DVANAEST najbogatijih europskih nogometnih klubova objavilo je prošli tjedan da su osnovali Superligu, natjecanje zatvorenog tipa po uzoru na američke sportove. Ideja je potrajala samo nekoliko dana, a onda je propala nakon što je iz nje izašlo čak devet klubova osnivača. U scenariju u kojem bi se takva liga održala, radilo bi se o najvećoj organizacijskoj promjeni u povijesti nogometa.
Postojanjem Superlige bismo prvi put izgubili unificiranu strukturu u kojoj više ne postoji samo jedna krovna kuća. Kao glavni razlozi njenog osnivanja ističu se želja najvećih klubova da uzmu veći dio financijskog kolača koji UEFA stavlja sebi u džep i daje ostalim klubovima te elitizam koji bi u konačnoj formi trebao postati neka vrsta europskoga NBA.
Iako se čini da nogomet već preko dvadeset godina ide u tom smjeru, situacija je kompleksna. Dekret o osnivanju nove lige u teoriji bi mogao riješiti neke od postojećih problema, ali i generirati višestruko nove i ozbiljnije. Ovo su ključni problemi i neodgovorena pitanja na koja će osnivači Superlige, jednom ako i kada se takva liga ostvari, morati naći odgovore.
Istina je da publika želi Superligu, ali se zanemaruje ključna stvar
Superliga je ono što velika većina nogometnih fanova na neki način želi. Svaki put kad netko plati pretplatu za TV kuću koja ima prava na prijenose Premiershipa umjesto kupnje ulaznice za utakmicu lokalnog niželigaša, on radi svjestan izbor, iako možda nije svjestan njegovih posljedica. Takva njegova odluka direktno oblikuje tržište. Stanje na tržištu pokazuje da nogometni fanovi žele gledati najveće nogometne lige i derbije, da ih više od lokalnog nogometa i razrijeđene pive zanimaju klubovi koji su danas u većoj mjeri globalne korporacije, s grbom i dresom tek kao podsjetnikom na ono što su bili prije 30 ili 100 godina. Ukratko, ljudi žele gledati najbolje igrače na svijetu u međusobnom duelu, a postoji jako uzak krug klubova koji mogu plaćati Messijevu ili Neymarovu plaću.
S tog aspekta se odluka o osnivanju lige u kojoj više neće biti raznih Getafea i Burnleya, koji su Barceloni i Manchester Unitedu samo fusnota u kalendaru, čini logična. Ako Barcelonu gleda puno više ljudi protiv Reala nego protiv Betisa, onda se može pretpostaviti da će Barcelonu svakog vikenda protiv Reala, Chelseaja ili Cityja gledati "svi". Upravo je to nit vodilja osnivača Superlige, ali pritom se zanemaruje jedna jako bitna činjenica. Ovakvim zaključkom tek se polovično uvažava perspektiva onih koji gledaju nogomet.
Najveći derbiji današnjice ne gledaju se samo zbog kvalitete nogometa, nego i konteksta, naših okvira razmišljanja unutar kojih smo im dali puno veću pozornost nego nekoj drugoj nogometnoj utakmici. Derbi je utakmica koja se očekuje čitavu godinu, za koju se uzimaju slobodni dani mjesecima unaprijed. To je utakmica koja odlučuje prvenstvo i koja nam na 90 minuta omogućava da ispucamo emocije prema zamišljenom ili stvarnom neprijatelju koji se nalazi na suprotnoj strani terena od momčadi za koju navijamo.
U ovakvom formatu, derbi u tradicionalnom smislu više ne bi postojao. Drugim riječima, Superliga bi neke od najvećih nogometnih derbija svela u okvire najobičnije utakmice, usputne točke u kalendaru natjecanja. Ni najokorjeliji navijači Barcelone neće s jednakim žarom i interesom koristiti utakmicu protiv Reala kao platformu za iskazivanje netrpeljivosti prema omraženim rojalistima ako s Realom igraju šest puta godišnje. Nijedan nogometni analitičar ni novinar neće jedva čekati utakmicu između PSG-a i Liverpoola ako ju je vidio već triput u istoj sezoni.
Nogometni navijači danas doživljavaju najveće utakmice kao svojevrsnu nagradu, "desert" sezone. Jednom kada im svaki mogući veliki derbi postane dostupan na de facto svakodnevnoj bazi, onda faktori želje, potrebe i iščekivanja gube na važnosti. A upravo su to faktori koji velikim dijelom utječu na tržište i oblikuju zakone potražnje.
Kako Atletico Madrid i Chelsea mogu postati nebitni?
Još jedan faktor koji se zanemaruje u cijeloj priči je da u svakoj ligi, bez obzira na koncentraciju kvalitete, postoji relativna snaga svake momčadi koja ju čini interesantnom ili nebitnom.
Danas je utakmica između, naprimjer, Chelseaja i Atletico Madrida ogled između top četiri momčadi dviju najjačih svjetskih liga. Kada ih ždrijeb Lige prvaka spoji, u utorak ili srijedu će većina nogometnih fanova rado pogledati tu utakmicu. Što će biti kada relativna snaga takvih klubova u Superligi bude zanemariva? Koliko će nogometnih fanova zanimati utakmica između 7. i 12. kluba jedne lige, pa makar ona imala prefiks "super"? U kup formatu Lige prvaka svaka momčad iz prvog ili drugog razreda može na dvije utakmice izbaciti bilo koga. Koliki će interes Tottenham generirati ako sezonu završi s omjerom od dvije pobjede, jednog remija i 15 poraza? Koliki će interes generirati klub koji se pet godina ne plasira u doigravanje, pri čemu se zbog zatvorenog formata neće morati ni boriti za ostanak?
Čak i u NBA-u, ligi sa salary capom koja funkcionira u bitno drugačijoj sportskoj kulturi, svake sezone postoje bitni i nebitni klubovi. Dapače, postoje franšize koje su relativno nebitne bez obzira na rezultat. To su one koje dolaze iz manjih i neuglednijih sredina zbog čega imaju puno manji marketinški potencijal nego New York Knicksi ili Los Angeles Lakersi. Index je već pisao o problemima s kojima će se nogomet susresti u želji da jednostavnim potezom pera kopira takav sustav.
U NBA-u je pitanje održavanja takvih klubova i njihovih potencijala jasno uređeno kolektivnim ugovorima, salary capom i draftovima. Može li se u nogometu danas uvesti nešto slično? I još bitnije, kakvu će to reakciju izazvati u odnosu na tradiciju sporta, ali i pravni okvir Europske unije?
Superliga nije praćenje trendova, nego njihovo zaustavljanje
Jedan od učestalijih argumenata za osnivanje Superlige je praćenje nogometnih trendova. Pri tome se uglavnom misli na činjenicu da organizacija i logistika modernog nogometa ne prate dovoljno brzo ogromni porast najbogatijih klubova u novcu i moći.
Međutim, osnivanje zatvorene i superelitne lige ne predstavlja korak ka praćenju nogometnih trendova, nego zaustavljanju trendova. Kao što je rekao predsjednik UEFA-e Čeferin, teoretski sastav Superlige bi prije 15 ili 20 godina izgledao sasvim drugačije. Prije ulaska arapskog, šeičkog i ruskog kapitala, u njemu ne bi bilo ni Chelseaja ni PSG-a ni Manchester Cityja. Prije samo godinu dana pojavile su se glasine da će Newcastle kupiti saudijski princ i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mohammed bin Salman. Zašto bi danas itko bio spreman uložiti milijarde ako nema garanciju da će postati dio zatvorene elite? A bez velikih ulaganja u klubove koji danas ne pripadaju samoj eliti, sastav elite se ne može mijenjati.
Nogomet je i dalje sport u razvoju prema svakom parametru. Njegova popularnost raste diljem svijeta na svim TV i digitalnim platformama, šire se navijačke baze, proizvod bilo kojeg većeg kluba možete kupiti bilo gdje na planetu s nekoliko klikova na mobitelu, a djeca i dalje masovno pohađaju amaterske i poluprofesionalne nogometne akademije.
Nogomet nije došao u fazu stagnacije u kojoj donji dio piramide predstavlja teret gornjem dijelu piramide koji može napredovati samo ako se izdvoji.
Nelogičnosti i nedorečenosti
Tajming odluke o osnivanju Superlige posebno je zanimljiv s obzirom na to da je UEFA već idući dan donijela odluku o novom formatu Lige prvaka koji je jako blizu onoga što najveći klubovi žele. Mnogi su prognozirali da će do ovog stadija nogometa doći prije ili kasnije, ali je nastupio tako naglo i s toliko nerazjašnjenih okolnosti da se klupko tek počinje odmotavati. Vijesti o tome da je UEFA za engleske klubove osigurala oko tri milijarde eura kako bi se "vratili" Ligi prvaka ukazuje na to da je Superliga, barem u ovom trenutku, bila blefiranje koje je poslužilo traženju većih benefita.
U slučaju da se Superliga ipak realizira, sasvim logično je da će se krovna europska organizacija prema toj ligi ponijeti kao prema konkurenciji. To podrazumijeva i oduzimanje povlastica koje svi pod njenom kapom uživaju. Bez obzira na bogatstvo najvećih klubova, oni zasad nemaju nikakvu infrastrukturu ni logistiku koja bi mogla organizirati natjecanje tog kalibra. Istovremeno će UEFA preko igrača vršiti pritisak na klubove pod prijetnjom zabrane igranja za nacionalnu vrstu onima koji nastupe u Superligi, a to je samo jedan od mehanizama zbog kojih se čini da UEFA ima puno više aduta u rukama nego što najveći klubovi misle.
Postavlja se pitanje i valjanosti važećih ugovora svih dionika nogometa. TV kućama prijeti gubitak ogromne količine novca ako najveći klubovi izađu iz natjecanja koja se nalaze pod UEFA-inom ingerencijom. Status igrača također nije jasan. Oni su potpisom važećih ugovora postali dio UEFA-inog ceha. Eventualnim odvajanjem njihovog poslodavca od UEFA-e oni postaju dio novog ceha, što ima i direktne i implicitne posljedice na njegove uvjete i karijeru. Pregovori između Brune Fernandesa i Manchester Uniteda izgledali bi bitno drugačije da je igrač znao kako će nastupati u novoj ligi i time izgubiti pravo igranja za reprezentaciju, a potencijalno i za bilo koji drugi klub koji se nalazi u Superligi. Gdje će u tom slučaju odlaziti igrači s 28 ili 30 godina koji više nisu dovoljno dobri ili zanimljivi Superligi?
Čak je i inicijalni format koji je objavilo 12 klubova vrlo sumnjiv. Uz 12 stalnih članova i tri zasad nepoznata, Superligu bi činilo još pet klubova koji ne bi bili stalni članovi i koji bi se tamo kvalificirali "svake sezone na osnovu rezultata iz prethodne". Pri tome nije nimalo razjašnjeno koji je kriterij po kojem bi funkcionirali pozivi u Superligu. Bitnije od toga, zašto bi ijedan klub kojem nije garantirano stalno mjesto u Superligi ušao u nju, ako usto zna da bi ulaskom izgubio mogućnost da nastupa u UEFA-inim natjecanjima?
Kako je stari navijač opet dobio na važnosti
Dan nakon što je 12 najmoćnijih klubova objavilo osnivanje Superlige, navijači su se pobunili i najavili potpuni bojkot. Diljem Engleske počeli su prosvjedi i neredi koji nisu prestali ni danas. U Manchester Unitedu je otkaz dobio prvi operativac kluba Ed Woodward, Liverpoolovi navijači objavili su da će se povući s kultnog Kopa, a Arsenalovi navijači traže odlazak američkih vlasnika.
Pri tome treba napomenuti da su njemački klubovi, u kojima preko regel modela navijači uvijek imaju većinu u odlučivanju, u startu odbili Superligu. Također, izašla je vijest da Barcelona neće morati platiti nikakve kazne za izlazak iz Superlige ako njeni članovi na klupskom referendumu ne daju podršku novoj ligi. Posebno je zanimljivo to da su engleski navijači pokrenuli peticiju kojom zahtijevaju uređenje nogometa prema njemačkom modelu. U manje od 24 sata skupili su 15 tisuća potpisa zbog čega je tema postala vrlo aktualna. U slučaju da skupe 100 tisuća potpisa, peticija odlazi na raspravu u britanski parlament. Scene bakljada ispred Stanford Bridgea i Anfielda obišle su svijet, a nogometni tradicionalisti su spremno to prihvatili i prikazali kao navijačku pobjedu pred novim nogometom.
Puno je vjerojatnija interpretacija po kojoj su se klubovi iz Superlige povukli iz financijskih razloga, ali navijački segment priče se ne smije zanemariti. Pola klubova u Superligi čine engleski klubovi s tradicionalnim navijačkim bazama koje jako drže do nacionalnog nogometa i lige. I koliko god je Premiership i danas globalan proizvod, danas je još uvijek na neki način njihov. Osnutkom Superlige on bi izgubio značaj, a to je nešto što navijači neće prihvatiti. Novi "nogometni teritoriji" na koje cilja Superliga su golemi. Indija, Kina i Amerika nude klubovima velike mogućnosti. U tom pogledu, superligaši nisu nimalo precijenili moć novih tržišta, ali dojam je da su podcijenili značaj i važnost starih. Najveći nogometni klubovi danas pripadaju cijelom svijetu, koji i dalje predstavlja određena baza.
Ključan argument za osnivanje Superlige u ovom trenutku bila je kriza izazvana koronavirusom. S tog aspekta posebno je zanimljivo da su klubovi upali u najveću krizu upravo u godini u kojoj su im drastično pali prihodi od "starih" navijača koji se učlanjuju u klub, dolaze na utakmice i kupuju dresove. TV prava i utakmice koje emitiraju diljem svijeta nisu im pomogle da se konsolidiraju u tom razdoblju.
U pitanju nije samo novac. Roman Abramovič se ispričao navijačima Chelseaja. Možemo samo nagađati je li popustio pod pritiskom Putina ili se radi o iskrenom traženju oprosta, ali je rekao jako važnu stvar. Biznismeni ili šeici koji ulaze u najveće svjetske klubove ne ulupavaju stotine milijardi nečega samo iz financijskih razloga. Njima nogometni klubovi služe za peglanje imidža, dizanje rejtinga među određenom populacijom i izgradnju zajednica u kojima nastupaju kao mesije koji će svojim novcem i trudom realizirati snove stotina generacija navijača. Ego vlasnika klubova čije se slike pale pred stadionima diljem Europe nije faktor koji se smije podcijeniti. Priznanje, prihvaćanje, divljenje i moć su kod takvih ljudi snažniji motiv od novca. Razaranje odnosa sa zajednicom u kojoj grade svojevrsni kult ličnosti za njih je noćna mora.
Osnivanje Superlige podiglo je prašine kao rijetko koja vijest u svijetu nogometa u proteklih 20 godina. Javnost se automatski polarizirala na one koji Superligu vide kao konačnu šaku u oko tradicionalnom poimanju nogometa i one koji žele gledati nogometni NBA. Bez obzira na to što se Superliga zasad nije ostvarila, balon je pušten u javnost i svijet je dao svoj sud o novom nogometu. Samim time, više nikad neće biti isti. Vječna borba između tradicionalnog pogleda i modernog, digitalnog nogometa dolazi u završnu točku. Ako u tom nogometnom građanskom ratu Superliga jednog dana ipak pobijedi, pred njom je dug put do uspjeha kakav su zamislili njeni osnivači.