HRVATSKA košarkaška reprezentacija porazom od Finske 79:81 u Rijeci oprostila se od kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2023., koje je i izlučno natjecanje za Olimpijske igre 2024. Osim toga, prvi će put morati igrati pretkvalifikacije za Eurobasket 2025. s najlošijim reprezentacijama Europe.
Razloga za debakl je mnogo, ali teško je ne pomisliti da bi Hrvatska ipak ostvarila više od jedne pobjede u šest utakmica u skupini i plasirala se u nastavak kvalifikacija da je imala nešto više individualne kvalitete, kad se već u nekoliko dana priprema ne može stvoriti kemija i momčadska igra.
Hrvatska tu kvalitetu na poziciji razigravača nema. Jako rijetko ju je i imala, ali se nekad znala krpati onim što pravila dopuštaju, angažiranjem inozemnog pojačanja, što u praksi obično znači Amerikanca. No od dolaska aktualne garniture HKS-a na vlast ta je mogućnost odbačena.
Nije ni to uvijek bilo savršeno rješenje i zapravo je samo jednom urodilo plodom, ali u ovakvom sustavu kvalifikacija, kada se u četiri od šest utakmica ne može računati na rijetke vrhunske igrače, svakako bi bilo korisno da su izbornici Mršić i Mulaomerović imali tu dodatnu opciju.
Tko je dosad igrao za košarkašku reprezentaciju?
Do sada su dva Amerikanca igrala za hrvatsku košarkašku reprezentaciju - Dontaye Draper na Eurobasketima 2011., 2013. i 2015. te Oliver Lafayette na SP-u 2014. Draper je bio pionir, dvije je godine igrao za Cedevitu i relativno se dobro uklopio, a 2013. je u Ljubljani bio ključni igrač jedinog hrvatskog ulaska u polufinale velikog natjecanja nakon 1995.
Lafayette se pokazao kao promašaj, ali i takav bi igrač bio vrlo koristan u ovakvim kvalifikacijama u kojima sam sustav izborniku brani da koristi sve najbolje igrače koji su Hrvati od rođenja.
Foto: Dontaye Draper (Igor Kralj/PIXSELL)
Litva i Srbija među rijetkim su zemljama koje ne koriste pojačanja sa strane, ali to su dvije zemlje s ogromnom košarkaškom tradicijom i ponosom, koje su i bez njih ostvarivale vrhunske rezultate i osvajale medalje. Hrvatska od svega toga ima samo tradiciju koja je stala još 1995. godine.
Čak i Španjolci, aktualni svjetski prvaci i momčad koja se najviše približila Amerikancima kad su u najjačem sastavu, na raspolaganju imaju "tuđe" zvijezde kao što su Nikola Mirotić i Serge Ibaka. Mnoge reprezentacije dijele putovnice na sve strane pa znaju imati i desetak Amerikanac na izbor za jedno mjesto, što je pak ekstrem kojem nipošto ne treba težiti.
Ali jedan ili dvojica pomno izabranih, koji se mogu nadopunjivati s našim najboljim igračima kad imaju pravo nastupa, a preuzeti veću odgovornost kad ih nema, definitivno bi spriječili ovakav debakl.
Da Silva, vaterpolisti, odbojkašice, Pešalov...
Uostalom, igrali su stranci i za druge reprezentacije, poput Sammira ili puno udomaćenijeg Dudua u nogometnoj, Rusa Harkova danas i drugih prije njega u vaterpolskoj selekciji, nekad ruskih odbojkašica, a dvije olimpijske medalje Hrvatska može zahvaliti Bugarinu Nikolaju Pešalovu.
To su samo najpoznatiji primjeri, a bilo ih je još pregršt u drugim sportovima kao što su karate, gimnastika, plivanje, stolni tenis... Ništa manje nije ni onih koji su otišli u drugom smjeru i zaigrali za tuđe reprezentacije. Jakov Fak je, na primjer, osvojio jedinu nealpinsku zimsku olimpijsku medalju za Hrvatsku, a sada ih osvaja za Sloveniju...
No zbog tvrdoglavosti HKS-a i moraliziranja o varanju, košarkaši su sada sami, bez ičije pomoći sa strane, pali na samo dno. Vremena za angažman američkog pojačanja do Eurobasketa u rujnu nema puno i nije izgledno da će se do tada pronaći kvalitetno rješenje čak i u slučaju zaokreta u razmišljanju. Na to je trebalo misliti puno ranije, jer pogrešan izbor samo bi dodatno stigmatizirao cijelu ideju.