Foto: Jurica Galoić/Pixsell
U SUSRETU 26. kola Prve hrvatske nogometne lige Hajduk je golovima Tome Bašića, Zorana Nižića i Franka Ohandze preokrenuo rano vodstvo Intera, tako stigavši do tek druge pobjede na strani od rujna 2016. godine.
Još tamo u prosincu, na debiju španjolskog stratega Joana Carilla, u Vinkovcima je pala Cibalija, a indikativno je kako je prekid novog crnog niza stigao u zagrebačkom predgrađu, gdje Bijeli posljednjih petnaest godina tradicionalno izvrsno prolaze i to kao nigdje drugdje u HNL-u.
Zaprešić je već više od desetljeća omiljeno gostovanje Hajdukovaca
Naime, od 2003. Splićani su u Zaprešiću odigrali 15 prvenstvenih utakmica, a dok su domaćini upisali svega jednu pobjedu, i to u travnju 2012., gosti su slavili u čak devet navrata, uz četiri dvoboja koja su završila neriješeno.
Zato je gostovanje kod Intera Hajdukovcima stiglo kao naručeno, nakon što su se na Poljudu već oglasili mnogobrojni alarmi. Gotovo je nezamisliv podatak da su Bijeli od kraja studenog do danas u osam susreta upisali svega dvije pobjede, uz tri remija i četiri poraza.
Lošiji skor imali su jedino Cibalija, Split te, pogađate, Inter koji za pobjedu ne zna već deset uzastopnih dvoboja. Ne umanjuje to pobjedu Carillove momčadi, međutim, koliko god ova tri boda predstavljala naznaku izlaska iz krize, treba biti oprezan u njihovu valoriziranju.
Da nije bilo gluposti Mazalovića, pitanje je bi li Bijeli došli do tri boda
Posebice što je ionako svakojako skromna Toplakova momčad zadnjih pola sata dvoboja igrala s igračem manje, jer da Tomislav Mazalović nije napravio rijetko viđenu glupost i u dvije minute zaradio dva žuta kartone, pitanje je kako bi se dvoboj završio.
Istovremeno, činjenica je kako je Hajduk i u Zaprešiću napravio mali korak unaprijed, no dojam je kako još nije ni izbliza na prošloljetnoj razini, kad je od sredine srpnja do kraja studenog upisao 15 pobjeda te svega četiri poraza, i to od Dinama, Maccabija i Rijeke.
Sve za EL: Čudnovata praksa tempiranja forme
Čudnovata je to praksa koja se iz dobro poznatih razloga na Poljudu ponavlja iz godine u godinu. Forma se tempira za ulazak u skupine Europa lige, a nakon toga u pravilu slijedi sunovrat. Iako bi trebalo biti dijametralno suprotno, momčad Hajduka koja završi sezonu uvijek je nekim čudom debelo lošija od one koja je počela.
U tom svijetlu teško je tražiti pozitivne stvari. Da, može se naznačiti kako se u Zaprešiću napokon probudio Ohandza, koji je usput rečeno zabio nakon dugih šest mjeseci, kako Vlašić opet pomalo poprima konture onog rastrčanog i nezaustavljivog mladića kakav je bio nekad, no sve je to i dalje premalo da bi se s optimizmom dočekivao kraj prvenstva, a kamoli nova europska sezona.
Obrana Carillov najveći problem
Hajduk i dalje igra na mahove, nema konzistentnosti i doslovno je nemoguće predvidjeti kada će se dogoditi blackout. Nerješivom zagonetkom čini se ponajprije obrambena četvorka koja ponavlja nevjerojatne kikseve. Koliko god se Marko Čosić sviđao Carillu, jasno je kako nema smisla otkupiti njegov ugovor.
Nadalje, s obzirom na to da su rješenja za lijevi (Kvesić) i desni bek (Tudor) privremena, ostaje da u ovom trenutku Hajduk ima samo jedno dugoročno obrambeno rješenje (Nižić), i to ono koje bi na ljeto rado utopio. A čak i u takvoj konkurenciji, Ismajli i Memolla griju klupu, a Terziev, bugarsko "pojačanje" za kojeg tek treba donijeti odluku o kupnji, nije ni zaigrao.
Ispostavlja se da kadrovska politika ipak nije bila dobra
Problemi s veznim redom ponešto su drugačiji, a oni se ponajprije zasnivaju na čudnovatoj viziji trenera Carilla. Dakle, Španjolac je na jednom od najlakših gostovanja HNL-a izveo sastav s dva destruktivca (priče da je Gentsoglu kreativac valja objesiti mačku o rep). Postavlja se pitanje što će biti jednom kad na tapet dođu zahtjevniji protivnici?
Iako se to na prvu ne čini, problematičan je i napad, gdje i Said i Ohandza i Futacs, pa i Erceg predstavljaju isti tip navalnog igrača tzv. "nomadic strikera", što u konačnici govori da kadrovski dio posla ipak nije dobro napravljen. Kako bilo, Hajduk je u Zaprešiću pokazao nekakav napredak, no i dalje je prerano reći treba li Carillu ponuditi novi ugovor.
Treba imati strpljenja, ali samo s pravim trenerom
Naravno, nema smisla stalno mijenjati trenere, treba im dati vremena da se priviknu na sredinu i postave svoju viziju na noge, međutim, što ako Španjolac nema ono nešto? I Burić i Pušnik su predstavljeni kao ljudi s vizijom, pa su na kraju potjerani iz kluba kao zadnje smeće.
Strpljenja treba imati, ali samo s pravim strategom, inače će i sljedeća sezona vrlo vjerojatno završiti kao ova. Debaklom!