PARIS Saint-Germain i francuska rukometna reprezentacija su na minimalno šest mjeseci ostali bez Nikole Karabatića. Najbolji rukometaš svijeta u tri navrata je u subotu navečer na utakmici francuskog prvenstva protiv Ivryja nezgodno doskočio na desno koljeno, a daljnji pregledi potvrdili su rupturu križnih ligamenata koljena.
Oporavak od takve ozljede traje minimalno šest mjeseci, što znači kako će Karabatić sigurno propustiti Final Four Lige prvaka u Kölnu u prosincu i Svjetsko prvenstvo u Egiptu u siječnju. Mogao bi propustiti i kvalifikacije za OI u ožujku koje Francuska igra protiv Hrvatske, Portugala i Tunisa.
Karabatić je već podvrgnut operativnom zahvatu
Francuski L'Equipe, Le Figaro i Le Parisien plaču nad sudbinom svog najboljeg rukometaša svih vremena kojemu je na leđima već 36 godina, a "budućnost u rukometu neizvjesna", kako piše Le Parisien.
Karabatić je već operiran i čeka ga mukotrpni pokušaj povratka na parket. Protiv njega je od 2015. do 2018. godine puno puta snage odmjerio hrvatski trener Ivica Obrvan. On je od 2014. bio trener Chambéryja, dok je Karabatić u PSG stigao godinu kasnije. S njim smo razgovarali o Karabatićevoj ozljedi, hrvatskoj reprezentaciji i ponudi Zagreba u lipnju da preuzme klupu hrvatskog prvaka koju je na kraju preuzeo Igor Vori.
Nikola Karabatić je seniorsku karijeru počeo prije 19 godina u Montpellieru i od tada traje na vrhunskoj razini. Koliki je općenito u tom razdoblju bio njegov značaj za svjetski rukomet koji i dalje traje unatoč ozljedi?
Radi se o čovjeku koji je obilježio posljednjih 15 godina u svjetskom rukometu. Jedna je od najdominantnijih, ako ne i najdominantnija svjetska rukometna figura u poznim godinama. Radeći četiri godine u Francuskoj, puno sam utakmica igrao protiv PSG-a i uvjerio sam se iz prve ruke u njegovu snagu i ono što znači na terenu.
U ovoj je sezoni Karabatić već odigrao osam utakmica postigavši 34 pogotka. Puno se trošio na poziciji srednjeg vanjskog gdje nije imao adekvatnu zamjenu. Možemo li kazati da je loša transferna politika PSG-a kumovala ovoj ozljedi?
Ove sezone je bilo primjetno da igra na poziciji koja nije odgovarajuća za njegovu brzinu i sve ono što može napraviti za svoju momčad. Nije mi nakon nekoliko loših uvodnih utakmica PSG-a ove sezone bilo jasno kako je trener Raul Gonzalez dopustio da u rosteru na poziciji srednjeg vanjskog ima Nikolu Karabatića koji u ovom trenutku ne može napraviti višak na lijevu ili desnu stranu. Raul je u Vardaru radio s brzim srednjim vanjskima poput Karačića koji su produktivni i navlače igrače na sebe. Sad je napravio totalni zaokret i Karabatić na poziciji srednjeg vanjskog nije imao alternativu. Njega je na srednjem vanjskom mijenjao desni vanjski Nedim Remili. Da je to napravio neki drugi trener, bilo bi 100 milijuna upitnika. PSG je do prije par dana igrao jako loš rukomet. Pobjeđivali su na individualnu kvalitetu, ali to nije bilo to. Izgubili su utakmicu protiv Meškova koju nikad ne bi smjeli izgubiti bez obzira na to što su Bjelorusi dobra momčad. Tamo su bili vidljivi svi problemi PSG-a.
Karabatić je doživio tešku ozljedu, jednu od najtežih u sportu. S obzirom na to da mu je već 36 godina, je li ugrožen njegov nastavak karijere?
Vidio sam taj Karabatićev pad, on je bio ničim izazvan doskok iz skok-šuta. Noga je pod težinom "prošetala" i otišli su križni ligamenti. Vjerujem da će se Karabatić vratiti zato što je on takav profesionalac, igrač, karakter i medijska pojava za sport. Pitanje je kakve će biti njegove igre koje ni do sada nisu bile dobre. Ne možemo znati koliko će on doprinijeti momčadi za šest ili sedam mjeseci. Njegova ozljeda je veliki udarac za rukomet i francusku reprezentaciju.
Francuska reprezentacija je odjednom ostala bez prirodnog vođe. Tu je još uvijek kapetan Cedric Sorhaindo, ali kada on otiđe, čini se kako će momčadi Guillaumea Gillea nedostajati iskustva i karaktera, zar ne?
Omeyer, Narcisse i Karabatić su igrači s karakterom i igrači koji znaju pobjeđivati. Francuska je odjednom ostala bez njih. I dalje je jaka s hrpom mladih, kvalitetnih igrača, ali oni misle da će dobra igra doći sama od sebe. Na Euru u siječnju su oni doživjeli debakl jer ne smiješ ispasti u grupi uz takvu koncentraciju kvalitete. Oni su u prošlosti nakon takvih rezultata izvlačili pouku i vraćali se jači. Sjetimo se Eura u Srbiji 2012. kada su ispali u drugom krugu, a onda osvojili olimpijsko zlato u Londonu kada su ih svi otpisali. To je moguće i sada jer su kvalitetni. Međutim to ne mora ništa značiti jer da bi polučio takve rezultate, moraš biti spreman igrati u kontinuitetu. Ne smiješ se zadovoljiti s dvije pobjede, nego ti pobjeđivanje mora postati rutina kao što je postalo starijoj generaciji. Promijenili su izbornika koji mora ukomponirati mlade zvijezde i bit će vrlo interesantno gledati kako će Francuzi u budućnosti reagirati s novim trenerom i hoće li biti na tragu generacije koja je nas naučila da je rukomet igra u kojoj Francuzi uvijek pobjeđuju. Nisam siguran da im je kvaliteta dovoljna da ponovno budu najdominantnija reprezentacija.
S druge strane, Hrvatska je u određenom naletu nakon srebra osvojenog na EP-u u Švedskoj, Norveškoj i Austriji. Imamo sklad mladih i onih u naponu snage, a prilika za dokazivanje će u sljedećoj godini biti mnogo. Prvo SP u Egiptu, pa kvalifikacije za OI i onda OI u Tokiju ako se uspijemo tamo plasirati na kvalifikacijskom turniru u Parizu. Može li Hrvatska ponovno do velikog rezultata na sljedeća dva natjecanja?
Hrvatska reprezentacija ima fantastičnu kvalitetu, igrače koji su u naponu snage i igraju u jakim klubovima. Uz to, imaju snažan naboj kad igraju za reprezentaciju svoje zemlje i ne bojim se za dobre rezultate. U kvalifikacijama za OI protiv Francuske, Portugala i Tunisa vjerujem da ćemo uz Francuze otići u Tokio bez obzira na to što je Portugal nagazna mina, a Tunis uz Egipat najjača afrička reprezentacija. Hrvatska posjeduje veliku kvalitetu i ako budemo zdravi, imat ćemo jako lijepe šanse da budemo u vrhu svjetskog i europskog rukometa na sljedećim velikim natjecanjima.
Na najnovijem popisu izbornika Line Červara su imena dvojice povratnika, Ivana Čupića i Manuela Štrleka. Mali je to zaokret u odnosu na konstantno pomlađivanje kojem smo svjedočili od Eura u Hrvatskoj 2018. godine. Stvara li se i kod Vas takav dojam?
Za reprezentaciju trebaju igrati najbolji bez obzira na godine. Traži se trenutni rezultat i samo se o tome priča. Publika tako to prati i upija. Štrleku je u reprezentaciji oduvijek bilo mjesto, a Čupić je otišao jer je sam tako bio najavio. Červar je u prošlosti lutao s dolascima i odlascima, sad je opet prekinuo pomlađivanje i ponovno igraju najbolji. Ja sam apsolutno za to da igraju oni koji mogu doprinijeti reprezentaciji jer je svejedno ima li igrač 30 ili 35 godina. Ništa ne znači ako pomlađujemo reprezentaciju, a nemamo rezultate. Nakon dva neuspjeha, petog mjesta na Euru u Hrvatskoj i SP-a u Njemačkoj i Danskoj gdje smo bili šesti, nastavili smo dalje, ali kvaliteta koju smo imali na tim natjecanjima nam je trebala jamčiti borbu za medalje. U Švedskoj na EP-u smo se vratili tamo gdje pripadamo jer možemo reći da smo pobijedili Njemačku i Norvešku protiv kojih smo visili. Protiv Nijemaca smo bili i u velikom minusu, a protiv Norvežana je susret mogao otići na obje strane. Osvojili smo srebro, iako se ne mogu oteti dojmu da smo u tom trenutku bili jači od Španjolske i žao mi je što nismo uzeli zlato. Ipak, nakon što smo sve ono prošli protiv Nijemaca i Norvežana, ne možeš biti nezadovoljan jer je srebrna medalja veliki uspjeh.
Prije više od dvije godine završili ste svoj posljednji trenerski angažman u Chambéryju koji je bio vrlo uspješan. Što radite od tada i jeste li imali trenerskih ponuda?
Nakon četiri godine rada u vrhunskom klubu kakav je Chambéry, došlo je vrijeme za razlaz. Ja sam se vratio u Hrvatsku i svjesno napravio pauzu. Prije koronavirusa sam imao tri ili četiri ponude koje su bile interesantne, ali je moja procjena bila da ne moram žuriti i da mogu pričekati nešto interesantnije, ne znajući da će se s virusom dogoditi što se dogodilo. Klubovi trenutno razmišljaju kako je glavno preživjeti i ostati u ligi bez obzira na poziciju, a trenere zadržavaju jer im se ne isplati plaćati njega i novog trenera. Trenutno sam bez posla.
Krajem svibnja, dok je PPD Zagreb tražio novog trenera, bili ste jedno od imena koje se spominjalo u kontekstu preuzimanja kluba. Koliko je u tome bilo istine?
Kada je Igor Vori preuzimao klupu Zagreba, kontakt između mene i tri direktora kluba (Jović, Valčić i Šupuković) je postojao. Bili smo na liniji dva ili tri puta i ozbiljno razgovarali o mom preuzimanju Zagreba. pitali su me za mišljenje koje sam im iznio uz dogovor da ćemo se čuti i potvrdu da sam jedan od najozbiljnijih kandidata. Nekoliko dana prije konačne odluke o novom treneru, kada smo Vori i ja ostali u konkurenciji, meni je postalo jasno da će Igor postati trener. Ja sam se oko te odluke čuo s Božidarom Jovićem, zahvalio sam mu i zaželio sreću u nadolazećoj sezoni.