Kranjčari, antijunaci debakla 2006.: Cico je, a ne Jozić, igrao sa "sedam braniča" kako bi sve prilagodio sinu

 

Prilagođavanjem igre Niki Kranjčaru (toliko sporom da je u Njemačkoj izgledao kao da nema 21 godinu, nego 15-ak više) i potpuno promašenom varijantom ionako anakrone taktike 3-5-2, njegov otac Zlatko vratio je igru reprezentacije u prethodni milenij, jer već desetak godina nitko nije igrao tom taktikom, posebno ne žrtvujući sve kreativne kapacitete na račun jednog igrača i ofenzivno se uzdajući samo u njega i prodore bekova.

 

Osam godina ranije Ćiro je s tako postavljenom momčadi uzeo svjetsku broncu, ali mora se istaknuti kako je najbolju utakmicu na prvenstvu, četvrtfinalnu pobjedu 3:0 protiv Njemačke, igrao bez jednog od tri playmakera, jer dok su u momčadi ostali Boban i Asanović, Soldo je zamijenio Prosinečkog kao čistač veznog reda, pa je Njemačka deklasirana taktikom 3-3-2-2.

 

Ćiro je također, osim što je bio blagoslovljen onim što je Slaven Bilić nazvao "najkreativnijom vezom u povijesti", u Štimcu i Biliću imao dva braniča koja su odlično vladala loptom, a spomenuti Soldo s Darijom Šimićem mijenjao se na poziciji trećeg braniča, ali jednako dobro igrao je u vezi.

 

 

Ništa od toga Kranjčar nije imao, osim svog sina koji je igrao isturenog playmakera, trequartistu, ali daleko je on bio od Tottija, još dalje od centra, pa se ranjeni Pršo, kojem je Olić pravio društvo u sredini, stalno vraćao duboko po loptu. 

 

S obzirom da mu je sin bio preblizu napadačima i nesklon pomaganju obrani (Šimić, Šimunić, Tomas), vezu je morao pojačati sa dva teškaša - braničem Igorom Tudorom i razaračem Nikom Kovačem, koji je dakako bio sposoban i na suparničkoj polovici, ali uzimajući u obzir tko je Cici držao sredinu terena, a da su mu po bokovima jedino nadirali Srna i Babić, koji su naravno bekovi, a ne krila, činjenica je kako je on, a ne Jozić 2002., igrao sa "sedam braniča".

 

To mu je bilo dovoljno za slavljeni poraz od samo 0:1 protiv Brazila, ali kada je Hrvatska trebala preuzeti inicijativu i probiti borbene protivnike, što se tražilo u dvije preostale utakmice protiv Japana i Australije, Kranjčareva momčad postala je potpuno pročitana i predvidljiva, jer sve se svodilo samo na juriše bekova i traženje Kranjčara. Hrvatska je na SP-u u Njemačkoj igrala sporo, zastarjelo, bezidejno i kao posljedicu svega navedenog, nervozno i puno grešaka, što je kulminiralo nastupom protiv Australije, koji smo obradili u ovom nastavku feljtona.

 

Ili, kako je dojam nakon ispadanja sažeo vječni predsjednik Vlatko Marković: "Igračima je nedostajalo zanesenosti i monolitnosti."

 

 

Kao što Cicina verzija 3-5-2 nije imala veze i naravno, ni približne učinkovitosti kao Ćirina, ne valja je uzimati ni kao avangardu koja je prethodila revivalu tog načina igre prije par godina kod Juventusa ili Napolija. Jednostavno, radilo se o potpunom promašaju, kojeg u povijesti hrvatskog nogometa i nastupa na SP-ima treba tako zvati, a ne nabrajati besmislena opravdanja i ruganja HNS-u kako je "Cico dobio otkaz nakon SP-a na kojem je izgubio samo od Brazila, tada aktualnog svjetskog prvaka".  
 

Za razliku od medijskih promotora i obiteljskih novinara tate Cice i sina Nike, koji s djetinjim divljenjem prate svaki njihov korak i veličaju svaki njihov potez od Irana do Londona, nećemo dozovoliti da to što je Zlatko uvijek na dispoziciji, a njegov sin fino odgojen dečko, zamagli pogled u jako čista sjećanja na njihov nastup na SP-u 2006. Bio je to čisti debakl. Uostalom, evo kako je traumatično bilo s njihovom Hrvatskom na SP-u 2006.:

 

 

Nakon poraza od Brazila ponosni smo bili baš svi, ako je vjerovati naslovima. Valjda nitko nikad nije bio toliko sretan zbog poraza reprezentacije za koju navija, kao što urednici misle da bi svi trebali biti poslije poraza od Brazila.

 

Ako baljezgarije kao što su "junaci koji su poginuli časno", "heroji na ponos nacije" i slične ostavimo onima koje takve stvari pale, ostaje činjenica da smo igrali protiv jednog od najneuvjerljivijih Brazila koje smo imali prilike vidjeti na posljednjih nekoliko prvenstava.

 

Izbornik je odlično postavio taktiku, ali se vidjelo, već nakon 15-ak minuta da smo ovakvim Brazilcima više nego dostojan protivnik. Trebalo je Pršu gurnuti naprijed, jer se nepotrebno kritizira Klasnića, koji sam ne bi mogao ni protiv lošijih igrača nego što su Juan i Lucio, a duboko nazad su, kad se Brazil branio, stajali i Cafu i Carlos. Također, Dado se previše troši, jer mora  i kad ne igramo ovako defanzivno, izvlačiti se natrag i trčati, za sebe i Niku mlađeg.

 

Nejasno je da li se Brazilcima još ne da igrati, ili su danak uzele neozbiljne pripreme, koje su im više podsjećale na maturalnu ekskurziju, ali ostaje činjenica da smo ih "imali". Puštali su nas igrati sve do njihovog kaznenog prostora, kada su njihovi defanzivci blokirali naše pokušaje. Kada su kretali naprijed, nije tu bilo one lakoće kojom inače ruše sve pred sobom. 

 

 

Brazilski bočni igrači, s pravom procjenjivani kao karta na koju moramo igrati, pokazali su se upravo u takvom svjetlu. Kaka je lijepo pucao kod gola, ali zaboravljamo da je bio ostavljen sam prilikom trka i udarca, inače odlični Pletikosa je mogao biti i bolje postavljen, da ne spominjemo da je "naš Kaka" Brazilca ispratio tek malo jače nego pogledom.

 

Proglašavati Didu sjajnim protiv Hrvatske (kao što su tih dana gudili "konstruktivno" nastrojeni novinari) zato što je pokupio dva udarca koja su išla po sredini vrata doista je pretjerano. Podatak da su među najboljim Brazilcima bili razarači Emerson i Roberto, dovoljno je govorio.

 

Nekadašnji Fenomeno, a tada hodajuća reklama za krafne, bio je jedini krivac što Adriano nije ponio epitet najgoreg igrača. Iz potpune neprimjetnosti se trgnuo tek sa dva, tri kasa i jednim udarcem, kada je, kao i Kaka kod pogotka, ostavljen potpuno sam, a lopta jedva promašila gol. 

 

 

Jedini koji je odigrao nešto slabije, a da su zato zaslužni naši igrači, bio je Ronaldinho. Šimić i Srna su ga izvrsno ukočili. Nije bio ni blizu svojih briljantnih izdanja. Šteta što je Srni defenzivni dio posla oduzeo previše vremena i snage potrebnih za ofenzivne izlete, što nam je naročito nedostajalo poslije primljenog pogotka.

 

Stipe Pletikosa je obranio barem dva čista gola i pokazao je koliko mu je u podizanju poljuljanog samopouzdanja značio obranjeni Torresov penal. 

 

Robert Kovač i Marko Babić, dosta osporavani pred početak, ne zbog kvaliteta, nego zbog neuvjerljivih posljednjih nastupa, bili su najbolji u polju. Juventusov stoper sigurnim je i autoritativnim nastupom pokazao jedno od najboljih izdanja u reprezentaciji, a Babić je sjajno obavljao zadatke na obje polovice terena.

 

 

U drugoj utakmici protiv Japana (0:0), Hrvatska je igrala bez rizika i forsiranja prekida, jer s Japancima kako su se predstavili u Njemačkoj, korner je stvarno bio pola gola. Kranjčareve igrače hvalilo se kako su ostavili srce na terenu. Pa najbolje da ga neće ostaviti pred par milijardi koje ih gledaju, a igraju jednu od odlučujućih (jer na SP su sve odlučujuće) utakmica, protiv protivnika koji je debelo taktički, tehnički i po znanju ispod njihove razine?!

 

Zamjene koje su ušle nisu donijele ništa, a sin Niko morao je biti na terenu vjerojatno dok ne svisne. Upornost kojom ga je njegov otac forsirao, makar broj 19 niškorisno lipsao na žegi u Nuernbergu, doista je bila fascinantna. Bez obzira na to što je postigao veliki uspjeh gađanjem prečke i zamislite, točnim dodavanjima, što mu se ubraja u zasluge iako igra na najkomotnijem mjestu u momčadi, njegova do tada dva najupečatljivija poteza bili su "pokušaj" i hitro odustajanje trčkaranja za Kakom kod brazilskog gola i moljakanje izbornika da ga zamjeni protiv Japana. 

 

Otac mu je prekratio muke, ali vjerojatno bi mu radije, da je barem mogao, bacio bocu infuzije, da dočeka kraj na terenu. Modrić, koji ga je zamijenio, nije tada bio bolji igrač od njega, ali na tom mjestu Hrvatska je, uz točna dodavanja, trebala i pluća za barem 85, a ne 65 anaerobno neopterećenih minuta.

 

 

Nije Kranjčar mlađi jedini koji nije mogao. Klasnić je svojom komocijom i nonšalacijom preuzeo titulu najvećeg šetača na terenu. Dok je protiv Brazila bio ostavljen sam, ovdje je dobio par pravih lopti ali je sve uspio zapucati. Jadni Pršo, za razliku od Brazila ovog puta nije imao nikoga da mu poljubi kopačke u čast što je opet trčao za sebe, Klasnića i Niku. 

 

Šteta je i nepravda, da je tada naš najkvalitetniji igrač, Srna, upravo kada je bio najpotrebniji, potonuo. Na loše igre u obje utakmice, kao šaka u oko je došao i promašeni penal. Srna je u Njemačkoj podsjećao na Baggija iz 94: "zlatni repić" tada je svoju reprezentaciju doveo do finala, da bi onda promašio jedanaesterac. Srnine asistencije, slobodnjaci i penali su dobrim dijelom doveli Hrvatsku na SP, da bi se onda pokazala točnima jednostavna predviđanja, kako su zaustavljanjem bokova suparnici "kockastih" napravili pola posla.

 

 

Kad su se izvukle skupine za SP, uporno sam tvrdio da smo izvukli užasno teške protivnike, bez obzira što su nas mnogi vidjeli u osmini finala, a drugo mjesto, odmah poslije Brazila, se podrazumijevalo.

 

Na kraju se pokazalo da se ne zna tko je više bio u krivu. S ovim protivnicima i na osnovu igre koju su pokazali, itekako se moglo igrati. Brazil, ni sjena dominantne momčadi iz 2002., vozio je na autopilotu i na kraju zasluženo ostao bez obrane naslova. U skupini im je Australija stvorila par mrtvaca, a Hrvatsku ne bi dobili da je u igri ostao Niko Kovač. 

 

Japan je bio jedna od najlošijih momčadi na turniru. Momčad koja jedino sudačkom greškom mogla postići gol. Kada nisu igrali doma, kao četiri godine ranije, vidljivo je da nisu samo visinom Liliputanci u odnosu na ostale; nogometna vještina bila im je na razini "zemalja u nogometnom razvoju", a od borbenosti kamikaza i samuraja nema ništa što primjerice Australci ne mogu još bolje prezentirati, jer tri gola su im zabili na silu. 

 

 

Nako što je Hrvatskoj oca i sina Kranjčara u prve dvije utakmice golman bio najzaslužniji što joj je gol razlika bila samo 0:1, zabiti nije mogla niti iz penala, a "udarce" na protivnički gol glumila su joj kotrljanja lopte pored vrata, s razlogom se bojala Australije u zadnjoj utakmici skupine. S obzirom na očekivanja, pokazali su najviše u našoj grupi, što možda najrječitije govori o stanju kvalitete nogometa kojeg smo morali gledati. 

 

Nije kod njih bilo velike filozofije, niti kvalitete: radničko-ratnička momčad, koja pravilno dozira prljavštinu trudbenika iz obrane i veznog reda sa proplamsajima vještine Kewella i Cahilla. Dodajte tome trenera iz svjetskog top 5, i eto Australaca na bod do osmine finala, rezultata na koji se pola godine prije SP-a ne bi kladili ni najveći egzibicionisti "down under".

 

Protiv takve Australije, Hrvatska se povukla u šuplji bunker, iako se stalno ponavljalo kako ova reprezentacija, osim plemenitih kreativaca, posjeduje i njemačku borbenost. U nijednom "segmentu igre" nije parirala protivniku koji nije pokazao ništa spektakularno; trčao je i igrao, što našima nije uspijevalo.

 

Izbornik Kranjčar dobio je dva skupa sata instrukcija od Guusa Hiddinka, koji ga je sa "lijevom rukom" posramio. Taktičkom postavom, promjenom ritma, načina igre nakon prvog gola koji su primili, konstantnom opsadom naše polovice i šesnaesterca, kao i izmjenama, koje nisu pokazale previše, ali su igračkom klasom i učinkom, prilično iznad naših alternacija.

 

 

Na ruku je Australcima išla i smušenost naše momčadi, jer Socceroosi su jurišali kao na Galipolju kroz hrvatsku sredinu koje nije bilo. Nakon što bi pretrčali Kovača i Tudora, dolazili su na obranu koja bi teško odolijevala i da nije onako loše odigrala kao. Cici se ipak mora odati priznanje jer je u jednom dijelu nadmudrio Hiddinka; izveo je houdinijevski trik i u momčadi postavio dva nevidljiva igrača: Olića i Kranjčara.

 

Na SP-u 2006 Hrvatska je igrala jako loše, ali je čak i usprkos tome sve tri utakmice bolji rezultat imala na dlanu, nakon čega se moralo promijeniti način igre, pronaći novu vezu i playmakera, dok se barem nekolicini igrača iz njemačke avanture, baš kao i izborniku, trebalo zahvaliti.

 

Ipak, nije sve u Njemačkoj bilo za baciti, jer trenuci kada se berlinskim Olympiastadionom prije Brazila, pred ušima cijelog svijeta iz navijačkih grla orila "Lijepa naša", a kamera prikazivala Cicu kako plače, ostaju za vječnost.