MISLIM da svaki Dinamov navijač već sad zna gdje će biti 8. studenoga u 21:00. Za dva tjedna hrvatski će prvak, uvjeren sam, u maksimirskoj utakmici skupine D Europa lige protiv Spartaka ispuniti polustoljetni navijački san (ili je možda opsesija još bolja riječ) i prvi put nakon 49 godina ostati u europskoj konkurenciji tijekom zimske stanke. Šesnaestina finala Europa lige, koju je Dinamo gotovo osigurao pobjedom u Trnavi, igra se zapravo već sredinom veljače, no Dinamovi fanovi slavit će ono što kolokvijalno zovemo ”proljeće u Europi”.
Malotko se smio nadati da će maksimirski nogometaši nakon tri kola imati maksimalnih devet bodova uz izvanrednu razliku golova (8:2). Pritom im se smiješi ne samo prolaz nego i prvo mjesto u skupini D, koje jamči punu blagajnu i bolju poziciju u ždrijebu šesnaestine finala 17. prosinca. Rad Nenada Bjelice s ovom ekipom jasno je vidljiv već tjednima, a pobjeda protiv Spartaka (2:1) pred praznim tribinama u Trnavi samo je još jedna potvrda da su trener i momčad na dobrom putu i da je ono što zajednički stvaraju itekako na dobrim temeljima.
Treba reći i da je Dinamo ove sezone imao dosta sreće sa suparnicima u Europa ligi. Za predstavnika slovačkog nogometa smo i pretpostavljali da ne može biti posebno opasan. Druga dva konkurenta, Anderlecht i Fenerbahče, krasi slavna prošlost i bremenita sadašnjost. Oba baš ove jeseni proživljavaju turbulentne i krizne trenutke, što hrvatski prvak nije propustio iskoristiti.
U pola sata iz poraza u pobjedu
Dinamova predstava u Trnavi nije bila blistava i utoliko je pobjeda vrednija. Vidjeli smo loše prvo poluvrijeme u kojem je kilavi suparnik više sretno nego spretno poveo, a potom buđenje i podizanje tempa u nastavku i gotovo rutinsku pobjedu hrvatskog prvaka. Dinamo je ove jeseni postao ekipa koja ne gubi glavu i koja je u stanju u pola sata na europskom gostovanju preokrenuti poraz u pobjedu. Nestalo je onog grča, straha, anksioznosti i bezglavih juriša na suparnička vrata dok vrijeme curi, a suparniku se smiješi pobjeda. Nismo se baš posljednjih sezona u Dinamovim utakmicama nagledali takvih kladioničarskih preokreta ”iz 1 u 2”.
Pritom nije nevažno još jednom naglasiti da je aktualna Bjeličina momčad, unatoč svim pobjedama i uspjesima, još daleko od svoga vrhunca. Radi se o skupini nogometaša koja sasvim solidno funkcionira zajedno, ali u kojoj zasad nema nijedne istinske zvijezde. Čak ni Daniel Olmo još nije sasvim zaslužio taj status. Bjelica vodi razvojnu ekipu s puno prostora za napredovanje, gotovo bi se moglo reći da u rukama ima nebrušeni dijamant. Umnogome je to rezultat politike ”oživljavanja”, odnosno prepoznavanja i angažiranja odličnih, a jeftinih igrača u perspektivnim godinama, čije su se karijere iz raznih razloga našle na stranputicama.
Vješta politika
Izet Hajrović je dobar primjer spomenute politike u kojoj je Dinamo prilično vješt. U najboljim je godinama, bez odštete i tek oporavljen od teške ozljede došao iz bremenskog Werdera koji očito nije znao što bi s njim. U Dinamu nije ni godinu dana, a već se nametnuo kao ponajbolji igrač i vođa ekipe. Ponovno kuca i na vrata reprezentacije Bosne i Hercegovine, što će mu, naravno, dodatno podignuti cijenu. Bilo je takvih nogometaša podosta u novijoj Dinamovoj povijesti. Domagoj Vida i Ognjen Vukojević možda su najpoznatiji slučajevi. Obojica su u inozemstvo otišli iz drugih hrvatskih klubova i brzo završili u trokutu ”klupa-tribina-transfer lista”. Onda su na dvije sezone došli u Maksimir, proigrali i pronašli formu, debitirali za hrvatsku reprezentaciju i potom su za debele odštete plasirani u kijevski Dinamo. Bilo bi lijepo kad bi Hajrović i većina njegovih suigrača mogli ostati u modrom dresu barem dvije pune sezone, no svi znamo da to nije realno. Strateške klupske odluke i dalje se donose u Međugorju i telefonski poziv zbog kojeg će Hajrović napustiti Maksimir, može se dogoditi bilo kad.
Što uspjeh Dinama znači za Hrvatsku?
Unatoč ”prijetećim” transferima najboljih igrača, sve ukazuje na to da će Dinamova europska sezona biti neslućeno uspješna. Prvo ”europsko proljeće” nakon 49 godina zaslužuje čestitke, prigodno slavlje i popriličnu dozu navijačke euforije, ali sjetimo se da su isti rezultat posljednjih sezona dostizali i bugarski Ludogorec, češki Slovan iz Libereca, norveški Molde i onaj nesretni Hapoel Be’er Sheva kojem je Dinamo ovog ljeta u dvije utakmice uvalio sedam golova.
Šesnaestina Europa lige za najbolji klub zemlje koja je dala svjetske nogometne doprvake dugoročno treba biti samo jedna stanica na putu prema europskoj eliti.