FINALE KUPA JE KRIVO ZA SVE Kultna utakmica Hajduka i Rijeke u Beogradu

Godišnjica utakmice koja je ključna za nastanak velikog rivalstva između rivala s mora, pada samo nekoliko dana prije nove velike utakmice ovih suparnika, sada naravno u Hrvatskoj.

 

Rijeka i Hajduk u subotu se na Rujevici sastaju u iznimno važnom prvenstvenom derbiju, u kojem domaćini četiri kola prije kraja traže pobjedu kako bi na vrhu zadržali prednost od pet bodova prednosti ispred Dinama, jedinog konkurenta za naslov. 

 

U goste im dolazi klub od kojeg ne mogu očekivati popust ili igranje na kartu "pustite nas, pa vam mrski Dinamo neće biti prvak" jer Hajduk i kada igra loše i kada je Rijeka puno bolja od njega, daje sve od sebe protiv drugog najvećeg rivala, a posebno sada, kada je u velikom naletu i sjajnoj seriji, okrunjenoj pobjedama kod Dinama i nad Osijekom.

 

 

Hajduk i Rijeka uvijek jedni protiv drugih pružaju najbolje, a posebno od 9. svibnja 1987. Utakmicom kojom je okončana sezona 1986/87. dodatno je produbljeno nezdravo i ružno rivalstvo Hajduka, Rijeke i njihovih navijačkih skupina koje nažalost traje do danas, a počelo je na samom početku spomenute sezone Jugo-lige.

 

Nenad Gračan, mladi (23) i veliki as Rijeke i jugoslavenskog nogometa, u ljeto '86. razbjesnio je navijače matičnog kluba kada je za 250 tisuća njemačkih maraka prešao u Hajduk.

 

Ždrijeb je htio da u 1. kolu prvenstva Hajduk svoje zvučno pojačanje predstavi upravo pred nosom onih od kojih ga je oteo, a "izdajnika" Gračana, dojučerašnjeg idola, dočekali su zvižduci, uvrede Kantride, kao i transparent "Neno, ča te ni sram?".

 

 

Ovdje ćemo zastati i podsjetiti da rivalstvo Rijeke i Hajduka, a posebno njihovih navijača, do ovog trenutka nije bilo tako veliko, u svakom slučaju ni približno kao danas, ali Gračanov transfer iz Rijeke u Hajduk i posebno ružan događaj na njegovu debiju za Splićane na stadionu gdje je odrastao, promijenili su situaciju i bili početak onog čije smo scene nažalost gledali dosta puta otada.

 

Sredinom 80-ih, Dinama u Jugo-ligi "nije bilo nigdje", dapače, jedne sezone borio se za opstanak i u to vrijeme najbolji hrvatski klubovi u bivšoj državi bili su Rijeka i Hajduk. Dinamo pet godina nije uspio izboriti nastup u Europi, a Riječani i Splićani u isto vrijeme gledali su kako se njihovi klubovi bore za nacionalne trofeje, dok su u europskoj konkurenciji, na Kantridi i Poljudu padali Real i Tottenham.

 

 

Zato je prelazak Gračana u Split podignuo neusporedivo više prašine nego na primjer onaj braće Sharbini, a povratak na Kantridu u 1. kolu sezone 1986/87. i to nakon što je svojima za uzvrat za uvrede zabio gol, donosi mu brutalan start Mladena Mladenovića koji mu je slomio nogu. "Bombardera s Kvarnera" (kako ga je prozvao legendarni radijski reporter Ivo Tomić), nakon toga će neko vrijeme zvati Mesarom, a Gračan (kasniji trener obaju klubova za koja je igrao) tek je dvije godine nakon oporavka opet zaigrao i ostvario solidnu karijeru, ali naravno da nije napravio ono što je stvarno mogao i zbog čega su ga zvali Doktor.

 

 

Gračanovim lomom noge započelo je nezdravo i ružno rivalstvo dvaju klubova i njihovih navijačkih skupina (kola hitne pomoći koja su Gračana odvozila s terena Kantride, kamenovana su) koje će se dodatno produbiti krajem te sezone u Beogradu, na finalu Kupa maršala Tita. U najnapetijem finale Kupa Jugoslavije Hajduk je poveo Asanovićevim golom iz penala, a Rijeka pet minuta prije kraja regularnog dijela izjednačava nakon greške golmana Pralije.

 

 

Joško Skoblar (još jedna poveznica između rivala jer vodio je oba) 27 godina prije Louisa Van Gaala radi last-minute zamjenu golmana pred raspucavanje penala i kao i u polufinalu Kupa protiv Crvene Zvezde, umjesto Pralije na Hajdukova vrata šalje Zorana Varvodića Ramba, specijalista za jedanaesterce. Nakon maratona penala koji su se protegli do kasno u noć jer izvodilo se čak 11 serija, Hajduk rezultatom 9:8 osvaja trofej zahvaljujući upravo Rambu koji spektakularno okončava ovu nepreglednu seriju penala.

Mauru Ravniću, suparniku s Rijekina gola, prvo brani penal, zatim mu ga sam zabija, da bi obranom i udarca Roberta Paliske Hajduku donio trofej i završio na ogradi s razdraganom Torcidom. Sutradan je na splitskoj rivi dočekan vlak s navijačima koji su u procesiji s pokalom hodočastili do Poljuda i tamo ga pohranili u trofejnu dvoranu.

 

 

Nasuprot tome, samo one četiri tisuće navijača Rijeke koji su se šutke i ogorčeni vlakom vraćali kući iz Beograda, znaju u kakvoj su depresiji obilježili ono što je trebao biti pravi rođendan njihove navijačke skupine.

 

Torcidaši im od tada zamjeraju što su Armadi na beogradskom "porodu" podršku na sjevernoj tribini Partizanova stadiona protiv Hajduka i Torcide na jugu davale Delije, dok Riječani i danas tvrde da je Hajduku taj trofej darovao, a njima oduzeo Beograđanin Zoran Petrović, tada daleko najbolji i međunarodno najugledniji jugoslavenski sudac.

Petrović je doista bio igrač više za Hajduk u finalu jer mu je dosudio nepostojeći penal iz kojeg je Asanović donio vodstvo, nakon čega je propustio dosuditi očiti penal za Rijeku. "Petroviću, čeka te Armada, netko će da strada" jedan je od poznatih grafita koji su godinama na riječkim fasadama upozoravali da rane iz beogradskog finala kupa i mržnja prema Hajduku nije prošla, kao ni prema njegovu beogradskom pomagaču koji je uostalom za dijeljenje "pravde" na finalu Kupa kažnjen suspenzijom na tri utakmice.

 

 

Objašnjenja kako su Delije na Armadinoj tribini ostale s predigre na istom mjestu - finala juniorskog kupa između Zvezde i Veleža, kao i ono da je Petrović ničim izazvan navlačio za Hajduk, nikoga nisu zanimala i nesnošljivost između navijača riječkog i splitskog kluba, posebno između njihovih navijača, samo je bujala.