Foto: Getty Images/Guliver Image
IGRALA SE negdje 80. minuta uzvratne utakmice osmine finala Lige prvaka između Leicestera i Seville kad je Kasper Schmeichel ispucao dugu loptu prema Jamieju Vardyju. Prošlogodišnji Leicesterov heroj ju je požrtvovno primio na aut liniji, gurnuo ju oko jadnog Mariana, koji nije imao nikakve šanse, i krenuo u juriš prema Sevillinom golu.
Iako je izgubio loptu u duelu s gostujućim golmanom, Vardy je u nastavku akcije “grizao” kako bi je vratio u svoj posjed, potom je istrčao 50-ak metara nazad u obranu i pljeskom bodrio suigrače uoči Sevillinog kornera. Bila je to scena koja je najbolje opisala nevjerojatni Leicesterov preporod od šokantnog odlaska Claudija Ranierija.
Prije dva tjedna Vardy bi onu prvu loptu nezainteresirano pustio u aut, Leicester bi odavno gubio utakmicu, a momčad bi na terenu izgledala beskrvno, neuigrano i - očajno. Ovako je protiv trećeplasirane momčadi španjolskog prvenstva, koja tu i tamo pobjedi jedan Real Madrid, vodio 2:0, izgledao nevjerojatno samouvjereno i podsjetio na šampionsku momčad iz prošle sezone. I, što je najvažnije, prošao je u četvrtfinale Lige prvaka.
Što je tomu razlog, ne znaju ni engleski novinari. Jedni tvrde da je novi trener Craig Shakespeare, koji je u klubu od 2011. godine, izvukao neku novu energiju iz svojih igrača, a većina smatra da su Vardy, Mahrez i društvo ružno sabotirali Claudija Ranierija baš kao što su igrači Chelseaja natjerali upravu da 2015. godine smjeni Josea Mourinha.
Jer kako drukčije objasniti da je Leicester, koji je tek u prvoj utakmici protiv Seville zabio prvi gol u 2017. godini, dva dana nakon što je Ranieri otišao pregazio Liverpool 3:1, potom istim rezultatom poderao Hull City i sinoć s 2:0, reklo bi se “rutinski”, nadoknadio minus iz prve utakmice i prošao četvrtfinale? Svaka čast Craigu Shakespeareu, ali ni veći treneri ne mogu tako, preko noći razbuditi jednu potpuno potonulu momčad. Promjena šefa može biti pozitivan šok, ali ne u ovakvoj mjeri.
Osim N’Goloa Kantéa, što je veliki nedostatak, i Jeffreya Schluppa, Leicester nije izgubio nijednog važnijeg igrača iz momčadi koja je napisala najluđu priču u povijesti nogometa. OK, Kante je sigurno veliki nedostatak, ali ne tako veliki da se engleski prvak u sljedećoj sezoni batrlja na dnu tablice sa Sunderlandom, Hullom i društvom.
Uostalom, to su najbolje pokazali u zadnje tri utakmice. Leicester je ponovno ona prošlogodišnja momčad koja pršti od one iste energije i požrtvovnosti, kojom je toliko puta nadomjestila nedostatak individualne kvalitete prošle sezone. Vardy se najednom probudio. Zabio je dva gola Liverpoolu, protiv Hulla je bio jedan od najboljih na terenu, a Sevillu je terorizirao 90 minuta.
Iznudio je prekršaj nakon kojeg je pao prvi gol, “trash talkom” je konstantno živcirao Sevilline igrače, trčao je i uklizavao, a onda majstorski isprovocirao Nasrija za drugi žuti karton. Mahrez najednom podsjeća na onog iz prošle sezone, Drinkwater i Albrighton su nevjerojatno podignuli svoju igru, a zadnja linija odjednom igra fascinantno sigurno.
I nisu se zatvorili u bunker kad su primili gol. Baš kao i prošle sezone. Majstorski su čuvali rezultat, ni u jednom trenutku nisu paničarili i čekali priliku da dotuku protivnika. A kad tako igraš, onda i isprovociraš sreću. Nasri promaši zicer, Escuderovu bombu s 30 metara zaustavi prečka, a Schmeichel obrani penal N’Zonziju…
“Lisice” neće ispasti iz lige, to je sada jasno. Odlično im je došla odgoda utakmice protiv Arsenala. U sljedećem kolu idu u goste potresenom West Hamu, a nakon toga ugošćuju Stoke i Sunderland. Svaka sljedeća utakmica u Ligi prvaka za njih je bonus i sezona će na kraju, nakon turbulentnog prvog dijela, biti definitivno uspješna.
Craig Shakespeare sad ispada čudotvorac, a vlasnik Vichai Srivaddhanaprabha vizionar koji je imao muda otpustiti najvećeg trenera u klupskoj povijesti. No, ne bi bilo nijednog ni drugog da nije bilo Ranierija, kao ni Vardyja ni Mahreza da sjajni Talijan prošle sezone nije Leicesterovu trku i destrukciju pretvorio u umjetnost kojoj se divio cijeli svijet.
Claudio Ranieri je od svih njih stvorio klase, a igrači su mu se zahvalili tako da su mu mučki nasapunali dasku i onda mu iza leđa nagovorili Tajlanđanina da ga niz nju gurne pa mu se onda zahvaljivali na Twitteru. Sve detalje iz svlačionice sigurno ne znamo nit ćemo ikada saznati. No, dečki su tu utakmicu mogli i morali odigrati kao frajeri, kao sinoć protiv Seville, a ne kao pičkice.