nisam osjećala baš najbolje. Toliko me pretukao da se tri dana nisam mogla maknuti iz kreveta. Bio je to toliki šok za mene, šok na njegovu reakciju da sam doista djelomično mislila kako sam stvarno kriva što se nisam mogla prisliti otići tamo. Nakon što sam došla k sebi i u danima dok sam se oporavljala on je pokazivao samo ljutnju i posve me ignorirao. Mislila sam, stvarno ga nisam trebala odbiti sada je ljut i na mene i na sebe jer se nije moga suzdržati. Toliko sam ga očito dotaknula u živac svojim cendranjem da mi nije dobro.
No danima nakon toga ignoriranje nije prestajalo, a situacija se nije popravljali ni nakon poroda. U naša četiri zida nismo razgovarali, dok se sasvim drugačije ponašao u društvu drugih. U redu, mislila sam, ne moraju svi znati za naše probleme.
No, ignoriranje se pretvorilo u mučnu šutnju. Ja sam sve vrijeme provodila u kući, on je odlazio na posao i jedinu komunikaciju koju smo imali je bila preko telefona kada me zvao s posla da provjeri gdje sam, jesam li uopće u kući, te da mi zada niz zadataka koje moram ispuniti prije nego se on vrati. Po dolasku s posla šutnja se nastavljala koliko god sam se ja trudila potaknuti normalan razgovor s kojim ćemo jedan drugom objasniti i probati riješiti problem koji je postajao sve veći.
Njegova šutnja nije značila da se prema drugima počeo drugačije ponašati tako da smo jako često imali goste u kući kada je prividno, pred drugima sve izgledalo kako treba biti. No ti su gosti sve češće bili njegovi, a ne moji. Zabranio mi je druženje sa starim prijateljicama, čak i s mojom rodbinom, a kada bi netko slučajno, poput moje sestre, nenadano došao on se nije ni na sekundu micao od nas. U strahu da joj ne bi priznala što mi se događa.
Beba je rasla i ja sam našla posao. Tada su počela mučna pitanja ne bi li iz mene izvukao imam li ljubavnika i što sve radim dok sam na poslu.
Jedan vikend našeg su sina uzeli njegovi roditelji i ja sam pomislila da će to biti dobro vrijeme da bez djeteta pokušam riješiti naš problem jer teško je bilo svađati se pred njime. No umjesto toliko očekivanog razgovora tri dana me držao zaključanu u kući. Tri dana me tukao i silovao i iživljavao se na meni. Bila sam krvava i u polusvijesti, a hranu mi je bacao na pod kao psu. Sigurna sam da su naši susjedi sve to čuli, nisu mogli ne čuti moje krikove, no svi su ga se očito bojali pa nitko, baš nitko nije reagirao.
Kada sam ponovo stala na svoje noge pobjegla sam svojim roditeljima i sve im ispričala. Bili su mi utočište, no nažalost samo neko vrijeme jer je moj muž jednoga dana došao kod njih, odglumio velikog pokajnika, okrivljući i mene djelomično za cijelu tu situaciju jer kako je rekao mojim rođenim roditeljima - nisam bila baš neka žena ni majka. Tako sam se uz podršku svojih roditelja, vratila mom mužu - čovjeku s dva različita lica.
Nekoliko mjeseci sve je bilo u redu, ponašali smo se kao da se nikada ništa nije dogodilo, a onda je naravno opet počelo.
Ovoga puta bilo me je i sram i strah opet pobjeći roditeljima jer naime upravo je okolina ta koja bi trebala pomoći, ali jako često zapravo još više povećava žrtvine probleme. Ovog puta bilo me je sram, strah, a najviše sam se bojala priznati taj poraz da se nisam mogla zaštiti sama.
Moje lice u međuvremenu se promijenilo, nos mi je bio strgan nekoliko puta, a psiha je bila toliko ranjena da više nisam mogla živjeti bez sedativa, a to je trajalo. Naš sin je krenuo u školu i kada me učiteljica pozvala na razgovor konačno je došao kraj mojim mukama. Mukama koje, priznajem, nisam mogla zaustaviti sama.
Bila sam u školi iskrena, a sreća mi je dala da je baš ta mlada učiteljica bila vrlo aktivna po pitanju borbe protiv nasilja u obitelji te mi je ona otvorila put ka stručnim centrima gdje sam konačno našla okruženje u kojem me shvaćaju i iz kojeg ću konačno izići kao pobjednik. Tamo sam dobila samopouzdanje i supruga konačno prijavila policiji. Više ne živim s njim, a dijete je sa mnom. Svim ženama koje imaju ovaj problem, poručila bih da ne skrivaju nasilje, jer će jedino tako sačuvati sebe i svoju djecu.
Ovakvo iskustvo može biti ispričano i na mnoge druge načine, s različitim detaljima i tijekom priče - nije važno ni ime ni detalji, važno je da se ovakve stvari događaju jako često, a žrtvama najčešće treba puno vremena da izađu iz tog začaranog kruga nasilja i prihvaćanja nasilja kao nečeg što "nije tako strašno". Da roditelji svoje rođeno dijete, kao na ovom primjeru, doslovno vrate u ruke zlostavljača, to je nešto što se nikada više ne bi smjelo ponoviti.
Zato ukoliko ikada čujete vapaj žrtve - aktivirajte se pa makar i anonimno i imate na umu da će od dvije strane priče - one od žrtve i one od zlostavljača, istina uvijek biti na strani žrtve jer ona nema razloga lagati. Zlostavljači su ti koji lažu da bi zaštitili sebe. I naravno, imajmo na umu da je osoba koja je samo jednom digla ruku na žrtvu sada još spremnija učiniti to opet. Tako kaže iskustvo, a ono nema dva lica da bi lagalo. I ne pije alkohol, niti se drogira, niti je prikriveni psihopat...