Foto: Guliver Image/Getty Images, Nermin Bise
GLAVNI GRAD SVIJETA bilo je Sarajevo u zimu 1984. kada su grad, okolnje doline, brda i planine, preplavili najbolji svjetski sportaši i stotine tisuća onih koji su ih željeli vidjeti uživo.
Olimpijske Igre koje su se održavale u glavnom gradu Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, Sarajevu su konačno dale značaj koje zaslužuje, izliječile ga od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na Beograd i Zagreb i barem nakratko postavile ne samo u ravan sa federativnim centrima po kojima se mjerio i prema kojima je zavidno gledao, nego i ispred njih.
Jer tih dana Jugoslavija se nije povezivala uz metropole na Savi i Dunavu, čak ne uz Tita ili Dubrovnik, nego uz europski "Jeruzalem", grad u kojem se sreću četiri vjere, pitaj Boga/Alaha koliko nacija, ali u kojem se nikoga ne pita tko je i što je, jer svi su jedno.
Oduševljenje, zanos, jedinstvo i ponos, koje je probuđeno Sarajevo tih dana osjećalo, ogledalo se i na Igmanu. Planina koja čuva ulaz na Sarajevo, točnije njen lokalitet Malo Polje, bilo je mjesto održavanja natjecanja u skijaškim skokovima.
I kako je u tom kratkom vremenu sve u Sarajevu bilo najveće, najbolje i najspektakularnije, tako su se na maloj i velikoj skakaonici Malog Polja, za zlata borili i međusobno ih podijelili najbolji tih godina, ali i u povijesti; Matti Nykänen i Jens Weißflog.
Fantastični finski ekscentrik će u godinama koje slijede oboriti sve trofejne rekorde, ali i spektakularno prijeći crtu koja dijeli genijalca od luđaka. S druge strane, mirni Istočni Nijemac s fudbalerkom i paperjastim brčićićima, srušio je dogmu po kojoj su skakači u 25-oj potrošeni veterani, koji ispaljeni od depresije i alkohola bankrotiraju i tuku žene. Nepoderivost će dokazati i pobjedom na Igrama u Lillehammeru '94, a zadnji trijumf u Svjetskom kupu ostvario je dvije godine kasnije u američkom Iron Mountainu.
Njegov trijumf na maloj, 90-metarskoj skakonici na bosanskom Igman Mountainu 1984., gledalo je gotovo 50, a Nykänenovu pobjedu na velikoj (112-metarskoj), do koje je došao rekordom skakaonice od 116 metara, blizu 100 tisuća ljudi. Dva velikana podijelila su zlata i srebra u obje konkurencije i ispunila očekivanja.
Slovenci, koji su jedini s ovih prostora natjecali za odličja u zimskim sportovima dok se nisu pojavili sestra i brat Kostelić, na Igrama na kojima su branili čast domaćina, teško su podbacili u skakanju i nisu bili ni blizu medaljama. Od njih se puno očekivali, ali im Sarajlije debakl nisu zamjerile, nego su, kako se to već tamo inače radi, sve okrenuli na zajebanciju i šegu. Kao što su Juri Franku, osvajaču veleslalomskog srebra, jedine jugoslavenske medalje u Sarajevu, skandirali "Volimo Jureka više od bureka", tako je Primož Ulaga, koji je "skokom" od 35 metara na maloj igmanskoj skakaonici bio čak ispod podviga legendarnog Eddie "Eaglea" Edwardsa, u Sarajevu postao - Fulaga.
Osam godina nakon Olimpijskih Igara, na brdima oko Sarajeva više nisu bili oduševljeni domaćini i najbolji svjetski sportaši, nego najgori ljudski izrodi. Od tamo se više nisu spuštali i letjeli skijaši i skakači, nego granate, meci i rakete. Igmanska sportska borilišta postala su ona na život i smrt, a pobjednički podij na Malom Polju izrešetano stratište.
Kraj rata, ali i duboko u poraće, linija bojišta zarasla je u korov i mine, a 2010. objavljeni su planovi o grandioznoj obnovi, ali i izgradnji novih (natkrivenih?!) tribina te povećanju skakaonice na 120-metarsku, iznad koje bi bio panoramski restoran, a projekt je trebao biti financiran sredstvima EU. Šest godina nakon ovakvih spektakularnih najava, skakaonice ne Igmanu izgledaju ovako:
Da se priča pokrenula s mrtve, najmrtvije točke, zaslužan je Nermin Bise, sportski novinar i društveni aktivist iz Stoca, čija je ideja, inicijativa, pismo namjere, općenito kompletna priča da se obnove skakaonice na kojima su održana olimpijska natjecanja, ali i izgradnja male skakaonice K-25 sa plastičnom podlogom na kojoj bi djeca mogla trenirati tijekom cijele godine.
"Sve je krenulo od moje opsjednutosti skijaškim skokovima koja traje preko 35 godina, a definitivno je počelo ovog ožujka na finalu Svjetskog kupa u Ski letovima na Planici, na koje sam išao kao član Fan cluba Petera Prevca iz BiH, a sada je evo dobilo konture u inicijativi koju naprosto nitko ne smije odbiti i zanemariti."
Prvi korak bliže konkretizaciji napravljen je sastankom u Hadžićima, jer na teritoriju te općine nalaze se skakonice. Na sastanku su bili idejni začetnik Bise, zatim bivši skijaš skakač Selver Merdanović te Hamdo Ejubović, načelnik općine Hadžići, a inicijator ideje oživljavanja igmanskih skakaonica oduševljen je odgovorom na ideju, jer kako kaže, procedure i pregovore s načelnikom općine Hadžići završili su za 15-ak minuta.
"Načelnik je na skokovima održanim u ožujku prošle godine na Igmanu rekao da ima u budžetu novac namijenjen za tu svrhu i taj novac stoji i dalje za upotrebu. Na maloj skakaonici se nećemo zaustaviti. Idemo cijelu priču dizati na viši nivo, do same države koja treba stati iza ovog projekta. Slijedeća instanca prema kojoj ćemo krenuti s pismom namjere je Ministarstvo sporta Kantona Sarajevo, odnosno kantonalni premijer Elmedin Dino Konaković, kao i JKP ZOI 84. Zadnja instanca do koje će pismo namjere ići je država i Olimpijski odbor BiH pod čijim okriljem ćemo imati ponovo skakaonice na Igmanu, a možda čak i skakaonicu na Vlašiću."
Bise ističe da je velika pomoć projektu Samir Avdić, nekadašnji kapeten košarkaške reprezentacije BiH i direktor europskih Olimpijskih Igara mladih u Sarajevu.
U pomoć su priskočili i Slovenci, koji su idejnom začetniku uzor. S njima se sprijateljio prilikom posjeta Planici, a oni su uzvratili dolaskom na Igman, gdje su se oduševili viđenim i uvjereni su kako se zapušteni objekti itekako mogu učinkovito obnoviti kako bi zasjali starim sjajem: "85-godišnji Janez Gorišek i njegov sin Sebastijan, uz naše prijatelje sa letaonice na Planici, samo čekaju naš signal, jer spremni su ustupiti nam projektnu dokumentaciju igmanskih skakaonica i ući u projekt izgradnje malih skakaonica i obnove postojećih."
Bisini snovi tu ne prestaju: "Na Malom polju je u planu izgradnja kompleksa za nordijsko skijanje sa skakaonicama kao kod Slovenaca na Planici ili na stazama za biatlon na Pokljuki."
A zašto bi ga i budili, odnosno zašto se njegovi i snovi tolikih sportskih zaljubljenika ne bi ostvarili, jer kako ovaj sanjar otvorenih očiju i zasukanih rukava iz hercegovačke postojbine stećaka ("kamenih spavača") poručuje: "Na zemlji kamenih spavača, posljednji se bude oni koji su najdulje spavali, a kada se oni probude i krenu, nema zaustavljanja, idu do konačne pobjede."