Screenshot: Youtube
"INDEX me deset mjeseci nije plaćao, pa sam na njemu počeo pisati plaćene tekstove o štićenicima hrvatskih menadžera, pardon, kontroverznih biznismena, koji su me za to bogovski plaćali.
Istina, da me niste otkrili i dokazali moje slavljenje raznih nogometaških poluproizvoda, pisanje oda o njima i njihovim menadžerima, te pokušaje guranja njih u reprezentaciju, Boga pitaj koliko bi još dugo s tim nastavio, jer znate kako je kad se nema, a treba ti...dobro, doma nisu žena i djeca, ali je nešto puno skuplje - stambeni kredit u švicarcima..."
Dokumentarac koji je upao u zamku apologije grešnika
Eto, otprilike tako, prevedena iz tuzemnog nogometnog u novinarski polusvijet, izgledala bi apologija nogometaša iz afere Offside, koju je u svom dokumentarnom filmu "Offside zamka", upravo prikazanom na HTV-u, napravio Mario Kovač.
Ne treba uopće govoriti kako nitko od ne samo čitatelja, nego ni od meni najbližih ljudi, ne bi popušio moje gore simulirano priznanje i opravdanje, a na vama je da odlučite želite li prihvatiti obrazloženja nogometaša zašto su, pritisnuti besparicom i nagomilanim dugovima, umjesto promjene profesije, "pljunuli sami na sebe", kako to u filmu sami kažu i utakmice krenuli namještati, umjesto da ih igraju.
Podsjećamo, prije tri i pol godine kladioničarska i nogometna afera Offside (o kojoj više pročitajte ovdje i ovdje) otkrila je jad i bijedu hrvatskoga nogometa. Ishod 12 utakmica Prve HNL dogovaran je, novac su dijelili nogometaši koji su u namještanju sudjelovali, a veliku su zaradu postizali i organizatori-kladioničari, koji su unaprijed znali dogovorene rezultate.
Čižmek kao Kečkeš ili Metessi
Oni nisu glavni (anti)junaci filma, nego su to neposredni proizvođači namještaljki na terenu, bivši nogometaši Croatije iz Sesveta, ikone HNL-a Jasmin Agić i prije svih Mario Čižmek. Da su ovo igrani, zagrebački "Dobri momci", njega bi umjesto Raya Liotte mogao igrati Hrvoje Kečkeš, najbolji i najizravniji od brojnih sugovornika u filmu. Ili ako ćemo povlačiti paralelu s još jednim zagrebačkim dokumentarcem (Kovač nogometaše Varteksa i Međimurja, koji su također namještali utakmice, samo usputno spominje, što ovu priču svodi samo na Metropolu), onda je Čižmek Kovaču, ono što je u "Sretnom djetetu" Metessi bio Mirkoviću.
Ne znam čovjeka osobno, za razliku od Zorana Čuture, jednog od glavnih sugovornika u filmu, ne zovem ga "Ćiro", ali vidim da je Čižmek točno ono što o njemu govori: Zagrebački dečko i španer u najboljem smislu tih riječi, čovjek za kojeg se vidi da ga je na prelazak u bezakonje (osuđen je na 10 mjeseci zatvora) natjerala nužda, a ne sklonost kriminalu.
Podjednako uvjerljiv kao ugodan i opušten zajebant s kojim bi se zapili u kvartovskom kafiću, ali i kad užasnut gleda porezno rješenje po kojem je državi dužan 260 tisuća kuna (dok ta ista država ništa nije napravila da on dobije novac koji mu njegov klub Croatia Sesvete duguje, što ga je bacilo u ralje namještanja), savršen je filmski model za nekog tko se nevoljko i bezuspješno okušao s one strane zakona, ali je sada spreman na iskupljenje tako što će mladim nogometašima koji nisu "Hrvatski Messiji" i "Novi Modrići", predavati kako da ne naprave njegovu veliku grešku.
Za sve su krivi Zubakov fantomski milijun i preoblikovanje nogometaša u samostalne obrtnike
A za pokleknuće njega i Agića, kao glavni krivci prikazani su jedna osoba i jedna zakonska promjena. Zvonko Zubak, gazda Sesveta (odbio sudjelovati u dokumentarcu) nakon ulaska u prvu ligu 2008., igračima je za nagradu obećao milijun kuna nagrade. Tu lovu im nije podijelio, nakon čega su uslijedila i nova dugovanja. Klub se prošle godine ugasio zbog financijskih problema.
Zubaku je prethodila promjena statusa nogometaša, podsjeća film, jer od 2000. oni nisu više ugovorom o radu vezani za klub, koji je tako dužan podmirivati sva "prevelika" davanja za svoje zaposlenike, nego postaju samostalni obrtnici, na koje pada teret skupljanja paprilogije, praćenja propisa i podmirivanja računa, za što nisu obrazovani ni osposobljeni ("Zna se da mi nogometaši čitamo samo Sportske", iskreno će Agić). I to dvoje u kombinaciji zaslužno je za Čižmekov i Agićev prelazak na tamnu stranu.
Ne mogu Čižmek i Agić priznati grijeha, koliko ih redatelj i sugovornici od njih mogu odriješiti
Naravno, kada čovjek tako zgriješi, treba se poklopiti ušima i pojesti govno, što Agić i Čižmek bez uvijanja rade, ali ih redatelj i sugovornici ekskulpiraju do te mjere ("samo onaj tko nije primio plaću toliko dugo može govoriti što bi napravio u takvoj situaciji...") da će oni koji padaju na tu priču, zaboraviti u filmu pokazane tragične kadrove namještaljki igrača Sesveta na utakmicama protiv Cibalije, Slavena i posebno Rijeke, u 25. kolu HNL-a sezone 09/10, kada gledamo kako igrači Sesveta pucaju na vlastiti gol ne bi li na nevažnoj utakmici došli do novca teškog kao premija za osvajanje trofeja.
Igrači koji su sudjelovali u namještanju te utakmice dobili su ukupno 45 tisuća eura, a trebali su paziti da prvo poluvrijeme i kraj utakmice dobije Rijeka te da utakmica završi s više od tri postignuta pogotka. Rijeka je prvo poluvrijeme dobila 2:1, ukupan rezultat bio je 4:2 za Rijeku. Šaka, Lalič i Suljić klađenjem na spomenute ishode zaradili suz najmanje 129 tisuća eura, ali kao što vidimo i nogometaši su sjajno prošli za poraz.
Film ne donosi poznato i iznimno bitno: Detalje o namještaljkama i riječnik Offsidea
Međutim, Kovač nam ove, itekako bitne detalje ne otkriva, a ostali smo uskraćeni za još jedan važan i slikovit dio afere, koji je javnosti ne samo poznat, nego joj je i tijekom suđenja bio dostupan (novinari su prisustvovali ročištima): Kodni jezik sudionika akcije Offside, kojim se organizatorska trojka van igre, ali i igrači na terenu, koristili kako bi u prisluškivanim telefonskim razgovorima, komično neuspješno prikrivali vlastitu prljavu rabotu.
Gledatelji tako nemaju priliku čuti snimke koje su do suza nasmijavale izvjetitelje iz zagrebačkog Županijskog suda, slušajući kako igrači radost zbog poraza vlasitite momčadu slave ovako: "Passat je riješen, bit će kulena!", dok "Nećemo prodati Mercedes, imamo dvije djevojke na repu!" znači odustajanje od namještaljke zbog straha od policijske provale.
Zašto se ne govori o kulenima, paprikama i velikim zaradama igrača na namještaljkama? Jer bi se tako s njih skinula aura mučenika
Ako pretpostavimo da ovi propusti nisu posljedica aljkavosti ili nedovoljne studioznosti u pripremi dokumentarca, legitimno je zaključiti da su navedeni bitni detalji izostavljeni kako bi se igrače koji su namještali utakmice, što efektnije prikazalo žrtvama ne samo krimogenog hrvatskog nogometa, nego i poslovično nesposobne i nezainteresirane države, s kojima se onda lako poistovjetiti, sažaljevati ih, ali im i željeti sve najbolje u povratku na pravi put.
Jer teško da itko može osjećati sućut prema nogometašu koji je za poraz svoje momčadi dobio ne "kruh i jogurt za koje nema", nego par tisuća eura ili ga žaliti dok sluša kako na telefonu slavi što je namještaljka uspjela, odnosno psuje majku suigračima koji su prije utakmice "uzeli papriku od tri kulena, a onda pokvarili četiri kotača".
Nema opravdanja za punoljetne, zdrave i radno sposobne ljude koji svjesno ulaze u kriminal
I tako se opet vraćamo onom što se u filmu često ponavlja: "nije im preostalo ništa drugo, nego...", što je kukavičluk jednak onom koji su pokazali nogometaši kada su pristali namještati utakmice i to, ponavljamo, ne za siću i sendvič, kako bi preživjeli.
Istina je, što i ovom prilikom ističu Dario Šimić i Mario Jurić iz Nogometnog sindikata, kako samo 2 posto od svih nogometaša "osigura egzistenciju" poslom kojim se bave najkasnije do polovice 30-ih, ali točno je i ono što nam padne na pamet gledajući epilog s nekadašnjim junakom zagrebačkog drugoligaškog derbija, koji sada na Božićnom sajmu prodaje prerađevine od popularne aronije, koju i uspješno uzgaja:
Simpatičan lik, ali bi mu neusporedivo više vjerovali da je bubamaru zamijenio bobicama čim je vidio da mu nogometni kruh leži u "kulenima i paprikama".