Dan nakon ulaska u Kuću slave splitskog sporta Tomislav Ivić na suncem okupanoj teraci stana na splitskim Kaskadama pokušavao se prisjetiti trofeja koje je osvojio u karijeri. U ruci je držao kemijsku, a pred njim je bio papirić s imenima klubova i križaljka u kojoj su označene kategorije: prvenstva, Kupovi, Superkupovi, Interkontinentalni kup.
"Izbrojio sam ukupno 22 trofeja. Izgleda nevjerojatno, zar ne? Samo u Hajduku sam osvojio 12 trofeja u devet i pol godina rada", rekao je šjor Ivan.
Kako je doživio ulazak među slavne splitske sportaše?
"To je priznanje koje objedinjava sve uspjehe u karijeri. Emocije su radile iznad kontrole i k tome je sve još došlo na kraju karijere".
Znači li to da je vaš trenerski put završen?
"Što se tiče rada - gotov sam! Što se tiče nogometnog razmišljanja, to ne dolazio u obzir. Pratim evoluciju nogometa, što se događa i što bi u određenom trenutku trebalo napraviti. Vrijeme je da počnem pisati autobiografiju. Evo, napravio sam koncept. Život i djelo, tvrdi uvez, pa stručni priručnik u mekom uvezu, zatim mapa preslika arhivske građe... Uz sve to još CD ili DVD, bilo bi to sjajno izdanje, zar ne?"
Biste li mogli usporediti titule osvojene s Hajdukom s onima u poznatim europskim klubovima, primjerice, osvajanjem Interkontinentalnog kupa s Portom?
"Hajduk je velik klub, nama drag, ali znanje o njemu je ipak ograničeno. Ajax, Anderlecht, Porto i Benfica imaju ogromnu popularnost i teško je izvoditi usporedbe. Primjerice, Fenerbahce ima 25 milijuna navijača u cijelom svijetu, da ne govorimo o Ajaxu koji je osvojio dva euro-trofeja za redom... Svi su u Amsterdam dolazili gledati što se to radi, kako se trenira. Tako je bilo i kad sam ja radio tamo, ali ne radi mene, već radi kluba. Mi smo u okviru svjetskih razmjera ipak lokalnog značaja".
Ivić je otkrio kako je došlo do njegovog transfera iz male sredine, što je 1976. bio Split, u slavni Ajax.
"To se dogodilo slučajno. Mi smo bili prvaci Jugoslavije i trebali smo igrati protiv PSV Eindhovena. Tamo je trener bio Kees Rijvers, koji je želio upoznati svog budućeg protivnika. Mi smo taman igrali turnir Trofej Marjan, pa je on zamolio Rinusa Michelsa da zajedno dođu gledati budućeg protivnika. Michels se bio vratio iz Barcelone u Ajax, ali Nizozemci su taman rasprodali sve igrače slavne generacije, osim Krola, Suurbiera i Barija Hurlshoffa. On nije htio raditi s mlađarijom koju je zatekao jer nije mogao obećati predsjedniku Jaapu van Praagu da će biti prvak. Rekao mu je da mora raditi na selekciji barem četiri godine da bi uzeo naslov. Potom je došao gledati moj Hajduk. Ja sam upravo iz Ajaxa crpio znanje i pridodavao ga svojim igračima, pa je ta trofejna generacija «bijelih» igrala slično kao slavni nizozemski klub. Kad je on to vidio na utakmicama Trofeja Marjan, rekao je po povratku predsjedniku: «Našao sam ti trenera». Ovaj ga je pitao: «A kako se zove?» Michels mu je odgovorio: "Nemam pojma. Obrati se na nogometni klub Hajduk". Još čuvam pismo koje je Ajax poslao na Stari plac, gdje moli klub da me pusti. Potom je došao Tito Kirigin kod mene i rekao: «Dogodilo se nešto za nas teško, ali mislim da tu priliku ne smiješ ispustiti" Pustili su me i ja sam kao nepoznat trener, odnosno poznat samo po igri moje momčadi, otišao gore. Dočekala me na aerodromu cijela svita novinara i televizija, a čekao me i predsjednik. Tu smo se prvi put upoznali."
Suprotno očekivanjima, odmah je osvojio prvenstvo Nizozemske.
"Imao sam 40 dana za upoznavanje momčadi. Pošto sam vidio da se ne radi o kvaliteti kakvu sam očekivao u Ajaxu, napravio sam drugi sistem igre, kapetana Krola sam s lijevog beka prebacio na stopera da komandira momčadi, a kako imam urođenu sposobnost brzih priprema i adaptacije na sredinu u kojoj se nađem, novom koncepcijom zapravo sam iznenadio sve u ligi i odmah napravio rezultat. Bio sam im nepoznanica, dok su prokužili našu igru, već smo osvojili prvenstvo".
Prvenstvo Jugoslavije s Hajdukom 1979. godine također se pamti jer "bijeli" su ostali bez nekolicine igrača zlatne generacije...
"Vratio sam se iz Ajaxa jer mi je kćer bila na završetku studija primijenjene matematike i pred udajom. Ajax mi je nudio novi dvogodišnji ugovor, ali supruga i ja odlučili smo se vratiti kući. Tada je Dinamo došao po mene. Zapravo smo sve već bili i dogovorili, ali nisam želio sletjeti u Zagreb prije nego što obavjestim tadašnjeg Hajdukova predsjednika Tita Kirigina. Rekao sam mu da mi je Dinamo ponudio super uvjete, a on me samo pitao kad mi avion slijeće u Zagreb. O da, dočekao me na aerodromu, odveo na razgovor i završio sam opet u Hajduku. Dinamu sam se ispričao. Ta je godina u Splitu bila posebno značajna jer je Hajduk trebao napustiti Stari plac i predsjednik je žarko želio da Hajduk ode kao prvak. Tito je imao neograničeno povjerenje u mene i znao je koliko sam značajan za mlade igrače. Imao sam potpuno odriješene ruke. Nikakvog pritiska u vezi sastavljanja momčadi nije postojalo. Uprava se u moj rad nije miješala".
U europskim razmjerima pamte se mnoge pobjede i porazi, ali posebno četvrtfinale Kupa prvaka Hajduk – Hamburger (3:2), gdje su Nijemci prošli radi većeg broja golova u gostima.
"Rasli smo zajedno igrači, ja i Kirigin kao predsjednik. On je bio velik, ali u našim okvirima. Izlazak u inozemstvo za Hajduk je bila nepoznanica i mnogi trikovi nama nisu bili dostupni. Mi smo imali briljantne pobjede u Splitu, ali i poteškoće vani, počevši od samog smještaja pa dalje. Protiv St. Etiennea mi smo igrali bez tri ključna igrača, Holcera, Peruzovića i Oblaka. Išao sam tamo s djecom. U 61. minuti, kad smo mi dali gol za 1:1, ugasili su sva svjetla da bi ugasili naš ritam i entuzijazam. Kad se svjetlo upalilo, mi smo bili potpuno ohlađeni, dok su igrači St. Etiennea, u svlačionici zadržali toplinu. U nastavku je nastao presing s njihove strane koji je doveo do poražavajućeg rezultata. Nitko od nas nije imao europskog iskustva. Protiv PSV-a namjestili su nam suca Linemayra, koji je bio njihov službenik u Beču. Nije nam u početku utakmice sudio čiste penale na Šurjaku i Jerkoviću... HSV je bio drugi period ponašanja i igre. Napravio sam presing na loptu i za loptom, što je bilo iznenađujuće za Nijemce. Oni su u prvo utakmici pobijedili sa 1:0 iz čistog faula nad Pudarom. Ubacili su i njega i loptu u gol. Kući smo hokejaškim presingom jurili do pobjede. To je bila novina za nogometni svijet. Nije više prostor bio u središtu pozornosti, a niti protivnički igrači, nego lopta. Hamburger je bio iskusna momčad s Magathom, Hrubeshom, Kaltzom... Nisu se znali braniti protiv naše igre, pa su nasumice lupali loptu. Imali smo i promašeni penal, koji nas je u konačnici stajao prolaza... Boro Primorac je bio najbolji izvođač u momčadi, ali falio je. Ta je utakmica odigrana 1980., prije trideset godina, ali kad je danas gledate čini vam se kao da pratite nogomet današnjice".
Je li zatvarao treninge kako bi prevario protivnika?
"Bilo je to jedno drugo doba, ljudi su bili pitomiji. Kultura iz sirotinjske kuće je činila ljude plemenitijima, a ne bogatijima. Da bi se približio navijačima, ja sam treninge organizirao u popodnevnim satima, kad izlaze šetati na rivu. Znali smo imati četiri, pet tisuća ljudi na treningu. Tako da bi se već tu stvarala atmosfera pred utakmicu, jer bi ljudi prije izlaska došli vidjeti naš trening. Kasnije, kada se počelo kriti treninge, način treniranja i igre, to više nije bilo isto. Ja nikad, ni vani ni ovdje, nisam zabranio gledanje treninga. Novotarije sam radio daleko ranije, prije najvažnijih utakmica. Dan uoči Kupa prvaka, na treningu, kada bi se okupili novinari i kamere, prodavao sam im lažnu taktiku. Treneri protivničkih ekipa odlazili su s krivim uvjerenjem. Bile su tu brojne varke, pogotovo kod izvođenja prekida".
Kako komentirate činjenicu što danas u reprezentaciji dominiraju igrači iz Dinamove škole, poput Modrića, Eduarda, Ćorluke, Mandžukića...
"Hajduk je zapustio svoju školu. Nije ni Tito Kirigin mislio na juniore, nego samo na prvu ekipu, ali u mom dvogodišnjem radu naglo su izvirali talenti. Trener Luštica me uoči jedne utakmice pitao: «Mogu li uzeti Jovanića». Pa naravno da sam mu dao pozitivan odgovor. I ovaj bi odigrao briljantno. Iduće nedjelje isto me pitao za Šurjaka, pa za Mužinića... Tek onda je Tito Kirigin vidio da u vlastitom dvorištu ima pravo blago. Do tada sam razgovarao samo s generalnim sekretarom Škrbićem jer Tito nije imao vremena, a onda mi se nakon dvije godine što sam radio u Hajduku prvi put obratio. Zatim je odlučio osloniti se na svoju djecu, a dovoditi samo ono najkvalitetnije sa strane".
Ivić je vodio «vatrene» do pobjede nad Italijom (2:1) u Palermu.
"Hrvatska je tada imala klasne igrače i kasnije se taj trend nastavio. I za zadnja dva ciklusa imali smo ekipu kakvu samo možemo poželiti."