Foto: D. Redžić, D. Dalmacija
Video: Dario Dalmacija
U SVIBNJU 2016. godine Kosovo je postalo punopravni član UEFA-e i FIFA-e. Zemlja nastala u krvavom ratu, odvojila se od Srbije i proglasila neovisnost 2008. godine. Nogomet je na Kosovu stao prije više od dva desetljeća. Index je prošle godine u Prištini, Peći i Kosovskoj Mitrovici, uoči kvalifikacija za SP, koje su spojile Kosovo i Hrvatsku, dokumentirao kako je sport preživio u getu Europe.
"I ŠTO vam se sada čini", pitao je Dardan iznenada, negdje na pola puta iz Prištine za Peć. Magistrala vijuga prema Podgorici i siječe zemlju napola, baš kao krajem 90-ih, kada je bila u potpunoj blokadi, a na okolnim klisurama trajale su najteže borbe rata na Kosovu. Iz posljednjeg rata, kojeg je vodio Slobodan Milošević, izašla je sedma, najmlađa država nekadašnje Jugoslavije i slikom, koju trenutno vidim kroz prozor, ne razlikuje se puno od ostalih. Jer čim Bulevarom Billa Clintona izađete iz načičkane zone glavnog grada, zemlja je siromašnija i miriše na palež. I to je dobro poznata slika, iako su na brdima razbacani minareti, a u daljini u izmaglici prvi put vidim i balkanske Alpe, Prokletije.
Zemlja predrasuda
Dardan je maločas pričao kako je tu snimao dokumentarac o šestorici kosovskih rockera koje je zadesio rat. I usred priče o vojnicima hippyjima, presjekao me pitanjem.
"Potpuno je drugačije od onog što sam očekivala."
"Misliš, bolje?"
"Pa, da"
Dardan se nasmijao.
"Pa da, znao sam. Svi to kažu. Kosovo je za sve još uvijek samo predrasuda."
Bio je, naravno, u pravu. I ne samo zbog rata, koji je za nas bio dovoljno daleko da ga se možemo sjećati samo po kolonama izmučenih i beživotnih ljudi s televizije. Kosovo je za mnoge bilo tek zapećak Jugoslavije, zemlja zlatara, slastičara i nepismenih.
"Da, radili smo kolače i zlato jer nam u Jugoslaviji nisu dali raditi ništa drugo", baš jutros o tome mi je nešto kazao i jedan slučajni prolaznik, dok sam s kolegom blizu Gradskog stadiona fotografirala grafite s "plisom", bijelom albanskom kapom od vune, po kojoj ime nose navijači Prištine (Plisat).
Na Kosovo smo došli zbog nogometa, a Dardan je bio naš vodič i kolega, koji kao i mnogi na Kosovu, ne može živjeti samo od jednog posla.
"Ovdje je normalno da radiš dva ili tri, i može se dobro živjeti"
Nogomet je sasvim drugačija priča. Simpatična reprezentacija Kosova, koja "u devizama" u dijaspori ima još 60 milijuna eura prvoklasnih igrača, ne silazi s naslovnica otkako su postali punopravnim članom svjetskog nogometa. To se dogodilo tek u svibnju ove godine, na FIFA-inom kongresu u Meksiku. Osam godina nakon međunarodnog priznanja njihove zemlje, kosovski sportaši izašli su iz geta. Taj moment simbolizira i bodljikava žica kojom je prošaran Newborn, jedan od simbola Kosova.
Sport na Kosovu umire od '91., kada je Beograd stopirao sva sredstva prema Prištini. Kosovski klubovi od '99. osnivaju svoju ligu, ali od rata do danas nisu odigrali međunarodnu utakmicu.
Kako su preživjeli? To je priča koju smo vam u slikama donijeli s Kosova, iz Prištine, Peći i Kosovske Mitrovice.
Osim kolege Dardana Berishe, bezrezervno nam je pomogao Arlind Grantolli, predsjednik udruge sportskih novinara uz kojeg smo vidjeli kako novo rađanje kosovskog sporta prati struka i što će napraviti kada prođe val euforije i općeg zajedništva, odnosno - kada umjesto mahanja novom zastavom budu morali dublje kritizirati modele koje će ova tranzicija sporta donijeti.
O tome nam je govorio i Erol Salihu, pionir kosovske nogometne borbe za opstanak, pravnik, nekadašnji nogometaš Prištine, i čovjek koji je s Fadilom Vokrijem, legendom kluba i jugolige, a danas predsjednikom Saveza, upao u hotel uoči utakmice Švicarske i Albanije i od igrača tražio da potpišu peticiju potpore reprezentaciji Kosova. U tom hotelu sastavili bi još jednu reprezentaciju, ali dovoljan je bio i zalet koji su im tada dali s nekoliko fotografija koje su obišle svijet. Poput mnogih kosovskih nogometaša, Salihu je zbog politike, rata i sankcija morao prekinuti karijeru, no dok sjedimo u njegovom uredu i gledamo slike s utakmica koje su ovdje tako dugo igrali samo međusobno na blatnim ledinama, on priznaje da je danas, s Kosovom u Europi, ostvario svoj san.
Brazil s Balkana
S predsjednikom Remzijem Ejupijem bili smo na stadionu FK Prištine, gdje je nekad 30 tisuća ljudi, i još deset izvan ulaza, gledalo derbije s Hajdukom, Dinamom, Zvezdom.
"Nogomet je ovdje stao prije 25 godina. Sve je ovo infrastruktura bivše zemlje. Treba nam kapital, treba nam puno vaših Mamića. Možete mu suditi, ali ne vjerujem da će taj silan novac ponijeti sa sobom. Ostavio je puno u vašem nogometu", priča nam dok razgledavamo betonski očaj zbog kojeg UEFA, unatoč priznanju, još uvijek kosovske klubove drži van svojih kupova.
Arsim Plepolli karijeru je uspio izgraditi vani, sjećamo ga se najbolje iz sarajevskog Željezničara.
"20 godina smo nepravedno izolirani, nepravedno. Jedva smo preživjeli, ljudi su za nogomet davali svoje novce. Sve je bilo okupirano, ali nismo odustajali. I naša djeca vole igrati nogomet, znate. Mi smo Brazil na Balkanu. Trebaju nam treneri, neka dođu svi koji mogu pomoći. Neka i Srbi slobodno dođu igrati s nama, dočekat ćemo ih kao prave protivnike, najljepše što možemo. Hrvate smo uvijek tako čekali, ovdje se i danas istrčava na ulice kad Hrvatska pobijedi. Mi smo samo željni nogometa", priča nam.
Nogomet na albanskoj, a pivo na srpskoj strani grada
Tu želju odlučili smo snimiti u Kosovskoj Mitrovici. Iz više razloga odlučili smo da to bude utakmica play-offa za prvu ligu Drenice - Dukagjini, na stadionu Riza Lushta.
Naravno, ključni od tih razloga je što se igralo u etnički podijeljenoj Mitrovici, bez koje priča u najmlađoj zemlji Europe ne može biti potpuna. Sigurnost su ovdje dugo održavali KFOR i NATO. Srbija ne priznaje Kosovo i njegove institucije, ali ovdje na sjeveru grada žive Srbi koji će to pod pritiskom Europe u konačnici morati. U južnom dijelu Mitrovice nalazi se najveći stadion u zemlji, Adem Jashari, gdje je Kosovo 2014. godine protiv Haitija odigralo povijesnu utakmicu, prvu pod vlastitom zastavom. Iako trebate znati da se na utakmice Kosova može i s albanskom zastavom.
"Mi smo jedan narod u dvije države", objasnili su nam.
Utakmicu play-offa za prvu ligu Kosova gledali smo s navijačima na tribini i usput, sve dok dio od njih nije uletio u teren, slagali sliku proteklog vremena, ljudi i čitavog grada koji je živio od rudnika u Trepči, jednog od najvećih u Europi, i nekako preživio sukob koji ga je, uz obalu rijeke Ibar, prerezao napola. Sukobi između Srba i Albanaca danas su rjeđi, jedni druge sve manje zanimaju.
"Mi ovdje ne zanimamo ni Beograd, za razliku od onoga što ste sigurno o nama čuli", nasmijao se kolega Bane Filipović, koji nas je nakon utakmice čekao s druge strane mosta, točno kod onog grafita "Kosovo je Srbija" koji baš uvijek vidite u novinama.
"Zanimalo bi nas, eto, da naša djeca imaju posla", započeo je priču kad smo sjeli na pivo, u nekoj baš ugodnoj gostionici usred srpske enklave u gradiću na sjeveru Kosova. I nakon par piva i par sati pretresanja "ovih prostora", s tom rečenicom smo se i rastali.