Foto: FAH/Index
Porezna uprava Republike Hrvatske uskoro bi pod svoj nadzor mogla staviti i "e-sport", barem se tako navodi u prezentaciji koju su predstavili ministru financija Zdravku Mariću. Tako se "e-sport" našao u istom košu kao Instagram, YouTube i web igre na sreću. No, kako bi uopće mogli nadzirati "e-sport" prvo ga trebaju definirati, budući da on kao takav ne postoji u zakonu Republike Hrvatske.
>>POREZNA IMA NOVE METE YouTuberi, Instagram zvijezde, igrači igrica i kockari
Prvo što bi trebali definirati je sam pojam i piše li se on e-sport ili esport, kako je prihvaćeno od velike većine relevantnih stranih i domaćih medija, a potom i što se sve pod njim podrazumijeva. Natjecateljsko igranje videoigara nije sasvim točan opis, a dodamo li mu profesionalno, to bi značilo da se u Hrvatskoj esportom bavi možda tridesetak ljudi. Nakon definiranja i uvođenja esporta u zakon, treba oformiti i regulatorno tijelo ili tu funkciju dodijeliti nekom postojećem.
Sigurno je Poreznu potaknuo na razmišljanje i početak dviju regionalnih esport liga i veliki nagradni fondovi koji se tamo mogu osvojiti. No, pogledamo li realno, čak i da istih pet igrača osvoji obje lige od kojih će se jedna održati u Hrvatskoj, uprihodit će oko 100 tisuća kuna. Ponavljamo, za prvo mjesto u oba natjecanja. Kada to podijelimo na pet igrača, ako organizacija, popratno osoblje i nitko drugi od involviranih osoba ne dobije ništa od tog iznosa, to je 20 tisuća kuna po igraču. Što se neće dogoditi ni u jednoj ozbiljnoj esport organizaciji.
Kako lige traju otprilike dva mjeseca s pauzama i igraju se u isto vrijeme, znači da igrači imaju puno posla kako bi se uopće natjecali, a kamoli osvojili oba natjecanja. U prijevodu, igrači će dobiti 5 tisuća kuna mjesečno po ligi, ali ponavljamo, samo ako ih osvoje. Onda će na to još platiti i porez?
Ostala natjecanja u regiji, ali i izvan nje na kojima su regionalni timovi konkurentni nemaju velike nagradne fondove. Maknemo li iz računice desetak profesionalnih igrača koji igraju ili su igrali u stranim timovima i organizacijama, možemo vidjeti koliko se zapravo zarađuje od esporta. Možda nedostaju manji regionalni turniri i slična natjecanja, ali da su relevantna čak i po nagradnim fondovima bila bi navedena.
Situacija u esportu je takva da mali broj igrača u regionalnim timovima prima plaću, a to je definirano ugovorima i već pod nadzorom Porezne. Kako bi igrači mogli išta zaraditi od nagradnih fondova, prvo ih moraju osvojiti. Čak i da isti tim osvoji obje velike regionalne lige i svaki od tih igrača na bankovni račun spremi sumanutu cifru od 20 tisuća kuna, ne znači da će osvojiti i iduću ligu ili iduće natjecanje. Udari li se dodatni porez i na to, igrači i organizatori natjecanja bit će na rubu isplativosti održavanje takve priče jer su davanja državi za sve ostalo ionako već previsoka. Velika regionalna esport natjecanja krenula su tek prije koji mjesec i pitanje je hoće li i koliko na kraju biti isplativa.
Hrvatska treba zakonski definirati esport i postaviti temelje za njegov razvoj, čak ga i porezno nadzirati, ali pametno. Igrači koji se odluče za takvu karijeru prvo bi trebali dobiti priliku pokazati koliko su uspješni, a ne da im se oduzme četvrtina osvojenog nagradnog iznosa za prvi turnir koji osvoje. Zapadne zemlje imaju nekoliko različitih modela kroz koje porez plaćaju profesionalni gejmeri, ali u tim zemljama esport je već priznat i definiran.
U nekim slučajevima imaju ista prava i obaveze kao profesionalni sportaši, dok se u skandinavskim zemljama mogu prijaviti pod različite kategorije. Jedna od njih je i porez za talentirane osobe i umjetnike, pri čemu se porez plaća na temelju ukupnih primanja u rasponu od nekoliko godina, što je puno pravedniji model pogotovo u slučaju esporta jer kao što smo ranije naveli, njihova primanja od nagradnih fondova ni po čemu nisu sigurna.
Ona druga priča domaćeg esporta je onaj amaterski, koji je značajno veći i poligon je za razvoj čitave industrije. Postoje amaterski timovi koji su najčešće pravno definirani kao civilne udruge, iako uglavnom nemaju nikakvu pravnu definiciju, već su skupina igrača koji zajedno igraju. Bez ikakvih primanja, o vlastitom trošku natječu se na turnirima za ukupni nagradni fond od nekoliko tisuća kuna, najčešće u računalnoj opremi. Takvih turnira je toliko malo da čak i ako ih osvojite sve u igri u kojoj se natječete u periodu od 12 mjeseci, možda uspijete opremiti vlastito računalo, ako i to.
Želimo li razvoj esporta u Hrvatskoj, moramo omogućiti amaterskim timovima da napreduju i razvijaju se. Za to bi prvo trebali osnovati udrugu ili pravni subjekt koji bi odgovarao njihovim potrebama, što bi im omogućilo primanje donacija ili subvencije odlaska na turnire od strane tvrtki i kompanija koje se žele na takav način promovirati. Teško da će tvrtke u takav odnos ulaziti s pet privatnih osoba. Sličan se problem javlja kod izdavanja nagrada amaterskim timovima od strane organizatora natjecanja. Tu organizatori i kompanije koje se time bave pronalaze različite načine kako da timu zakonski isporuče osvojene nagrade, iako je njihova vrijednost gotovo zanemariva. Osim timu koju ju je pošteno osvojio.
To je prostor u kojemu država treba napraviti pravne korake i omogućiti svim sudionicima domaće esport scene da zakonski mogu organizirati natjecanja, natjecati se te isplaćivati i primati nagrade. Porez kao takav nije nikakav problem, ali u kojem iznosu i na koji način, to je pravo pitanje. Postavimo li stvari tako da nagradni fondovi na natjecanjima, profesionalnim ili amaterskim, značajno dodatno opterećuju igrače ili, još gore, kompaniju koja ih isplaćuje, samo ćemo unazaditi esport koji se tek počeo pošteno razvijati.
Još jedna stvar koju treba uzeti u obzir je i regionalni esport. Hrvatska ne smije donijeti odluku koja će otežati sudjelovanje hrvatskih igrača i timova na regionalnim natjecanjima ili organizatorima sa sjedištem u Hrvatskoj da regionalna natjecanja organiziraju. Skupina manjih nacionalnih esport scena ovisna je o regionalnom razvoju esporta. Trenutna zakonska uređenja podosta otežavaju situaciju pošto se nagrade osvojene na esport natjecanjima često šalju van granica države i Europske unije, što svima uključenima predstavlja dodatne troškove.
Hrvatska država nije imala nikakve veze s razvojem domaće esport scene, štoviše, samo ju je unazadila. Kriminalno loša telekomunikacijska infrastruktura, nejasni i nedorečeni zakoni, čak i nepriznavanje postojanja esporta, doprinosi su ove države. Daleko od toga da nije bilo pokušaja. Razni pojedinci, udruge i tvrtke pokušavali su pokrenuti dijalog s državom, ali bezuspješno. Prva konkretna odluka je ona o poreznom nadzoru i to industrije u kojoj još nitko nije pošteno zaradio u Hrvatskoj. Kao da Porezna uprava nema dovoljno kandidata za nadzor ili ne zna gdje može ubrati porez, ali ne smije. Porezni nadzori se u ovoj državi vrše poprilično selektivno, ovisno o brojnim faktorima, krvnim zrncima, političkoj pripadnosti i porijeklu.
Žalosno je što državni vrh ne prepoznaje potencijale u industriji videoigara i esporta, ali za to bi se prvo većina njih trebala znati služiti računalom. Novaca u hrvatskom esportu nema, tu priču zaboravite, a krenemo li smjerom koji je odabrala država, nikada ga neće ni biti.
>>> Esport je jedan od najvećih globalnih fenomena današnjice. Nema relevantnog medija na svijetu koji ne izvještavaju o najvažnijim događanjima u esport industriji, a neke od najvećih globalnih kompanija ulažu stotine milijuna dolara kako bi na vrijeme ugrabile dio ovog brzorastućeg tržišta. Na Index Sportu pratite najnovije vijesti iz esporta, intervjue s najboljim profesionalnim gejmerima i uživajte u video klipovima i mečevima.