Foto: Fightsite
NIJE uopće upitno da Bellator iza sebe ima jednu od najuspješnijih sezona u povijesti svog postojanja. Sezonu u kojoj su uspjeli prilično zatvoriti abnormalnu rupu u kvaliteti koja ih je dijelila od elitnog UFC-a. Bila je to i sezona u kojoj su ''ukrali'' neke od istinskih UFC-ovih zvijezda poput Roryja MacDonalda, Ryana Badera ili Lorenza Larkina. Sezona u kojoj je za njih debitirao (doduše ne onako kako su zamislili) legendarni Fedor Emelianenko. Sezona u kojoj su odradili veliki PPV event u njujorškom Madison Square Gardenu. Ali i sezona u kojoj su najavili teškaški Grand Prix - natjecanje u koje će sigurno biti uperene sve oči MMA svijeta u 2018. godini.
No ovaj tekst se neće baviti onim što je promocija pod vodstvom Scotta Cokera učinila dobro jer smo ih tijekom 2017. nebrojeno puta hvalili. Ovaj tekst će ukazati na to da je UFC ipak i dalje miljama (doduše manje nego ranije, ali ipak jako daleko…) kvalitetom ispred svoje prve konkurencije. Na to su ukazala tri posljednja Bellatorova eventa koji se ne mogu opisati nikako drugačije nego kao prave katastrofe koje se ne bi smjele događati promocijama koje ciljaju na to da bi jednog dana mogli reći kako su rame uz rame velikom UFC-u.
O čemu se točno radi?
Bellator je u posljednja tri vikenda odradio čak tri priredbe pokušavajući tako začiniti svoju ionako kvalitetnu godinu. Na ovaj način su pokušali i brojčano parirati UFC-u po frekvenciji natjecanja. Dapače, do kraja 2017. nam slijede još četiri eventa, što znači da ćemo se gotovo svaki vikend družiti s Bellatorom. Nažalost, Bellator za nešto takvo nema niti približno dovoljnu kvalitetu rostera pa onda dobijete već spomenute gotovo negledljive evente. Ne samo jedan, nego tri zaredom.
No, kvaliteta samih boraca nije nužno uvjet da će neki event biti uspješan, odnosno krivac da je neka priredba negledljiva. Naravno, kvaliteta boraca pridonosi uspješnosti na mnoge načine (marketinški, promotivno, kvalitetom izvedbe…), no ''match making'' i sparivanje boraca u mečeve su ključni za konačnu kvalitetu prikazanog u borilištu, za atraktivnost dvoboja i neizvjesnost koja mora biti sastavni dio svakog sporta. Da to nije tako, da ''match making'' nije toliko bitan, onda bi sve promocije koje nemaju kvalitetu UFC-a ili Bellatora mogle odmah sada gurnuti ključ u bravu. No, to ne čine. Dapače, sjetimo se samo koliko nas je evenata nekih drugih mnogo manjih ili čak lokalnih promocija znalo oduševiti.
Stoga je lako zaključiti da sama nedovoljna dubina kvalitete Bellatorovog rostera nije jedini krivac za katastrofalne mečeve koje smo pratili na priredbama u američkom University Parku, irskom Dublinu i izraelskom Tel Avivu. Problem je negdje drugdje. Problem je u strategiji Bellatora koji je odlučio očito povlađivati lokalnoj publici u ovim za njima egzotičnim destinacijama pa je domaćim borcima ili borcima koje su strateški odredili kao bitne promociji namijenio toliko lagane i nedorasle protivnike da je većina tih mečeva završena prekidom ''u prvih nekoliko sekundi'' prve runde. Tu nije bilo nikakve neizvjesnosti. Nula.
Oni koji nisu gledali priredbe nego su samo čitali rezultate izbrojat će čak sedam prekida u prvoj rundi i još dva prekida u drugoj (ukupno je na tri priredbe bilo 14 mečeva na glavnim popisima borbi) te će zaključiti da su mečevi bili atraktivni i uzbudljivi. No, istina je potpuno suprotna. Radi ''missmatcheva'' u spariranju boraca i golemoj razlici u kvaliteti protivnika kakva se ne vidi ni na ''seoskim galama'', sve je izgledalo kao potpuni amaterizam. I to u Bellatorovom kavezu, na televiziji Spike.
Evo nekoliko primjera…
U Dublinu je bilo bitno da lokalni borci pobijede pa je Sinead Kavanagh dobila ''janje za klanje'' u obliku Francuskinje Marie Casanove kojoj je to bio debi u Bellatoru, koja u karijeri ima tri pobjede i šest poraza i koja ni po čemu ne može parirati mnogo iskusnijoj i kvalitetnijoj Kavanagh. Sve je bilo gotovo za 34 sekunde.
Na istom popisu borbi se našao i Kevin Ferguson Jr., sin slavnog Kimba Slicea koji je zbog svoje popularnosti određen kao jedan od boraca koje će se gurati unutar Bellatorovog kaveza. 'Baby Slice je poražen u svom MMA, a ujedno i Bellator, debiju pa su u promociji Scotta Cokera odlučni da više nikada neće počiniti takvu pogrešku. Pod pogreškom mislimo dati mu protivnika kojeg neće pobijediti. Najprije je u drugom meču za promociju već u prvoj rundi završio Darryala Griffina, a sada je u Dublinu isprebijao potpuno nedoraslog Freeda Freemana za manje od dvije minute.
Ništa bolje nije bilo ni u University Parku, domu slavnog hrvačkog Penn State Universityja. Tamo je očekivano bilo bitno da pobjede lokalni heroji Phil Davis i Ed Ruth, koji su svoje hrvačke karijere ostvarili upravo na ovim sveučilištima. I zato su obojica kao protivnike dobili debitante u Bellatoru, koji im nikako nisu mogli parirati. Davis, inače donedavni prvak promocije, na kraju se mučio protiv Brazilca Leitea, no na kraju ga je nekako uspio pobijediti. Dok je Ruth nokautirao Chrisa Dempseyja koji je u ovaj meč ušao s tri teška uzastopna poraza nokautom. Uslijedio je i četvrti brutalni nokaut. Misija ispunjena…
Ipak, najdrastičniji ''missmatchevi'' su se dogodili u Tel Avivu proteklog vikenda kada se održao Bellator 188. Za Bellator je očito bilo iznimno bitno da pobijede dva izraelska heroja Noad Lahat i Haim Gozali, da svoju kick boxing prvakinju, atraktivnu Denise Kielholtz, promoviraju i kao buduću MMA zvijezdu, kao i da pobjedu ostvari bivši UFC-ovac kojeg se gura prema vrhu srednje kategorije John Salter. U sve četiri misije su uspjeli. Tri meča su završila prekidima u prvoj rundi, a zbrojeno su trajali nešto više od tri minute. Tek se Noad Lahat ''mučio'' u ''main eventu'' protiv Jeremije Labiana, no da nije dobio negativan bod zbog udaraca u potiljak, ni ovaj meč ne bi ponudio apsolutno nikakvu neizvjesnost.
Nažalost, Bellator je uz sve ono pozitivno, što smo istaknuli, pokazao i neke dječje bolesti kojih se mora riješiti ako zaista želi parirati UFC-u. Manje je često više - upravo tom mudrom poslovicom bi se mogao malo poslužiti Scott Coker strateški promišljajući o budućnosti svoje promocije. Zašto ne organizirati manji broj evenata koji će fanovi s nestrpljenjem iščekivati, a na kojima će biti koncentrirana sva kvaliteta koju trenutačno imaju? A ona je neosporna.
Umjesto toga, između neosporno kvalitetnih evenata, poput recimo Bellatora 183 ili Bellatora 180, njihova publika gleda priredbe koje sadržavaju petnaestak minuta loših borbi neravnopravnih protivnika isprekidanih s dva sata reklama. To se UFC-u nikada ne događa!
I zato se imamo s pravo pitati, koja je prava slika Bellatora?