"LOPTA, koš i ja. I to je priča koja nema kraja. Nadam se, međutim, da će razumjeti da za ono što želim od košarke moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan da bih otvorio drugi krug", govorio je Dražen navijačima Šibenke u vrijeme kada su već svi znali da neće ostati, da je previše poseban da ga drugi ne bi prepoznali.
Sredina u kojoj je napravio prve korake takva je da zadnja odaje priznanja onima koji su iz nje potekli. Dražen je razbio mit, njega jedinog priznaju. Svi i svugdje. Iz tog i još puno razloga nije lako pisati o Draženu Petroviću.
Oni koji su rođeni u pravo vrijeme pa su ga gledali s drvenjača na Baldekinu, bili su sretnici. Sretni su čak i oni koji su mogli o tome slušati. Jer Dražen Petrović bio je Mozart, kako su ga kasnije i prozvali, bio je momčad sam za sebe.
Kada je sa 13 godina prvi put stao na parket male dvorane, Šibenka je još igrala u drugoj ligi. Nakon dvije godine Zoran Slavinić Dražena stavlja u prvu momčad. Imao je 15 godina i svijet pred sobom. Na Baldekinu su to brzo uočili. Bio je glavni pokretač, emotivac svugdje osim ispod koša i uporan do besvijesti. Uz svu veličinu znanja, imao je nevjerojatnu glad za poenima. Mogao je jednim potezom napraviti delirij i natjerati protivnike da mu se dive.
Baldekinu je ostavio najljepše dane
Šibeniku je dao osam prekrasnih godina, već '82. klub je dodirivao nebo, ali vidjelo se da Dražen jedini nema limit. Mnogima je poznata priča kako se noću budio te odlazio u dvoranu. Sam ispred koša i - šutiraj. I tako do jutra.
No, nema puno onih koji znaju kako mu je bilo svake noći sanjati lik Vasila Tupurkovskog, prvog čovjeka Saveza. Bilo je to, ružno će zvučati, ime koje su u Šibeniku psovala i djeca od dvije godine. Nikad neće prežaliti taj naslov, on ga je pošteno osvojio i bio je dužan gradu.
Previše mu je Baldekin dao, morao je nešto veliko ostaviti zauzvrat. No, život nije uvijek pošten i Dražen, na žalost, neće doznati da im je ostavio ono najljepše što danas imaju. Te 1983. igralo se finale doigravanja tadašnjeg prvenstva između Šibenke i Bosne. Dražen je pogodio drugo slobodno bacanje za 83:82 i održao valjda najdirljiviji govor ikad, na šibenskoj Poljani.
Dan kasnije vrh tadašnjeg Košarkaškog saveza odlučio je poništiti utakmicu i oduzeti momcima medalje. Grad je bio zavijen u crno, ali ništa Šibeniku nije uspjelo vratiti naslov.
Vrlo brzo sredina je postala premala. Ljudi u Šibeniku nisu znali ništa o NBA-u osim da će tamo jednog dana Dražen otići. Prošle su godine, a njega je želio čitav kontinent. Ponude su bile bahate, a Dražen sramežljiv. Odlazi u vojsku i više se ne vraća na Baldekin. Kasnije je rekao da je odmah znao da ide u Cibonu.
Tamo su bili stariji brat i Mirko Novosel, tamo će otvoriti novo poglavlje. U istoj godini osvaja svoj prvi priznati naslov u državi te naslov prvaka Europe.
I 1986. godina bila je sjajna, Cibona je pobijedila Žalgiris i ponovno pokorila Europu, no već sljedeće sezone niti uz 48 Draženovih poena nije se moglo do finala. Naslov je otišao u ruke Partizanu.
Amerika je dočekala europskog kralja
Dražen je reprezentaciji davao puno tijekom karijere. Sljedeća je veća prekretnica došla baš nakon OI u Seoulu 1988., kada se okitio srebrnom medaljom. Nije prošla godina, a u Madridu su predstavili novog kralja. Real ga je zadržao tek sezonu, jer kao nekad Šibenik, Europa mu je postala tijesna. Dugo se lomio i prelomio.
"Ovo je izazov koji nisam imao priliku propustiti. Ne znam što me čeka, ali znam da ovdje mogu igrati", kazao je nakon dolaska u Portland.
Iako je u Ameriku stigao s atributom europskog kralja, tamo ga je dočekalo što i sve došljake, hladni stisak ruke prepun nepovjerenja. I klupa, dugih 18 mjeseci. Trener je bio neumoljiv, no Dražen se nije slomio. Izašao je jači, dočekavši priliku da digne sidro. Od 1991. je u New Jerseyju gdje će ostaviti svoje najbolje američke godine. Iduće dvije sezone bile su mu posljednje na tamošnjem tlu. Ostavio je neizbrisiv trag kao niti jedan Europljanin dotad. I do dana današnjeg.
Barcelona 1992. i generacija za pamćenje. Poraz od Dream teama u finalu Olimpijskih igara bio je poput pobjede iako Dražen nikada nije volio gubiti.
U njegovoj rodnoj sredini se zna da kad muško u kući plače, ne može na dobro. Moj otac u životu preda mnom nije suze pustio. Sve do dana kad su mu javili za Dražena.
Iza sebe je ostavio svijet u nevjerici, sve je izgledalo manje lijepo bez njega. Od američkih hramova do koša ispred njegove zgrade u Preradevićevoj, svugdje je falio kapetan.
"Gotovo je, ovdje sam dobio sve. Napokon. Više me nitko neće moći zaustaviti", rekao je nakon dolaska u New Jersey.
I pogodio. Došao je tiho, ostatak priče se zna. Danas bi čovjek koji je zaslužio vječnost navršio 46 godina. Sve i da nije istina da Bog uzima dobre kako bi zauvijek ostali veliki, mi ćemo u to slijepo vjerovati. Vrijedi zbog njegovog osmijeha, bio je najiskreniji na svijetu. I zbog djece koja danas pokušavaju zabiti koš na ulici ispred njegove zgrade.
"Ti ne možeš čuti zvuk lopte dok sam stojim u dvorani i pucam na koš. Premda sam emocije često gurao u stranu i nikada nisam imao dovoljno vremena, teško je, gotovo nemoguće zaboraviti prve dane. Acine treninge, dan kad sam prvi put ušao u dvoranu, sve one sate koje sam proveo na parketu. Lopta koš i ja". I to je priča koja nema kraja.