Foto: Guliver Image / Getty Images
4-2-3-1? Ne, nemamo krila za to... 4-4-2? Ah, to možemo samo protiv slabijih...Pa zar Island nije slab? Ne, to je postala Hrvatska, puna dobrih igrača.
Psiha je glavni problem, a ne taktika
Svi maštaju o idealnom nacrtu kojim će riješiti Kovačeve probleme
Osim gostovanja reprezentacije kod Islanda, državu su proteklog tjedna potresali ubojito nevrijeme, jednako blagotvoran referendum i Vidoševićeva zbirka prepariranih životinja, impresivnija od Macoline. Ali dok smo se nekako oporavili od oborenih stabala i Nadanovog mošusnog goveda, uz nadu da će i Željka Markić ubrzo ostati samo ružna uspomena iz hrvatske flore i faune, nikako da se riješimo bolesti od kojih pati kronično spora, akutno bezidejna i klinički neefikasna hrvatska nogometna reprezentacije.
Taktički konziliji nakon još jedne loše predstave momčadi koja je loše sastavljena i neuigrana, usprkos tome što je puna zvijezda velikih i uglednih klubova, nastavljaju s onim na što su i prije utakmice trošili sate razmišljanja i milijune piksela, kako bi izmaštali savršenu ili barem optimalnu taktičku postavu i slavodobitno je gurnuli pod nos Niki Kovaču.
Njeno veličanstvo taktika ili kako se od igre radi znanost
Nogomet se iz svakog kuta može analizirati, pa i taktičkog, koji je naravno bitan dio igre, ali kao što sama riječ kaže "igre". Jer nogomet je prije i poslije svega to (dakako i biznis), ali ne znanost kakvom je taktički gurui žele prikazati.
Uostalom, svatko zna kako nema tog Capella, Mourinha ili Kloppa, koji je kriv ili zaslužan ako njegova momčad zabije/primi gol nakon golmanove pogrešne procjene na let lopte iz kornera ili odbijanca koji mijenja putanju šuta iz daljine. Tu padaju sve poze i fraze velikih taktičara i stratega.
Nemojmo od nečega što je jednostavno raditi filozofiju, posebno kada je u pitanju lako čitljiv primjer aktualne hrvatske reprezentacije i njenog mladog, neiskusnog trenera.
Svi znamo da Hrvatska nema krila, ali ima li smisla potpuno raštimanu momčad dodatno šokirati još jednim mijenjanjem taktike?
Kao što smo odmah nakon utakmice napisali, a čitatelji sljedećeg jutra ponovili, Hrvatska nema igrače za igranje u sustavu 4-2-3-1, ali nije to nikakva novost.
Kao što bi bio logičan povratak na 4-4-2, sustav u kojem je Hrvatska za vrijeme Slavena Bilića igrala protiv lošijih protivnika i na prve dvije utakmice prošlogodišnjeg EP-a.
Međutim, Hrvatska je nakon toga, pod Štimcem, od lovca postala lovina i u posljednjih pet službenih utakmice nije pobijedila nijednom, točnije izgubila je tri (Škotska u Zagrebu i Glasgowu, Belgija u Zagrebu), a remizirala dvije - Srbija u Beogradu i konačno, remi kod Islanda, kada je reprezentaciju već preuzeo Kovač. U tih pet utakmica zabila je samo dva gola (Mandžukić u Beogradu i Kranjčar počasni Belgiji na Maksimiru) i to je ono što najviše zabrinjava.
Pobjednici iz klubova, u reprezentaciji postaju luzeri
Pitanje je koliko bi Kovaču koristilo još jedno mijenjanje taktike u momčadi gdje se više ništa ne zna, ali nered na terenu nije toliko posljedica loše podjele uloga, koliko potpunog nedostaka samopouzdanja igrača, koji pobjedničke navike iz klubova pretoče u luzerske čim istrče na teren u dresu Hrvatske.
To je neusporedivo bitnije pitanje od taktičkih crtarija pred sutrašnji maksimirski uzvrat play-offa za SP: Kako psihički podignuti momčad u kojoj caruju letargija i nedostatak borbenog duha, a samim tim i povezanosti na terenu među igračima.
Dvojac koji će ih motivirati i povezati
Natjerati Rakitića da servira lopte i dolazi u završnicu kao u Sevilli, Srnu da slobodnjake ne puca u živi zid, nego kao u Šahtaru u rašlje, Mandžukića da igra totalni nogomet, poput onog u Bayernu, a ne samo da širi ruke kao u Reykjaviku, to su ključne stvari.
Problem je dakle puno više psihičke, nego taktičke prirode, a Kovaču bi umjesto savjeta i nacrta stručnjaka s niskom uspjeha u Football Manageru, puno više koristila nadopuna stručnog stožera ovim dvojcem:
Doktorica za ljudske duše Mirjana Krizmanić i ljubavolog Bruno Šimleša!