ZA nogometaše se smatra da vrhunac dosežu u različitoj dobi ovisno u poziciji u momčadi, ali što je s nogometnim trenerima? Postoji li veza između razdoblja dominacije i dobi trenera? Prosječna dob trenera koji osvajaju Ligu prvaka (od 1993.) je 49,2 godine. U Premier ligi, zanemarimo li Alexa Fergusona, kako bismo izbjegli usporedbu trenera s božanskim statusom i običnih ljudi, prosječna je dob trenera prvaka 50,5 godina. Pep Guardiola ima 48, a Jürgen Klopp 51 godinu, piše britanski dnevni list The Daily Telegraph.
Pregledali smo karijere više od 50 trenera s različito uspješnim karijerama u Premier ligi i širom Europe kako bismo saznali je li dob zaista važna. Evo što smo otkrili.
Važnost iskustva naspram talenta
Prosječna dob trenera koji osvajaju naslove u Premier ligi sugerira da su oni najbliži 50,5 godina (recimo 51 godini) na vrhuncu i imaju najviše izgleda za uspjeh. Jürgen Klopp (51), Ralph Hasenhüttl (51), Pep Guardiola (48) i Javi Garcia (49) bili su najbliži, a Guardiola je stigao do vrha. I za trenera i za igrača, uspjeh na vrhunskoj razini povezan je s iskustvom koje su stekli u mladosti. Igrači koji se do 20. godine ne uspiju probiti u prvu momčad, obično ne dostignu istu razinu kao njihovi kolege koji debitiraju u tinejdžerskoj dobi.
Na svakog Jadona Sancha, dolazi mnogo zaboravljenih talenata koji su sjedili na klupama. Slično tome, najuspješniji treneri u nogometnom svijetu svoje su prve trofeje (na bilo kojoj razini) osvojili u dobi od 43 godine. Postoje i neke iznimke, ali najbolji počinju osvajati trofeje još u mladosti i ostaju dosljedni tome. Mark Hughes možda je talentirani trener, ali iz njegova učinka od nula trofeja jasno je da nije pobjednički trener i nikad neće postići ništa više od prosječnosti, bez obzira radi li u Stokeu ili Liverpoolu.
Alex Ferguson osvojio je prvi naslov sa St. Mirrenom u škotskoj drugoj ligi s 35 godina, potom je s Aberdeenom prekinuo duopol Celtica i Rangersa, te onda s Manchester Unitedom osvojio sve, završivši karijeru s 48 trofeja. Pep Guardiola je s Barcelonom B osvojio titulu u trećoj španjolskoj ligi kao 38-godišnjak i dosad je osvojio 25 trofeja, dok je Arrigo Sacchi s 40 godina pobijedio u Serie C1 te se umirovio s ukupno devet titula.
Ako klub želi napredovati i osvajati titule, povijest nas uči da treba angažirati trenere mlađe od 51 godine (idealno bi bilo mlađe od 43 godine), koji su redovito osvajali trofeje u bilo kojoj zemlji, na bilo kojoj razini.
Važnost upravljanja životopisom
Sam Allardyce je svojedobno rekao kako bi osvajao titule s Real Madridom da je dobio priliku, ali njegov učinak ne pokazuje ništa ni blizu tome. Do 51. rođendana, Allardyce je osvojio naslov prvaka u Irskoj s Limerickom, u engleskoj trećoj diviziji s Notts Countyjem, te s Boltonom ušao u Premier ligu. Sljedeće sezone završio je osmi u Premier ligi (njegov je najbolji plasman bio šesto mjesto s Boltonom), što otprilike odgovara njegovoj razini.
David Moyes imao je sličnu karijeru. Rano je osvojio titulu u drugoj diviziji s Prestonom, bilo mu je 37 godina, kao i Allardyceu, potom je prešao u veći klub. U njemu bi postigao iznadprosječan uspjeh i potom opet krenuo prema gore. Za razliku od Allardyceu, Moyes je dobio priliku voditi momčad na vrhunskoj razini i to nije završilo dobro.
Unatoč solidnom uspjehu s Evertonom, 11 godina bez trofeja nije dovoljno dobro za Manchester United. Iako je očito talentirani trener, nitko nije trebao biti iznenađen što je United u jedinoj sezoni pod Moyesovim vodstvom završio sedmi. Bi li Allardyce osvojio titulu s Unitedom ili bi ga samo spasio od ispadanja?
Diego Simeone svoj je prvi ligaški trofej s Estudiantesom osvojio kao 37-godišnjak, te sljedeće sezone to ponovio s River Plateom. Potom je mijenjao klubove dok 2011. nije stigao u Atletico Madrid i potom s 42 godine osvojio Europsku ligu. Jose Mourinho je s 40 godina osvojio četverostruku titulu s Portom, Massimiliano Allegri imao je 40 godine kad je osvojio sa Sassuolom Serie C1, a potom je s Milanom bio prvak Serie A s 43. Claudio Ranieri prvu je ligašku titulu osvojio s 37 godina, drugu s 42, te do 47. godine dodao dva domaća kupa.
Treneri koji su u klupskom nogometu osvojili bilo što nakon 55. godine, gotovo u pravilu su osvajali trofeje u ligama i kupovima do 43. godine (Arsene Wenger, Claudio Ranieri, Ferguson, Manuel Pellegrini, Rafa Benitez, Carlo Ancelotti). Mircea Lucescu osvojio je 34 trofeja u karijeri, započevši kao 35-godišnjak s titulom u drugoj rumunjskoj ligi. Valerij Lobanovskij imao je 31 godinu kad je osvojio prvi naslov s Dnjiprom, Jocku Steinu bila je 41 godina kad je uzeo Škotski kup s Dunfermlineom, a Walter Smith bio je 43-godišnjak u vrijeme osvajanja škotskog Premiershipa. Takvih primjera ima kroz cijelu nogometnu povijest.
Ako trener do 43. godine nije osvojio trofej, angažirati ga u klubu obični neće rezultirati trofejima. Alan Pardew (57) bio je obećavajući engleski trener, koji je vodio šest klubova u Premier ligi, ali njegov je jedini trofej bio u Football Leagueu sa Southamptonom kad mu je bilo 49 godina. Sve to ima smisla. Trener koji je uspješan već u mlađim danima (Mourinho, Ferguson, Guardiola), privlači pažnju većih klubova. Novi uspjesi privlače još više pažnje, što treneru daje platformu za još veći klub i još veći uspjeh.
Međutim, karijera Rafe Beniteza sugerira da najbolji treneri pronalaze način da pobijede bez obzira na okolnosti. Benitez je iz Liverpoola otišao u Inter, pa iz Chelseaja u Napoli, pa u Real Madrid, redom velike i slavne klubove, nakon što je s Valencijom osvojio ligaški naslov u 41. godini. Valencia teško da je bila favorit za naslov u La Ligi u sezoni 2001./2002. (prethodne sezona završila je na petom mjestu), ali vrhunski treneri uspijevaju i u takvim situacijama, a Benitez je jedan od njih. Isto je uspjelo Fergusonu s Aberdeenom, Cruyffu u Kupu pobjednika kupova s Ajaxom, Mourinhu u Ligi prvaka s Portom.
Dakle, kad netko prigovara da se engleskim trenerima ne daje dovoljno prilika, znajte da vrlo malo njih ima bilo kakve uspjehe ili kontinuirano osvaja titule u nižim ligama. Izboriti viši rang natjecanja nije isto što i osvojiti ligaški naslov, kao što zadržavanje ligaškog statusa ne znači da će trener u većem klubu uspjeti postići išta više od toga. Pojedinci poput Marca Silve ili Claudea Puela osvojili su ligaške naslove već do 37. rođendana, nasuprot nekih koji su uspjeli Derby posložiti da igra dosta dobar nogomet.
Zašto je dob važna?
Teško je odrediti zašto dob čini takvu razliku, ali faktori poput prilagodljivosti i energije možda su ključni. Arsene Wenger osvojio je posljednji ligaški naslov s Arsenalom kad su mu bile 54 godine, u vrijeme kad je vodio igrače poput Gilberta Silve (tada 28-godišnjaka), Thierryja Henryja (27) i Jensa Lehmanna (35). To znači da je bio 20 godina stariji od svog najstarijeg igrača i 28 godina stariji od napadačke zvijezde Henryja, te im je mogao poslužiti kao očinska figura.
Wenger 2018. godine sigurno nije imao manje entuzijazma, talenta ili nogometne strasti. Sa 68 godina svakako je imao više iskustva, više taktičkog znanja i dobrog oka za igračke talente. U momčadi koju je tada napustio bili su Petr Čech (tada je imao 35 godina), Mesut Özil (28) i Hector Bellerin (22), što znači da je razlika u dobi bila i 46 godina. Wenger im je mogao biti djed. Je li zaista mogao razumjeti svoje igrače?
Druga teorija kaže da nije svako iskustvo dobro. Samo zato što je trener nekoliko godina vodio vrhunske klubove, ne znači da je nužno bolji od onoga koji nema takvo iskustvo. Treneri mlađi od 43 godine, koji još nisu osvojili trofej, mogli bi razmisliti o spuštanju na nižu razinu kako bi ponešto osvojili. Karijere mnogih trenera izgledaju poput rollercoastera i klubovi trebaju prepoznati tko je od njih i dalje u usponu. Ako je klupska ambicija osvajati naslove, angažiranje Marka Hughesa možda nije najbolja ideja.
Jedan se klub ove sezone suočio s posebno teškom situacijom. Njegov je trener dokazani pobjednik, ali momčad nije igrala lijepo, niti je pobjeđivala. Ako jedan od najboljih trenera u povijesti nije uspio učiniti da je Manchester United igra lijep nogomet i da pobjeđuje, tko bi to mogao?
Jesu li Pochettino ili Solskjaer prave osobe za United?
Mauricio Pochettino započeo je svoju trenersku karijeru s 38 godina u Espanyolu, s kojim je apsurdno teško osvajati trofeje. Potom se pokazao dobrim u Southamptonu kao 40-godišnjak i onda doveo Tottenham do finala Lige prvaka. Danas mu je 47 godina i unatoč impresivnom uspjehu sa Spursima, Pochettino još nije osvojio niti jedan trofej.
Ole Gunnar Solskjaer ima dvije ligaške titule (i još jednu s pričuvama Manchester Uniteda), norveški kup, a može se pohvaliti i da je Molde iz sredine ljestvice doveo do pozicije kandidata za naslov. Godinu je mlađi od Pochettina. Bez obzira na to koga smatrate boljim, Solskjaer je već sad uspješniji u osvajanju trofeja te je izglednije da će u budućnosti osvojiti ligaški naslov. Iskustvo osvajanja ligaških titula na bilo kojoj razini čini se važnijim od osvajanja ligaških titula na najvišoj razini.
Nijedan trener nikad nije osvojio Premier ligu ako prethodno nema iskustvo osvajanja prvog mjesta u drugim ligama. Solskjaer ima to iskustvo, Klopp, Guardiola i Unai Emery također. Doći na razinu resursa koje imaju Real Madrid ili Manchester United, moglo bi biti upravo ono što Pochettinu treba da bi svoju karijeru doveo do razine da titule osvaja u serijama. Moguće je da će Pochettino ove sezone osvojiti Ligu prvaka, što je nevjerojatno dostignuće. Vjerojatno je da će u jednom trenutku osvojiti trofej sa Spursima, ali neće tako skoro pobijediti Liverpool ili Manchester United u utrci za ligaškim naslovom.
Ako Spursi osvoje Ligu prvaka, Pochettino će s 47 godina doći do prvog trofeja, što će ga staviti u skupinu starijih osvajača prvog trofeja, zajedno s trenerima kao što je Bill Shankly (koji je titulu u drugoj diviziji s Liverpoolom osvojio s 48 godina). Pochettino je očito vrhunski trener koji je transformirao Spurse. Veliki Arsene Wenger osvojio je prvu Premier ligu u dobi od 48 godina, što sugerira da ova teorija o osvajanju titula do 43. godine ne stoji i da nije sve u dobi. Ima, dakle, dovoljno vremena da Pochettino Spurse pretvori u pobjednike. Međutim, kao i svi drugi uspješni treneri prije njega, Wenger je već prije imao dvije titule. S Monacom je osvojio Ligue 2 u dobi od 38 godina te francuski kup kao 41-godišnjak.
Solskjaer zna kako osvojiti ligaški naslov i već je to učinio, a Pochettinova karijera ukazuje da zna kako dobru momčad učiniti još boljom, ali samo na određenoj (visokoj) razini. U tom kontekstu, David O’Leary doveo je Leeds United do polufinala Lige prvaka, a da nije bilo VAR-a, na kojeg se mnogi drugi treneri nisu mogli osloniti, Spursi uopće ne bi igrali s Ajaxom.
Zašto je Brendan Rodgers sjajan primjer engleskog trenera?
Brendan Rodgers bio je visoko rangiran kao trener zbog svog rada u Swanseu. Doveo je Liverpool do drugog mjesta, ali nije osvojio ništa u trenutku kad je s 43 godine otpušten. Nije iskusio osvajanje trofeja (ulaz u viši rang ne računamo, jer Swansea nije osvojio ligu) i postojala je lijepa šansa da završi trenirajući klubove iz sredine redoslijeda Premier lige. Umjesto toga, otišao je u Celtic i osvojio sedam trofeja, a da je ostao koji mjesec duže, bilo bi ih i devet.
Celtic je trebao osvojiti sve škotske naslove, zbog financijske nadmoći nad ostalim klubovima, ali Rodgers je osrednju momčad pretvorio u nepobjedivu i bio je na putu da osvoji nezabilježeni trostruki naslov, ali je otišao u Leicester. Iskustvo koje Rodgers sada ima u osvajanju titula je neprocjenjivo i bit će mu lakše pobjeđivati s drugim momčadima.
Bude li Rodgers iole uspješan s Leicesterom, a postoje znakovi da će tako biti, veći klub vidjet će njegovih sedam trofeja, europsko iskustvo, relativno mladu dob i atraktivan nogomet koji igraju njegove momčadi. Oni britanski treneri, koje su ”kočili” strani treneri, trebali bi slijediti njegov primjer te pokazati ambiciju i uspjeh tražiti izvan Engleske.
Gary Rowett nije osvojio ništa s 47 godina, Tony Pulis vjerojatno nikad neće ništa osvojiti, jer mu je 61 godina, dok 40-godišnji Danny Cowley iza sebe ima trećeligaški naslov s Lincoln Cityjem i mogao bi biti uspješan. Ako nastavi pobjeđivati ili ode u neki drugi klub s kojim može biti uspješan, Cowley će postati poseban. U prošlosti su mnogi klubovi uzimali predvidljiva imena kao što su Rowett ili Pulis. Oni su dobri treneri, ali klubovi s ambicijama da osvajaju trofeje, izbore viši rang natjecanja ili jednostavno budu bolji, moraju potražiti trenere izvan tog malog bazena poznatih lica koja ne donose ništa novo.
Momčad kojoj prijeti ispadanje ne treba novog Johana Cruyffa, kad ju može spasiti i Sam Allardyce, ali sljedeći Cruyff ima više izgleda da klub iz srednje tablice povede prema vrhu, nego trener koji se specijalizirao za status quo. To što je Brighton doveo Grahama Powera, koji je s 37 godina osvojio švedsku treću ligu, a sad su mu 44 godine, bilo je ambiciozno i ima smisla. Mali klub s ograničenim resursima doveo je do najviše lige, u mladoj je dobi osvajao titule, s Östersundom je postigao iznadprosječne uspjehe u Europi i sad je u dobi od 51 godine spreman za vrhunac.
Zašto je Alex Ferguson najveći ikad?
Jedan od najbolji trenera u Premier ligi, svi su uživali u njegovom pobjedničkom nizu, između njegove 43. i 55. godine. Mourinhova karijera bila je nevjerojatna od Porta s 40 godina do kraja prve sezone u Manchester Unitedu, kad mu je bilo 54. Arsene Wenger bio je fenomenalan od 46. do 55. godine, a Rafa Benitez osvojio je prvu ligašku titulu s 41 godinom, te ostao na pobjedničkim stazama do osvajanja Championshipa s 56 godina.
Johan Cruyff bio je jedan od najvećih i najutjecajnijih trenera svih vremena. Svoj prvi trofej, ekvivalent engleskom FA Cupu, osvojio je s Ajaxom kad je ima 39 godina, potom je sljedeće sezone osvojio dvostruki naslov (nizozemski kup i Kup pobjednika kupova), a onda se preselio u La Ligu. Tamo je ponovno osvojio Kup pobjednika kupova 1989. i potom od Barcelone stvorio klub kakav danas znamo. Ukupno je osvojio 11 trofeja, bio poštovan i slavljen širom svijeta, a iz trenerskog posla na vrhunskoj razini povukao se u dobi od 49 godina.
Neki su treneri desetljećima ostali u poslu, Claudio Ranieri (prvi trofej osvojio je s 37 godina 1989.), Roy Hodgson (bilo mu je 28 godina kad je 1976. osvojio ligu s Halmstadom) i Manuel Pellegrini (imao je 41 godinu kad je osvojio naslov s Universidad Catolicom 1995.), ali nitko se nije približio brojci od 48 trofeja, koliko ima Alex Ferguson.
Ferguson je nakon St. Mirrena i osvajanja naslov prvaka škotskog prvaka s Aberdeenom u dobi od 38 godina morao braniti titulu od Celtica i Rangersa. Uslijedili su novi uspjesi, a vrhunac je bilo osvajanje Kupa pobjednika kupova pobjedom protiv Real Madrida u finalu. Bilo je to 1983., kad je Ferguson imao 41 godinu. U Manchester Unitedu mu je trebalo vremena da procvjeta, a njegov učinak u osvajanju trofeja pomogao mu je da ne dobije otkaz, ali strpljenje i povjerenje se isplatilo i rezultiralo osvajanjem FA Cupa 1990. Tada je počelo desetljeće dominacije.
Pep Guardiola i Jose Mourinho jedini su aktivni treneri koji imaju šansu ugroziti Fergusonovih 48 trofeja, pod uvjetom da obojica u sljedećih 20 godina rade u klubovima sposobnim za osvajanje. Dok najbolji trener dostižu vrhunac do 55. godine, Cruyff je završio s 47 godina, a Arrigo Sacchi osvojio posljednji trofej s 45 godina, Ferguson je nastavio skupljati titule sve do umirovljenja sa 71 godinom.
Jedini trener koji bi mogao izjednačiti Fergusonove serijske uspjehe i dugovječnost je Carlo Ancelotti, koji je slučajno također jedan od stručnjaka bez jasnog taktičkog identiteta. Treneri poput Cruyffa i Sacchija imaju bjelodanu filozofiju i zahtjevan stil igre, ali nisu uspjeli potrajati dulje od desetljeća. Wenger je dominirao u Engleskoj do svoje 56. godine, a onda je izgubio nit. Mogu li Mourinho, Klopp i Guardiola sačuvati svoje nogometne brendove i nakon dobi od 55 godina?
Identitet je važan. Momčadi, igrači i treneri pamte se bolje nego njihove titule. Nizozemska reprezentacija iz 1974. poznatija je nego momčad Zapadne Njemačke, koja je te godine osvojila Svjetsko prvenstvo, ali trofeji su ono što definira uspjeh. Neki treneri uspijevaju kombinirati oboje, oni s dugo i uspješnom karijerom poput Fergusona razvijaju se s nogometom, prije nego da ga definiraju.
Tko bi mogao biti sljedeći Ferguson?
Pep Guardiola i Jose Mourinho su dvojica očiglednih kandidata, a dugovječnost izdvaja i Carla Ancelottija na listi najvećih trenera svih vremena, Jürgen Klopp mogao bi doći u obzir ako se uspije riješiti loše navike da gubi finala, dok se u pravom smjeru kreće i Rafa Benitez, iako nema baš uspjeha s trofeja. Što je sa sljedećom generacijom?
Dannyja Cowleyja smo već spomenuli, Jack Ross (42) već je osvojio škotski Championship sa St. Mirenom, a možda ove sezone uspije i Sunderland uvesti u viši rang. Eddie Howe, kao i Ferguson, ima trenerski talent i jednostavne taktičke ideje koje dobro provodi u djelo. Dva druga mjesta i ligaši naslov s Bournemouthom do dobi od 37 godina je izvanredno, ali ima li ambicije da osvoji Ligu prvaka, Howeu treba neposredno iskustvo u pobjeđivanju. Turska, Grčka, Norveška, Italija, Škotska... Bez pobjede u nekim ligama, vjerojatno nikad neće dobiti priliku u Arsenalu, Spursima, Manchester Unitedu, Manchester Cityju ili Chelseaju.
Ostati u Bournemouthu značilo bi provesti još nekoliko godina u sredini tablice, ponekad izaći u Europu i imati stabilan posao. S druge strane, ako je Howe zaista trener za višu razinu, osvojit će nešto i s Bournemouthom.
Howeova karijera danas je na točki na kojoj bi Jürgen Klopp bio da nikad nije preuzeo Borussiju Dortmund, Klopp ne bi mogao napadati ligaške naslove i Ligu prvaka da je ostao u Mainzu. Njegova ambicija poklopila se s Borussijinim resursima i rezultirala pobjedom u kupu kad mu je bila 41 godine i briljantnom titulom u Bundesligi kad je imao 43 godine.
Na isti način kako mladi igrači napuštaju Englesku i odlaze u Njemačku, ambiciozni treneri moraju razmisliti o selidbi u inozemstvo kako bi ostvarili svoj potencijal. Marco Silva osvajao je titule u Portugalu i Grčkoj prije nego što je dobio posao u Evertonu, Brendan Rodgers je u dvije i pol sezone u Celticu osvojio sedam naslova i onda dobio priliku u Leicesteru, Diego Simeone je imao dvije ligaške titule u Argentini prije dolaska u Atletico. Tko ostane u klubovima iz sredine ljestvice, zauvijek će ostati trener iz sredine ljestvice, osim ako nije dovoljno dobar da i iz takve momčadi izvuče trofej.
Veći engleski klubovi imaju tendenciju da ne uzimaju trenere bez iskustva u pobjeđivanju (Maurizio Sarri je iznimka), tako da se treneri koji imaju ambicije, moraju okušati u inozemstvu (tu računamo i na Škotsku) i pokušati osvojiti titulu tamo. Kao i igrači, treneri moraju pokazati ambiciju ako namjeravaju dosegnuti najviše razine. Iskustvo je povezano s talentom, uspjeh je povezan s prethodnim uspjehom. Svim najboljim trenerima zajednička je ambicija. Bez ogromnih količina ambicije, iskazanih do 51. godine, treneri neće nikad ništa osvojiti.
Istječe vrijeme Mauriciju Pochettinu da dokaže kako je jedan od najvećih. Finale Lige prvaka može biti katalizator njegovog uspona do trenerskog vrhunca. On još uvijek nije na toj razini. I Ole Gunnar Solskjaer još može dokazati da nisu u pravu oni koji sumnjaju u njega.