Foto: Karmen Poznić, Privatni album
SRETAN utorak svima osim DJ Khaledu koji je izjavio da nikad oralno ne zadovoljava ženu jer su muškarci kraljevi, a nije normalno da kralj služi ženi. Kakvo predivno govance od čovjeka i to ne obično govance, nego ono u kojem se vidi neprobavljeni kukuruz.
Oprostite ako sam predetaljna, bila sam cijeli dan na suncu i popila sam pivu pa pišem sve što mi padne na um.
I još sam na ketoprofenima jer sam u avionu pokupila nečije viruse pa mi je grlo blagoslovljeno osjećajem kao da sam cijeli dan gutala kaktuse.
I nemam osjet njuha, što možda i nije loše jer sam u apartmanu s četiri muškarca.
Koji su divni i krasni i higijenski vrlo osviješteni, ali svejedno, ponekad je u takvim situacijama bolje ne imat osjet njuha.
Na Tenerifima smo.
Lijepo je.
Kod nas je sat vremena ranije nego kod vas, što znači da je iz naše perspektive Hrvatska zapravo u budućnosti.
Ovo mi je četvrti put na Kanarskom otočju.
Prvi put da sam bolesna.
Tužno je kad odeš na godišnji i razboliš se ali opet, možda je bolje bit na godišnjem i bolestan nego bit na poslu i zdrav.
Tu sam mozak stavila na airplane mode.
Ne znam što se događa u Hrvatskoj.
Uopće.
Čujem da je nešto sa Stankovićem i nešto s onom novinarkom zbog koje novinari vraćaju nagrade i znam da Franka pjeva na Eurosongu, ali zapravo ne znam ništa.
I super mi je.
Zapravo i nije baš, jer otkad smo došli, živim u strahu.
Trenutno sam sama u stanu koji smo unajmili od frajera iz Amsterdama.
Ima 100 kvadrata i 3 spavaće sobe.
Dnevni boravak.
Balkon.
Dvije kupaone - dečki su u jednoj, ja sam u drugoj.
Imamo i prostoriju za pranje veša u koju se ulazi iz kuhinje.
Ogledala na sve strane.
Ne volim ogledala kad sam sama u stanu.
U njima se u horor filmovima uvijek vide neke stvari koje se ne bi trebale vidjet.
Stvari kojih nema.
U stan smo ušli u subotu - prvo smo uzeli smještaj u jednoj surf kući, ali bio je toliko loš da smo nakon prve noći promijenili lokaciju.
Sad smo tu, u stanu s ogledalima.
Otkad smo došli, događaju se čudne stvari.
Prvi dan nas je na ulazu dočekala ova slika.
Prvo ju nitko nije ni primijetio, a onda smo ju nakon prve prospavane noći pronašli na podu.
Pala je, ništa čudno, vjerojatno zbog propuha. Događa se. Jest da nitko nije čuo kad je pala, ali svi smo bili umorni od puta.
Vratili smo ju natrag na mjesto i otišli na plažu.
Kad smo došli doma, dočekala nas je na pomoćnom krevetu u dnevnoj sobi.
Nitko od nas nije bio u stanu.
Nitko od nas ju nije pomaknuo.
Kako je onda došla na krevet i jel možemo pliz ić doma?
To mi je uvijek glupo u filmovima - ako stvari promijene lokaciju a nitko nije preuzeo odgovornost, onda ne ostaneš u staroj kolibi u šumi nego odeš doma i više se nikad ne vratš.
Vratili smo ju na mjesto i otišli u dućan. Po kruh, mlijeko, možda svetu vodu ako zatreba.
Otišli smo svi osim Adama - Adam je ostao u stanu. Sam. Kad smo se vratili nakon 45 minuta, stajao je u prostoriji za pranje veša i lupao po vratima. Zatvorila su se za njim, a kvaka nije reagirala kad ju je stiskao.
Pustili smo ga unutra i smijali se jer je nesposoban.
Slika u hodniku je odjednom bila nakošena.
U međuvremenu smo saznali da ju je na krevet premjestio vlasnik koji je došao u stan s novim ručnicima, ali za ovo drugo nitko nije preuzeo odgovornost.
Možda se nakosila od gravitacije.
Možda od Sotone.
To je bilo u nedjelju popodne.
U ponedjeljak ujutro su me dočekala zatvorena vrata od moje kupaone. Uvijek ih ostavljam otvorena. Možda je opet propuh. Kvaka nije reagirala, samo je propadala, kao i ona od praonice veša u kojoj je Adam ostao zarobljen. Nisam mogla ući.
Krenula sam tražiti nekakav ključ za vrata, a umjesto ključa, u ormariću u dnevnoj sobi sam pronašla raspelo. Iščupano iz zida zajedno s čavlima, Isusova glava usmjerena prema dolje.
Možda je prije vislio tamo gdje je sad slika.
U ponedjeljak popodne, Bojanu je nestao ručnik. Nitko nije preuzeo odgovornost, samo nema ručnika.
Žarko isto ne zna gdje je njegov, samo ga nema.
I crkla nam je žarulja.
Zvuči benigno, ali kad živiš u stanu u kojem se slike pomiču, vrata sama zatvaraju i u kojem nestaju ručnici, ništa nije benigno.
Počeli smo se malo bojat curice koja nas gleda dok ulazimo u stan.
Da nas je 5 cura, vjerojatno bi ju samo maknule negdje na stranu da ju ne moramo gledat, ali kad si na godišnjem s 4 muške osobe, to ne dolazi u obzir.
Mi smo od curice napravili tulum straha.
Krenulo je kad sam ju ja okrenula naopačke, da se dečki još više useru kad uđu u apartman.
Jebi ga, bolesna sam i u stanu sam, moram se nekak zabavljat.
Jedan je vrisnuo na ulasku. Sasvim dovoljno da krene otvoreni rat.
Teror crvenom curicom. Ovo malo zvuči kao šifra za mengu.
Sat vremena nakon početka rata, pala je prva žrtva - Viktora je curica dočekala u frižideru.
Svi smo se smijali jer se usrao, ali svima nam je bilo drago da nismo na njegovom mjestu jer je curica u frižideru jeziva pojava.
Onda je došlo vrijeme za njihov izlazak - ostavili su me samu u stanu.
Imam upaljeno svjetlo, ali žarulja uvijek može eksplodirat i ostavit me u mraku.
U mraku s curicom.
Znam sam da su ju negdje stavili kad su izlazili, ali ne znam gdje.
Da ne moram pišat, ne bi napuštala sobu, ali moram.
Izlazim iz sobe. U hodniku je mrak.
Palim svjetlo i gledam na “njezino” mjesto.
Nema je, znači da me negdje čeka.
Ispred mene je ogledalo u koje se bojim pogledat - imam osjećaj da ću ju vidjet kako trči po stanu. U bijeloj pidžami, onako kako uvijek trče u hororima.
Ako se to dogodi, bacit ću se sa španjolskog balkona.
Ulazim u wc, isti onaj u kojem su mi se jučer zalupila vrata.
Palim svjetlo.
Tu je.
Ovo je jezivo i po danu, ali kad si sam u kući usred noći, još je gore.
Moram ju negdje stavit.
U nečiji kofer. Taman za kraj ponedjeljka navečer, nek se netko usere kad se vrati iz izlaska.
Vratili su se u 3 ujutro.
“Nema slike, di je slika?!”
Traže ju po stanu.
Ne žele ić spavat dok ju ne pronađu jer se boje da je svugdje.
Četiri odrasla frajera, a ne mogu spavat jer se boje male curice.
Razumijem ih, najgore je kad ne znaš gdje je.
Nisu ju pronašli, barem sam mislila da nisu.
Zaspala sam nasmiješena jer znam da će ih sutra ujutro dočekat u koferu.
Utorak ujutro.
Curica se pomaknula.
Ne sama, čekali su dok ne zaspem i ušli su mi u sobu.
Kad sam ujutro razmaknula zavjese, umjesto pogleda na bazen me dočekalo ovo.
A tek je utorak, imamo još 6 dana.
Tulum straha je tek počeo.
Znam da nije racionalno, ali što ako je curica u slici živa?
Možda je prvu noć pala zbog propuha, ali što ako je pala zato što nam se polako približava?
Što ako je curica na slici samo slika zadnje osobe koju je slika “pojela”?
Možda je u apartmanu prošli tjedan bila baš ta curica koja je sad na slici.
Možda je zarobljena.
Možda je jedini način da se oslobodi to da u sliku uvuče nekog od nas.
I možda nas prvo mora natjerat da vjerujemo u nju.
Možda je curica zaključala Adama u praoni veša.
Možda je meni zalupila vrata od wc-a.
Možda je curica sjebala žarulju.
U nedjelju su nestali ručnici, što ako do sljedeće nedjelje nestane netko od nas?
Kao u crtiću Alma.
Ako ga niste pogledali, tu je - to je jedan od najboljih crtića ikad.
Ili jedna od najboljih istinitih priča ikad? Isto se događa u Španjolskoj.
Zvuči nemoguće, ali možda je curica u slici stvarno živa.
Mi mislimo da se međusobno podjebavamo dok ju skrivamo po koferima i frižiderima, a zapravo se cijelo vrijeme igramo s njom.
Možda igramo točno onako kako ona želi.
Možda svaki put kad se netko od nas usere jer smo “sami” organizirali tulum straha, njena moć malo naraste.
Sve više vjerujemo u nju.
Sve nas je više strah.
A ona je sve snažnija.
Tu smo još 6 dana, možda je to dovoljno vremena da nekog od nas uvuče u sliku i tako oslobodi sebe.
Možda je sve ovo samo reakcija na sunce, pivu i ketoprofene, ali možda je curica u slici stvarno živa.
Možda sljedeći tjedan u apartman uđu novi gosti, a na ulazu ih dočeka moja slika.
Psssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!