Foto: Getty Images/Guliver Image
BAŠ kao što je romantična priča Jamieja Vardya, tipa koji se do prije koju godinu tukao po barovima i klošario, a danas zabija na najvećoj svjetskoj pozornici, postoji tip čija priča ima dijametralno suprotan tok. Pad Arsenea Wengera, a skupa s njim i Arsenala, najbolja je nogometna definicija prosječnosti. I još bitnije, zadovoljavanja istom.
Najbolji hrvatski napadač bio je Dado Pršo, Grci su cijelom svijetu spremali najveću senzaciju u povijesti nogometa na predstojećem Euru, a Topnici su loptu gurali na sada već starom Highburyu kada je Arsene Wenger, jedna od dviju glava Premierligaškog duopola, sagradio i pustio u promet "Nepobjedive", ponajbolju otočku ekipu moderne ere koja je okončala sezonu bez ijednog ligaškog poraza. Na gol je zasjeo karizmatični Lehmann, obranom je dirigirao Sol Campbell uz pomoć mlađahnog Tourea, kapetan i komandant Vieira je djelovao kao tip koji sam zaustavlja suparnika, po krilima su letjeli Pires i Ljungberg i priređivali šanse najboljem svjetskom napadaču koji tih sezona nije mogao promašiti, Henryu. Premda ih je iz Lige prvaka izbacio Chelsea, novi klinac u gradu, nije nalikovalo da će Bluesi pod paskom dobrog čovjeka Ranierija ozbiljnije uzdrmati sve što su Arsenal i United godinama stvarali.
Arsenal nije bio poseban samo zbog svojeg konačnog i do danas neponovljenog rezultata, već i zbog stila kojim ga je ostvario. Krajnje dopadljiv, ofenzivan, estetski ugodan nogomet koji je bio spoj sjajnih kombinacija na malom prostoru i skoro pa nemoguće brzih i oštrih kontraudara koji je rastavljao suparničke obrane na sastavne dijelove, a na semafor pod zapadnom tribinom uvijek iznova upisivao francuska imena koja je Wenger otkrio. Devet remija u gostima bili su vrijedan plijen u najsjajnijoj eri engleske lige, kada je bila najbliže nogometnom NBA-u, i dokaz da je riječ o stabilnoj ekipi koja je prije svega izrazito pragmatična i koja neće dozvoliti Unitedu da im stvori prednost u „malim utakmicama“. Wenger je oduševljavao svojim „man managementom“, uvijek iznova dovodeći mlade, talentirane i mahom nepoznate ili barem nedokazane mladiće koji su pod njegovom paskom polako izrastali u najbolje svjetske nogometaše.
Clichy, Fabregas, Lauren, Pires, Henry, a nešto kasnije i Van Persie, Eboue, Diaby ili Hleb. Vrlo skoro Arsenal je objavio kako kreće i u konačnu rekonstrukciju i unaprijeđenje vlastitih redova selidbom na novi megastadion koji će značajno povećati prihode s utakmica. I bez da je itko bio toga svjestan, počeo je sam sebi kopati rupu.
Nove paradigme
Sljedeće sezone rezultatski nisu bile jednako uspješne, ali Arsenal je i dalje bio „tu“, prvi, drugi ili treći engleski klub po snazi, a samim time i barem četvrti svjetski. Finale Lige prvaka u Parizu protiv Blaugrane možda bi otišlo na drugu stranu da je Henry zabio ono što inače ne promašuje ili da je Lehmann barem na djelić sekunde razmislio hoće li mu Eto`o pobjeći u trenutku koji je efektivno i odlučio utakmicu. Arsenal tih godina nije osvajao naslove, uvijek su za korak, dva ili tri bili brži legendarni Ferguson ili Mourinho koji je tek počeo osvajati nogometni svijet, ali Arsenal je i dalje igrao lijep, efikasan i logičan nogomet. Klub je, štoviše, i javno obznanio kako kratkoročni rezultat nije presudan, jer će troškove izgradnje stadiona pokriti regularna igranja Lige prvaka, sponzori, ali i izlazni transferi.
U iduće četiri sezone klub su napustili Vieira, Cole, Lauren, Cygan, Henry, Reyes, Ljungberg, Diarra i Silva. I dok su neki od njih išli ka zasluženoj mirovini, ili barem igranju na nižoj frekvenciji u slabijim ligama, uzorak je postao jasan – Arsenal je prodavao ključne igrače. Samo za usporedbu, u tri sezone koje su prethodile Nepobjedivima, Arsenalova tri najskuplja izlazna transfera bila su Moritz Volz, Richard Wright i Slyvinho. Drugi su izgledali sve bolje, Arsenal sve lošije, ali nakon svakog novog ispadanja od megamomčadi u Ligi prvaka, Topnici su se tješili perspektivom da su konkurenti sada prirodno u boljoj poziciji i kako je bolje sutra tik iza ugla. Arsenalova uprava, navijači i cjelokupna javnost je snižavanjem rezultatskog i kvalitativnog kriterija svojem klubu i menadžeru utabala put Wengeru do mediokracije.
Gubitak kontrole
Odjednom, nastupilo je vrijeme u kojem je Arsenal po svačijem kriteriju, a najprije onom vlastitom, ispao iz establišmenta koje je diktiralo europski i svjetski nogomet. Wenger više nije pronalazio "Henrye", već "Adebayore" i "Arshavine", bez imalo dvojbe vrhunske igrače, ali ne one koji mogu povući ekipu na razinu iznad, posebno kada je i dalje jedini stalni uzorak bila prodaja. Nekad ključnih, nekad manje ključnih igrača, ali stalno miksanje okosnice ekipe nije moguće efikasno provesti u tolikoj mjeri. Wenger se više bavio alibijima, sucima i mentalnim igricama protiv svojih igara, nego vlastitim napretkom. Gotovo svake sezone javilo bi se barem pet novih trenera na sceni koji su polako u drugi plan izguravali Wengera kojeg su pojeli vrijeme i tvrdoglavost , dva smrtna neprijatelja u svakom poslu koji napreduje toliko brzo kao nogomet.
Wenger je u čitavom tom periodu pokazao da ima dvije velike rak rane – u kojima ga je ili konkurencija pretekla, ili u njima nikad nije ni bio vrhunski. Prva je periodizacija treninga, metodika kojim se fizički priprema momčad za napornu sezonu. Wengerov Arsenal trenirao je previše, bez ispravnih pauza i vrlo brzo je najveća bolnica u Londonu bila ona na Emiratesu. Teško se sjetiti jesu li igrači poput Walcotta, Diabya, Arshavina, Vermaelena, Koscielnog, Chamberlaina ili Sagne ikada odigrali više od mjesec dana zajedničkog nogometa. Neke ozljede su bile mehaničke i na njih se (Dudu) nije moglo utjecati, ali konstantna ruptura mišića, istezanja tetiva i pucanja ligamenata usmjeravali su sve prema jednom zaključku – Wenger, odnosno dio njegovog stožera za to zadužen, nije dovoljno kvalitetan za fizičku pripremu ekipe.
Drugo, ono prosječnom gledatelju puno očitije, jest taktika. Ne postoji niti jedan klub koji ima iste probleme na terenu već 7 ili 8 godina, izuzev onoga koji je tema ovih redaka. Kupovina hrpe kreativnih nogometaša, mahom centralnih veznjaka ili spojki koji si međusobno smetaju na terenu i sudaraju se jer svi imaju iste afinitete i kretnje kulminiralo je kada je te igrače počeo stavljati i na krilne pozicije. Vrlo brzo bi se Arsenal s loptom u nogama našao sa 6 igrača u centrali terena, bez imalo ventila ili prostora za kreirati kvalitetan napad. I ono puno bitnije, dolasci bekova koji su time morali pružiti neophodnu širinu u napadu ostavljali su Arsenalove stopere na vjetrometini svaki put po gubitku lopte. Nitko od preostalih igrača na terenu nije bio planski poziconiran na terenu kako bi pomogao u defenzivnoj tranziciji, a na kontre orijentirani Premiership klubovi sve su češće mogli računati na pun plijen protiv nekad goropadnog kluba.
Najveći problem Arsenalovih navijača, točnije onog dijela koji zahtjeva Wengerov odlazak, je taj što on zapravo nikada nije totalno kiksao. Liga prvaka se kako-tako zakaparila svake sezone, i taj minimum je uvijek bio ostvaren. Što je s jedne strane legitimna politika, ali ako traje osam ili devet sezona, onda možemo ustvrditi kako to nije mentalitet ili politika pobjedničkog, vrhunskog kluba. 2004. Arsenal je bio najbolji klub na svijetu, 2007. grozan ždrijeb za četvrtfinale Lige prvaka, 2010. loš ždrijeb za osminu finala, a 2014. najpoželjnija udavača iz drugog jakosnog šešira. Krivulja zarade kluba s tom politikom bila je suprotno simetrična krivulji Arsenalovog renomea i rezultata.
Vrijeme za rastanak
Ovaj brak je davno dosegao točku s koje nema pomaka prema naprijed. Wenger ne može disati pod stigmom slavne prošlosti i velikih rezultata, a Arsenal ne može disati pod Wengerom. Apsolutno je bespredmetno filozofiju i smjer kluba svaliti na leđa jednog čovjeka, ali zadnjih nekoliko sezona Arsenala savršen su reprezent mediokracije u koju su upali uslijed nedostatka onog pravog pritiska.
Uzorak problema na terenu, pored njega i izvan njega već je prekonkretan da bi se moglo očekivati bolje sutra. Samo budala ponavlja istu radnju, a očekuje drugačiji ishod, reče jednom jedan pametan tip. Vrhunski klub ne može ordinirati u komfor zoni, posebno ne u kompetitivnoj ligi poput engleske.
Baš kao što je promjena paradigmi poslije najboljeg Wengera klubu oduzela glamur i snagu kakvu je ne tako davnu uživao, donošenje novih poslije najgoreg Wengera jedino je i nužno rješenje. U suprotnom, scenarij modernog Liverpoola metastazirat će do razine s koje povratka neće biti u doglednoj budućnosti.