HRVATSKA rukometna reprezentacija je na otvaranju Svjetskog prvenstva u Švedskoj i Poljskoj teško poražena od Egipta 31:22. Ovim rezultatom Hrvatskoj su znatno umanjene šanse za plasman u četvrtfinale SP-a jer se upravo na Egipat gledalo kao na direktnog konkurenta u toj borbi. Hrvatska sad treba, ako želi u četvrtfinale i kvalifikacije za Igre u Parizu, najprije dobiti SAD i Maroko, a onda u drugom krugu čekati čudo i protiv Danske, pa i Tunisa, tražiti bodove koje je ispustila protiv Egipta.
Kako je izgledala u petak navečer momčad Hrvoja Horvata, to će biti jako teško, praktički i nemoguće, jer ono što je odigrala Hrvatska protiv Egipta nije bio rukomet, to jednostavno nije bilo ništa. Prije početka ovog SP-a smo upozoravali da je Egipat ozbiljna momčad s ozbiljnim trenerom, Španjolcem Robertom Garcíom Parrondom, koji je Vardar 2019. odveo do senzacionalnog naslova prvaka Europe.
Egipat je prije dvije godine nakon neviđene drame ispao tek u četvrtfinalu SP-a nakon izvođenja sedmeraca od kasnijih prvaka Danaca, a na Igrama u Tokiju afrička momčad je igrala u polufinalu i bila je nadohvat medalje.
Po kojoj je logici poraz od Egipta iznenađenje?
Hrvatska je za to vrijeme osvojila ''sjajno'' 15. mjesto na SP-u prije dvije godine (što joj je najgori plasman u povijesti), odigrala katastrofalan Euro prošle godine, a Olimpijske igre u Tokiju nije ni vidjela jer je na kvalifikacijskom turniru završila treća iza Francuske i Portugala.
Zato je nejasno zašto se u hrvatskoj javnosti prije početka ovog SP-a apostrofiralo Hrvatsku kao favorita protiv Egipta, a dobar dio medija je najavljivao medalju ili barem lagan prolaz među osam najboljih.
Utakmica protiv Egipta je najbolje pokazala u kakvom nam je stanju rukomet već jako dugo. Nije problem kad se dogodi jedan ili dva loša rezultata - Francuzi, Danci, Španjolci, a pogotovo Šveđani, svako toliko odigraju pokoji loš turnir - ali problem je kad je i laiku vidljivo da sport koji je do jučer bio najveći hrvatski sportski brend stabilno i sigurno propada i tone u ambis bez ikakve nade da se ubrzo nešto može promijeniti.
Kako je Hrvatska igrala, ovih -9 su fantastičan rezultat za Horvata
Egipat je razbio Hrvatsku devet razlike. Rezultat zvuči grozno, bolno i poražavajuće, ali svatko tko je gledao 60 minuta igre u švedskom Jönköpingu, složit će se da je Hrvatska, s obzirom na to kako je igrala, još dobro prošla i da Hrvoje Horvat mora biti presretan što nije ostao zamrznut na -15 ili čak -20.
Da se to dogodilo, s obzirom na stanje na parketu, bilo bi sasvim realno. S obzirom na to da su oba hrvatska vratara ukupno imala samo tri obrane (od toga jednu sa sedam metara, a drugu nakon što su Egipćani, kad je već utakmica bila riješena pokušali s gola na gol), da obrana nije postojala, da su Egipćani imali čak 74 posto realizacije, a hrvatski napad po običaju nije imao pojma što bi s loptom, čudno je da katastrofa nije bila i teža.
Čak je možda i nepošteno krivicu svaljivati na vratare Slavića i Kuzmanovića, jer kako je hrvatska obrana igrala, a Cveba Horvat od početka svog mandata naglašava kako je forte Hrvatske baš taj defenzivni blok, golmanski dvojac je jednostavno ostavljen na streljani.
Naravno da su mogli imati koju obranu više, no to ne bi ništa promijenilo na stvari jer nije se znalo što je bilo, kako hoćete, tužnije ili smješnije - Horvatovih 6-0 ili 5-1. Dojam je bio da je svaki Egipćanin koji se u tom trenutku nalazio na parketu bez ikakvih problema mogao pretrčati bilo kojeg hrvatskog igrača i bez problema zabiti.
Napad nam je već dugi niz godina veliki problem. Nema uigranih akcija, krila nam uglavnom statično stoje na svojim pozicijama i gledaju utakmicu, vanjskog šuta nemamo otkako se lopte ostavio Lacković, a protiv Egipta je sve to loše postalo užasno.
Protiv ozbiljne momčadi kao što je Egipat Igor Karačić jednostavno nije mogao sam. Sjajni srednji Kielca je nešto pokušavao, no uzalud, bez pomoći Duvnjaka, Cindrića i Martinovića, samo je udarao u zid do trenutka kad se i on nije predao.
Bizarna utakmica koju Šprem, Vuković i Metličić nisu mogli rukometno analizirati
Bila je to jedna jako čudna utakmica koju na koncu nisu racionalno mogli ni analizirati stručni komentatori u studiju RTL televizije. Nitko od njih nije mogao pričati rukometnim rječnikom i tako detektirati razloge debakla. Gorana Šprema su povukle emocije i na rubu suza je molio igrače da se barem potuku u svlačionici ako će to podignuti momčad, Drago Vuković je pokušao nešto reći, ali ništa smisleno mu nije palo na pamet pa je odustao, a Petar Metličić je prilično hladno otkrio svu istinu aktualnog stanja hrvatskog rukometa rekavši da je poraz od Egipta očekivan.
"Ovo je naše realno stanje. Nažalost, hrvatski rukomet je u slobodnom padu, ne od danas, moramo biti svjesni toga. Može se desiti da se gubi i loše prvenstvo, ali što me najviše smeta je što je netko stvarao imidž, prepoznatljivost, respekt kod protivnika, to sada gubimo.
Nismo bili na Olimpijskim igrama, naš rukomet je negdje zapeo, pao je. Mi nemamo kvalitete za osvajanje medalja, moramo to reći. Boli me što smo imali identitet borbenosti. Kada je bilo teško, dvorana je prštala na sve strane, danas smo bili spori'', rekao je legendarni kapetan bez previše nerviranja. Svjestan da nam se odavno počela događati košarkašizacija rukometa.
Košarkašizacija rukometa
Usporedimo li genezu kraha oba sporta u kojima smo se dičili da smo najbolji na svijetu, vidjet ćemo da je scenarij gotovo identičan, a čak se i terminologija nakon poraza ponavlja. Koliko smo puta samo čuli riječ ''resetiranje'' nakon svakog od brojnih bolnih poraza hrvatske košarke. Istu riječ su nakon Egipta u samo nekoliko minuta izrekli najprije komentator RTL-a Filip Brkić, a onda samo nekoliko trenutaka kasnije i izbornik Horvat.
Hrvatska košarkaška reprezentacija je početkom devedesetih osvojila četiri medalje. Igrala je u finalu Olimpijskih igara u Barceloni 1992., na Eurobasketima 1993. i 1995. je osvojila broncu, kao i na SP-u u Torontu 1994. Javnost je uglavnom bila razočarana.
Navijači naviknuti na zlata prethodnih godina i razmaženi trijumfima Cibone, Jugoplastike i reprezentacije Jugoslavije teško su mogli provariti da se sad moraju zadovoljavati nekakvim brončanim medaljama. Na koncu, Mirko Novosel, Pino Gjergja i Aco Petrović su nakon ''očajnih'' trećih mjesta morali otići.
Zatim se dogodila Atlanta i nagli pad. Medalji više nismo bili ni blizu, a generacije koje su standardno osvajale peta, šesta ili sedma mjesta u Europi ili na svijetu, označene su luzerskima i puna dva desetljeća bile su predmet sprdnje. Sve do trenutka kad su i četvrtfinala postala iluzija, a plasmani na najveća natjecanja nemoguća misija.
Porazi od Poljaka ili Finaca su postali realnost, kao i činjenica da su nam sad konkurenti za bilo što reprezentacije poput Austrije, Švicarske, Švedske ili Nizozemske.
Ono što se dogodilo košarci, na isti se način dogodilo i rukometu. Scenarij je identičan
Ista stvar se dogodila u rukometu. Nakon svjetskog zlata 2003. i olimpijskog 2004., niti jedan drugi rezultat nije mogao zadovoljiti hrvatske navijače. Nekako smo gutali silna srebra, tješeći se da su Francuzi ipak svijet za sebe, ali smo u sebi itekako gunđali tražeći zlata. Polufinala su bila razočaranja, a nakon četvrtfinala su se tražile ostavke.
Nakon Igara u Ateni, kad je Hrvatska osvojila svoje zadnje zlato, reprezentacija je na najvećim natjecanjima uzela osam medalja (četiri bronce i četiri srebra). Dočeci, ako ih je i bilo, bili su sramežljivi, a igrači su te uspjehe uglavnom proslavljali u krugu prijatelja i obitelji. Javnost je isključivo tražila zlato, ne shvaćajući da će ubrzo utakmice poput ove s Egiptom postati, baš kako je rekao Petar Metličić, naša realnost.
U košarci, baš kao i u rukometu, dogodilo se to da su navijači naivno vjerovali da nekadašnji uspjesi mogu biti dovoljni da se na lijepe oči osvajaju medalje. Nažalost, to tako u svijetu vrhunskog sporta ne ide.
Dok drugi ulažu, stvaraju akademije, uče od boljih i rade s mladima te proizvode talentirane igrače i trenere, u Hrvatskoj se godinama tapka u mraku. Rukomet i košarka se kod nas sustavno zanemaruju, prate se periodično i to samo ako Hrvatska igra dobro. Inače se pravimo da ne postoje.
Domaće lige u oba sporta su katastrofalne, svedene na poluamaterizam, a mladi igrači, klinci još, sa 16, 17 godina, odlaze vani u drugorazredne ili trećerazredne klubove jer treće opcije nemaju. Zapravo, imaju, mogu se jednostavno ostaviti sporta. Mlade reprezentativne vrste, koje su u oba sporta godinama unatrag osvajale odličja, danas tambura tko god stigne.
Jesmo li zaslužili ovo? Jesmo
U srpnju je odigran juniorski rukometni Euro, za mladiće do 20 godina. Hrvatska je prvenstvo završila na 14. mjestu. U sedam susreta uspjela je pobijediti samo Norvešku i Crnu Goru, koje su ostale iza nje u poretku na 15. i 16. mjestu, te je izborila i remi s Italijom. Na istom tom turniru Island je devastirao Hrvatsku 33:20. S tim rezultatom Hrvatska se nije uspjela izravno izboriti odlazak na Svjetsko prvenstvo 2023. godine, koje će zajednički organizirati Njemačka i Grčka.
Bazen iz kojeg su godinama rukometna i košarkaška reprezentacija je isušen, talentiranih klinaca više nema, a oni koji se i dalje naivno žele baviti sportom prepušteni su ljudima čija je stručnost, kako vidimo, upitna. Jesmo li zaslužili ovo što imamo? Realno, jesmo jer smo prešutno pristali da nam likovi sa sportske margine nakon košarke ubiju i rukomet. Košarka nam je odavno eutanazirana, a sad nam i rukomet umire pred očima. Zato je nejasno zbog čega svi oni čiji glasovi nešto znače šute ili se boje naglas reći tko nam je to i zašto ubio rukomet.