Ilustracije: Index
1. svibnja 2015. godine navršava se 21 godina od smrti Ayrtona Senne, a mi vam donosimo sjajan tekst Josipa Jelenca koji je objavljen na Indexu 30. travnja 2014. godine, dan uoči 20. obljetnice smrti velikana Formule 1.
PRVU utrku F1 u životu sam gledao baš tog 1. svibnja 1994., kad se dogodio Tamburello, sedmi krug, izlijetanje, razbijanje, smrt. Neki kažu da je dušu ispustio tamo na stazi, a neki da je umro kasnije tog poslijepodneva u bolnici u Bologni. No, je li to uistinu važno?
Želio je pobijediti u životu, a ne u utrci
Ne vjerujem da ga pamtim(o) samo zato što je poginuo. Pamtim ga zbog onog što je radio na stazi i kako sam se ja osjećao kad sam u periodu od desetak godina gledao reprize njegovih utrka. Ostavio je trag, neizbrisiv. Znate li da su svjetski prvaci bili i Damon Hill, Mika Hakkinen ili što ja znam, Jacques Villeneuve? Zašto njih ne pamtimo kao Sennu? To da nisu osvojili po tri naslova prvaka može biti validan argument. No, kako onda objasniti da je profesor Alain Prost osvojio četiri naslova, a opet, prije se sjetimo Senne. Uvjeren sam da je to zbog Sennine želje za utrkivanjem i pobjedom. I ne samo pobjede u utrkivanju, nego i pobjede u životu. Taman i da je jedan centimetar, opet je pobjeda. Takvo nešto sam vidio samo kod još jednog čovjeka - Michaela Jordana. Dobro, i kod još jednog Michaela, također iz Formule 1.
Upravo te 1994., Schumacher je osvojio prve četiri utrke sezone i suvereno uzeo naslov prvaka. Prvi u karijeri. Kako ono kažu - kralj je mrtav, živio kralj. Možda ovo stvarno zvuči morbidno, ali jebiga, zaista je tako. Ili ćeš provesti život ostvarujući svoje snove ili će te netko drugi zadužiti da ostvariš njegove.
Da, naravno da je tijekom desetogodišnje karijere Senna bivao i diskvalificiran, u njega se zabio Prost, izbacio obojicu i uzeo naslov prvaka svijeta. Godinu dana kasnije, Senna je udario njega i uzeo naslov. 41 pobjeda, 65 pole-positiona, tri naslova prvaka svijeta. To su samo dosadni faktografski podaci. A od podataka se ne živi kad u 500 kila plastike juriš stazom 300 km/h. Tu pobjeđuje samo strast. Želja da budeš brži. Da pobijediš. I sam je Ayrton rekao kako biti drugi znači samo biti najbolji od gubitnika.
Tu se izgube mnogi kolege novinari kad nečiju važnost naglašavaju rezultatima koje je poginuli postigao. A zašto se ne priča o zaista važnoj stvari - o načinu na koji je to napravio? Svaki put kad vozim, a da pada kiša, sjetim se Ayrtona, kišnog čovjeka. Ne razmišljam čak niti o onom Doningtonu 1993., suhim gumama po kiši, pobjedi i tvrdnji da je to bila utrka njegove karijere. I svi su tako tvrdili. Osim samog Senne. On je uvijek govorio da mu je utrka karijere ona koja je pred njim.
Ona koju nije dočekao bio je Monte Carlo, dva tjedna nakon Imole.
Iza prazne startne pozicije u Monte Carlu ostao je samo poneki mit
U znak sjećanja i poštovanja, prva je startna pozicija ostala prazna. I po meni, tu je stala priča o Ayrtonu Senni. Nakon toga, ostale su samo bezbrojne legende i poneki mit. Kad bismo vidjeli genijalan potez nekog drugog vozača, uspoređivali bismo ga sa Sennom. Ironije radi, prosječan gledatelj Formule 1 se ili ne sjeća vremena od prije 20 godina ili se tad nije rodio, ali opet, zna tko je Senna. To je zato što su Sennu 2006. godine proglasili najbržim i najboljim vozačem Formule 1 u povijesti.
Tri godine kasnije, 217 vozača Formule 1 je međusobno izglasalo kako je Senna najbolji vozač ikada. Ičega. Igdje. S radošću se sjetim Senne čovjeka, sportaša i vozača koji je imao ono nešto. Lijepo je znati da je postojao i tolike inspirirao. Imao je zrnce ludosti kad je bilo najpotrebnije. Jer, nemoj zaboraviti, ako želiš biti slavan, samo moraš biti običan. A Ayrton to nikad nije bio. I po tome ga, eto, pamtim.