VELIČINA sportaša se ne ogleda samo u broju trofeja i medalja koje je osvojio. Veličina se ne ogleda ni u broju golova ili koševa koje je u karijeri postigao. Veličina se ogleda u nečem puno višem, dubljem, u brižnom čuvanju uspomena na nekog tko je svojim djelima postao veći od suhe statistike. Ogleda se u pažljivom čuvanju sjećanja na one koji su napravili nešto što nadilazi sam sport. Takav je bio Jimmy Murphy, čovjek za kojeg rijetki znaju, a koji je iz sjene postao pojam i mit. Kako u Walesu, tako i u Manchester Unitedu.
''Da Jimmy nije toliko fanatično radio u klubu nakon tragedije, mislim da više ne bi bilo Manchester Uniteda. Dugovao sam mu strašno puno. Duguju mu svi kojima je Manchester United u srcu. Bio je čudesan učitelj, on je najviše utjecao na moju karijeru'', za Murphyja je rekao sir Bobby Charlton, jedan od najvećih engleskih nogometaša svih vremena i ikona Uniteda.
Jimmy Murphy je veći i od Giggsa i od Balea, njegova nogometna ostavština je veća od sporta
Wales nije jaka nogometna nacija. Imao je velikih nogometnih imena, ali nikad tradiciju, niti je ikad bio nogometna velesila. Dres Walesa su nosile legende poput Johna Charlesa, Johna Toshacka, Marka Hughesa, Iana Rusha i velikog Ryana Giggsa. Danas dres sa zmajem na grbu nose Gareth Bale i Aaron Ramsey. Sve redom velika nogometna imena, koja su imala nesreću da za reprezentaciju igraju u različitim erama. Svi su oni sa svojim klubovima osvajali titule, naslove državnih i kontinentalnih prvaka, ali uspjesi s reprezentacijom bili su izolirani slučajevi poput polufinala Eura 2016. Zato je Jimmy Murphy, prosječni nogometaš WBA i godinama pomoćni trener u Unitedu, vjerojatno najveće ime u povijesti velškog nogometa i možda najvažnija osoba u bogatoj tradiciji Manchester Uniteda. Ono što je Murphy napravio za svoju reprezentaciju i za svoj klub nadilazi sve trofeje koje su gore navedena imena osvojila.
Sve u istoj godini. Doslovce, sve u istom danu. Zato je njegova priča filmska.
Wales je samo jednom nastupio na SP-u, tamo ga je odveo Murphy
Wales je samo jednom u povijesti nastupio na SP-u u nogometu. Bilo je to pradavne 1958. u Švedskoj. Bilo je to jedino svjetsko prvenstvo na kojem su nastupile sve zemlje Ujedinjenog Kraljevstva (Engleska, Škotska, Sjeverna Irska i Wales). Wales uopće nije ni trebao nastupiti u Švedskoj. Murphy je preuzeo reprezentaciju dvije godine ranije i u kvalifikacijama je zauzeo drugo mjesto u skupini iza Čehoslovačke. U to vrijeme samo je pobjednik grupe išao na završni turnir, no zbog bizarnog spleta okolnosti obojenog politikom u azijskom i afričkom dijelu kvalifikacija, Wales je dobio priliku. Pravila su nalagala da pobjednik azijske zone igra protiv prvaka afričke i da bolji odlazi u Švedsku. Muslimanske zemlje nisu željele igrati protiv Izraela. Najprije je Turska odbila igrati protiv Izraela, a zatim je to napravio i Sudan, pobjednik svoje skupine. FIFA je bila u problemu. Izrael je praktički bio na SP-u, a da nije odigrao ni minute u kvalifikacijama. Krovna kuća svjetskog nogometa takvu blamažu nije mogla dopustiti pa se odlučila za solomonsko rješenje.
Belgija, najbolja drugoplasirana reprezentacija europskih kvalifikacija, dobila je ponudu da odigra dva susreta s Izraelom i pobjednik tog dvomeča nastupio bi u Švedskoj. Belgijci su rekli ''hvala, ali ne hvala".
Od svih Britanaca samo je Wales prošao grupu, a kući ih je poslao stanoviti Pele svojim najdražim golom u karijeri
Velšani su dobili šansu i nisu je željeli propustiti. Pobijedili su dva puta po 2:0 i plasirali su se na svoj jedini Mundijal. Velšani u Švedskoj nisu bili statisti. U svojoj skupini bili su drugi iza domaćina Švedske i plasirali su u četvrtfinale. Englezi, Škoti i Sjeverni Irci nakon prvoga kruga otišli su doma. Wales je ostao. U borbi za polufinale protivnik im je bio Brazil. Brazilci su neuvjerljivo krenuli u turnir i izbornik Vicente Feola je u udarni sastav protiv Walesa prvi put stavio Pelea i Garinchu, do tada anonimne mladiće. Brazil je pobijedio 1:0, a gol je postigao Pele. Za mnoge najveći nogometaš svih vremena kasnije je pričao da mu je taj gol protiv Walesa, prvi u dresu reprezentacije, najdraži i najvažniji gol u karijeri. Kralj ih je zabio preko 1000. U polufinalu je Brazil zabio pet komada Francuskoj, a u finalu pet Švedskoj. Wales je primio samo jedan.
Busby je bio glavni, ali Murphy je bio ključ Uniteda
No priča Jimmyja Murphyja ima jednu drugu dimenziju, onu koja nadilazi sam sport. Tijekom Drugog svjetskog rata Murphy je o nogometu pričao skupini vojnika, među kojima je bio i legendarni Matt Busby. Busby je bio toliko impresioniran Murphyjevim govorom da je, nakon što je imenovan za menadžera Uniteda, doveo Velšanina za pomoćnika. Busby je bio glavni trener, njegova je riječ bila zadnja, no on je dobivao gotov proizvod. Murphy je bio taj koji je svakodnevno provodio vrijeme s klincima koji su u nogometnoj povijesti ostali poznati kao ''Busbyjeve bebe''. Murphy je tim dječacima bio trener, ali u prvom redu im je bio prijatelj. Rješavao im je ljubavne probleme, pomagao im je kod učenja, s njima je izlazio vani i pazio da ne upadnu u nevolje. Bio im je više od trenera. Kako je rekao Bobby Charlton, Murphy im je bio učitelj.
''Nazvao bi me u nedjelju ujutro, nakon što bismo odradili individualni trening. Padao sam od umora, a Jimmy bi mi rekao: 'Nikad ne govori da si umoran. Naporan rad na travnjaku nikad nikome nije naštetio. Zamisli da za život radiš u tvornici ili rudniku'', pričao je Bobby Charlton.
''Da nije bilo Jimmyja, nikad Engleska ne bi postala prvak svijeta''
Nobby Stiles, jedna od ''Busbyjevih beba'' te svjetski prvak s Engleskom 1966., smatra da Gordi Albion svoju jedinu svjetsku titulu može najviše zahvaliti Murphyju.
''Da nije bilo Jimmyja, Engleska nikad ne bi osvojila SP. Bobby Charlton je bio najbolji igrač turnira, a ne bi bio tako dobar da nije trenirao s Jimmyjem'', rekao je Stiles pa je nastavio:
''Znao je s nama, nakon razgovora s njim svatko od nas je bio uvjeren da je najbolji igrač na svijetu. Prštali smo od samopouzdanja. Volio me jer sam ulazio u svaki duel i uzimao sam lopte. Nisam mogao dati pas na 40 metara poput Bobbyja ili Duncana Edwardsa, ali oteo bih loptu suparniku i proslijedio bih je njima. Sve što sam u životu naučio o nogometu dugujem Jimmyju. Bio je nevjerojatan čovjek. Sjećam se da je tjerao Duncana Edwardsa da satima loptu udara o zid samo kako bi osjećaj doveo do savršenstva. Zaista sam ga volio.''
Mlađahna momčad Uniteda bila je hit sezone 1957./1958. Stiles, Edwards, Bobby Charlton gazili su engleskim prvenstvom, a u Kupu prvaka ušli su u četvrtfinale. Protivnik Crvenim vragovima bila je beogradska Crvena zvezda. Prvi susret u Manchesteru je završio pobjedom Uniteda 2:1, a u uzvratu je bilo 3:3. United je izborio polufinale. Na povratku avion s igračima Uniteda je presjedao u Munchenu, a zbog snježne oluje povratak je više puta bio odgađan. Ipak, avion je pokušao poletjeti, led na krilima je bio pretežak i došlo je do tragedije. U samo nekoliko sekundi nestala je možda i najbolja momčad u povijesti engleskog nogometa, koja nikad nije imala priliku dokazati da je najbolja.
6. veljače 1958., dan kad je Murphy ostvario svoj najveći uspjeh u karijeri i dan kad je doživio najveću tragediju
Datum tragedije je bio 6. veljače 1958. Jimmy Murphy nije bio u avionu jer je istog datuma u Cardiffu njegov Wales igrao uzvratnu utakmicu kvalifikacija za SP protiv Izraela. Murphy je želio putovati u Beograd, ali mu je Busby rekao da je njegova misija s Walesom važnija i da će se United snaći i bez njega. 7. veljače, rano ujutro, Jimmy Murphy je sav sretan došao na Old Trafford kako bi s Busbyjem i igračima proslavio svoj i njihov uspjeh. Dočekala ga je uplakana tajnica kluba koja mu je rekla da Uniteda više nema. Murphy je odmah otišao u Njemačku kako bi bio uz preživjele. Tjednima je sjedio uz ozlijeđenog Bobbyja Charltona. Klub se trebao ugasiti. Uprava je odlučila da nema smisla nastaviti i da će se United raspustiti. Samo je Jimmy Murphy bio protiv te odluke. Nije želio dopustiti da žrtve budu uzaludne. Skupljao je donacije, angažirao je valjda pola Manchestera da pomogne da klub stane na noge, a po cijeloj Engleskoj tražio je igrače za novi United. Najteži je posao bio kako nagovoriti Bobbyja Charltona da se vrati nogometu.
United se trebao ugasiti, ali Jimmy to nije dozvolio
''Duncana više nije bilo, mojih prijatelja više nije bilo. Nisam želio više igrati nogomet. Jimmy mi to nije dopustio. Nije mi dozvolio da se sažalijevam. Svaki dan mi je dolazio doma i razgovarao sa mnom, uvjerio me da se vratim'', prisjećao se Charlton kasnije.
Te sezone je momčad Uniteda, skupljena zbrda-zdola, završila sedma u prvenstvu i dogurala je do finala FA kupa. Bilo je to pravo čudo. U polufinalu Kupa prvaka su ispali od Milana, ali su jake Talijane uspjeli pobijediti u Manchesteru. Točno deset godina nakon tragedije Bobby Charlton je podigao trofej Kupa prvaka, a United je postao prva engleska momčad koja je osvojila Europu. Samo zato što je Jimmy Murphy odbijao odustati.
Murphy je bio izbornik Walesa do 1964., a kao skaut Uniteda radio je do 1989., kad je preminuo u dobi od 79 godina.
Jimmyjev otac bio je Irac, koji je u potrazi za srećom početkom 20. stoljeća otišao u Wales. Da je poput svojih brojnih sunarodnjaka otišao u Ameriku, nitko s ove strane Atlantika ne bi čuo za Jimmyja Murphyja, a povijest nogometa bila bi sasvim drugačija.
Engleska vjerojatno ne bi postala prvak svijeta u nogometu, a Manchester United nikad ne bi bio ono što je danas – jedan od najvećih klubova na svijetu.