"BOBANOV 'mavaši' izrežirali su HDZ i hrvatske službe, koje su nerede na Maksimiru iskoristile da policiju očiste od srpskih kadrova. Danas, na Spasovdan, navršava se 20 godina od incidenata na stadionu Maksimir pred utakmicu zagrebačkog Dinama i Crvene zvezde koja nije nikad odigrana", uvod je u nepotpisani tekst srpskog Kurira.
"I dok Hrvati s ponosom ističu da je za njih tada počeo Domovinski rat, Srbi s ne baš velikim oduševljenjem pričaju o tom događaju", nastavlja autor svoju priču o maksimirskim scenama od prije 20 godina, koje nikako nisu bile službeni početak rata, ali su se duboko urezale u svijest svakog jugo bića. Pendrečenja na Maksimiru za neke su bila najava kraja, a za neke najava početka. Nešto istočnije, razvijaju se sjećanja.
Trener Zvezde: Bojao sam se za Prosinečkog i Jurića
"Došli smo u Zagreb kao prvi na ljestvici i najbolji klub u zemlji, da još jednom pobijedimo Dinamo. Bili smo iznenađeni kada smo izašli na zagrijavanje. Kod nas nije bilo straha, sve do trenutka kad smo vidjeli policiju, koja nas je u svlačionicama branila od rulje. Tada nam je proradila svijest i shvatili smo da su nam životi u opasnosti", Kuriru je ispričao tadašnji trener Zvezde Dragoslav Šekularac.
"Mislim da je tada sve bilo izrežirano i namješteno s nekih viših instanci, posebno da Boban udari policajca. Meni je bilo žao Prosinečkog i Jurića, jer tko zna što bi s njima bilo da su navijači došli do nas. Htjeli su nas sve pobiti, jer su nas sve doživljavali kao Srbe i kao protivnike."
Tima, vođa Delija: Tada smo prvi put pjevali protiv Miloševića
Stevan Stojanović prije dva desetljeća čuvao je mrežu Crvene zvezde.
"Sjećam se da sam bio na zagrijavanju kod sjeverne tribine na kojoj su bili purgeri. Gađali su me kamenjem i morao sam otići do svlačionice. Tada su oni probili ogradu i počeli se tući s policijom. Atmosfera u svlačionici bila je mučna, kako kod nas, tako i kod igrača Dinama. Igrači Dinama bili su korektni prema nama, čak je Boban, za kojega nismo znali što je napravio na terenu, ušao u našu svlačionicu i pričao s nama. Ostali smo skoro pet sati na stadionu, da bismo poslije toga u pratnji policije otišli na aerodrom."
Tima, jedan od tadašnjih vođa Delija, prisjetio se kako se Zagrebom orila krvnička himna 'Od Topole pa do Ravne Gore'.
"Nas više od 1.500 iz Beograda i unutrašnjosti vlakom smo stigli u Zagreb. Na dan utakmice imali smo okršaj s purgerima na Trgu bana Jelačića. Do stadiona nas je pratila policija, a Zagrebom se orilo 'Od Topole, pa do Ravne gore', a prvi put smo javno pjevali pjesme protiv Slobodana Miloševića. Smjestili su nas na istočnu tribinu, koja ima dva nivoa, a Hrvati koji su bili iznad nas počeli su nas provocirati."
"Kamenom sam pogođen u glavu, a naši navijači potjerali su dinamovce. Mi smo ostali sami na tribini dok su se na terenu tukli Boysi i policija. Da su i nas pustili na teren, nastao bi masakr", priča je starog Delije.
Rafik Ahmetović: Boban mi duguje novac
Posebno je zanimljiva poruka Refika Ahmetovića, policajca kojem je Zvone Boban na pendrek odgovorio high-kickom, dok su Refikovi kolege uz tartan navijale - ubij ga.
"Protiv Bobana je podnesena kaznena prijava i dva puta sam dolazio na ročišta u Zagrebu. Zbog rata je cijeli slučaj zastario. Nas dvojica se moramo dogovoriti, jer bih tada dobio 100.000 maraka da sam aktivirao prijavu", tvrdi Ahmetović, danas gazda autoškole u Vogošici, koji bi se osladio "ratnim plijenom" iako u incidentu nije ni teže ozlijeđen.
"Nogomet je ostao tamo gdje su ga huligani na Maksimiru tog 13. svibnja i ostavili - u drugom planu"
Puno realniji tekst, u kojem se umjesto prošlosti okreće budućnosti, plasirao je Dejan Kožul za e-novine, kojega podržavamo u tvrdnji da 13. svibnja 1990. godine nije bio službeni početak rata, već najava onog što je slijedilo.
"Tog 13. svibnja 1990. godine čudovište je pušteno s lanca. Koprcalo se ono godinama prije toga, poput izgladnjelog psa na vodilici, a onda je procijenjeno da je postalo dovoljno neuračunljivo, a opet još uvijek pokorno. Danas, 20 godina poslije, okrenulo se i protiv sponzora koji su ga velikodušno hranili", uvod je u tekst naslovljen Krvava bajka pred golim tribinama.
"Oko tri tisuće navijača Crvene zvezde, koje je predvodio Željko Ražnatović Arkan, tada samo kriminalac, koji će poslije dobiti prefiks i ratni, došli su u Zagreb samo s jednim ciljem. Nogomet je bio u drugom planu. Priča se da je Arkan u Zagreb došao čak s punim automobilom oružja. Zlu ne trebalo. Tko zna kome ga je prodao poslije? Možda istim onima koji su vodili Dinamove navijače? Ta matrica će biti korištena samo koju godinu poslije po ratištima Hrvatske i BiH gdje su, velika je vjerojatnost, bauljali isti oni koji su bili akteri nereda na Maksimiru. Neki kao zapovjednici, a većina kao topovsko meso, pa tko živ..."
"Iz današnje perspektive sve ono što se događalo tog dana izgleda nekome možda i smiješno. Pa danas su slične scene već postale dio naše svakodnevice i na manjim stadionima poput onih u Zaprešiću, Šibeniku, Čačku, Kuli, Laktašima, Širokom Brijegu, a Mostar je već postao toponim čija su prva asocijacija sukobi navijačkih grupa. Sve su to krakovi čudovišta koje je pušteno taj dan. Duga je lista grijehova koje su huligansko-kriminalne grupe pod navijačkim plaštom činile tokom 20 godina. Pljačke, dilanje narkotika, ubojstva...Ali sve su to naša djeca. Kako im zamjeriti, pa oni su davali živote da bi mi danas mogli s ponosom reći da smo Bošnjaci, Hrvati, Srbi, a to je prosto neprocjenjivo."
"Malo, malo, pa se čudovište počelo okretati protiv gazde. Nije više bilo nacionalnog naboja, a glad se usmjerilo prema onima drugačijeg usmjerenja, pa čak i prema najbližima. Nogomet je ostao tamo gdje su ga huligani na Maksimiru tog 13. svibnja i ostavili - u drugom planu."
I zaista, dok Bad Blue Boysi u znak protesta protiv policijske brutalnosti neće pohoditi Maksimir na njihov sveti dan, kada Dinamo ujedno slavi i naslov prvaka, Zvezda danas pred praznim tribinama igra protiv BSK iz Borče. Pametnome dosta.