Foto: Guliver Image/Getty Images
PRIJE 18 godina prvo čudo pod Cicom, jednu od najboljih Dinamovih utakmica i pobjedu 3:0 protiv Celtica za prvi ulazak u Ligu prvaka, gledao sam s istoka krcatog Maksimira. Drugu senzaciju s istim ishodom, ali protiv Salzburga u gostima, pobjedu 2:1, pratio sam preko nepouzdanog internetskog streama. Iako je sjećanje na prvi pothvat kompromitirano količinom tekućih stimulansa koji su tog dana u kolovozu 1998. uneseni u tijelo prije utakmice, dok je gledanje drugog otežavala slika koja se često zamrzavala, pouzdano je utvrđeno da je Dinamo oba puta u tako neidealno praćenim utakmicama i sa Zlatkom Kranjčarom na klupi, neočekivano ušao u Ligu prvaka nakon što je u prvim susretima imao nepovoljan rezultat.
Obje svečane prilike povezuje i to što je čovjek koji je još za igračkih dana u klubu i gradu bio obožavan do te mjere da je služio kao model za klupsku maskotu, do Lige prvaka kao trener vodio klubove koji s Dinamom iz Cicine '82 nemaju baš nikakve veze. Dijele s njim stadion i boju dresa, ali sličnosti s pravim Dinamom koji je narodni i navijački tu završavaju, jer 1998. klub je voljom jednog čovjeka čudnog preimenovan u Croatija, na stadion se nije smjelo unositi rekvizite s Dinamovim imenom, dok je 18 godina kasnije, Cicu doveo drugi čovjek čudan, za vrijeme čije se vladavine klub opet zove Dinamo, ali to je ujedno jedina poveznica kluba kojeg sad Cico trenira, s klubom kojem je bio igrač i maskota.
Velike su i razlike između oba Dinama koji su sa Cicom na klupi ušli u Ligu prvaka, jer dok mu je to prvi put uspjelo razbijanjem svjetski slavnog kluba, zahvaljujući tome što je imao momčad koju mu je složio Vrhovnik tako što je pokupovano sve što valja u Hrvatskoj, dok su proizvodi klupske akademije zadržavani najdulje koliko se moglo najraskošnijim ugovorima (Ladić, Jurić, Šimić, Marić, Prosinečki, Viduka, Mujčin...), sada se trener Cico do Lige prvaka provukao nevjerojatno sretno, s golmanom kao najboljim igračem, protiv hibridnog kluba nastalog brisanjem povijesti onog koji mu je prethodio, dok Kranjčarev novi poslodavac, Savjetnik, rasprodaje iz momčadi sve koji znaju napraviti pet na nozi.
Cicin Dinamo je 1998. za ulazak u Ligu prvaka samljeo Celtic, dok je 18 ljeta kasnije kod Red Bulla do 87. minute bio samljeven. Salzburg je ubio njegov Dinamo i Cico, koji je u Salzburg istrčao s iznimno ofenzivnom momčadi, u kojoj su bili Fernandes, Soudani i Henriquez, od njih nije imao nikakve koristi jer nije nalazio odgovor na protivnikov presing u obrani te munjevite kontre u napadu.
Dinamo nije mogao spojiti dva dodavanja, kamoli zaprijetiti suparniku koji je sjajno pokrivao prostor i igrače s loptom, prepuštajući je Dinamu, uživajući u nemoći protivnika i poigravajući se s njim. Snimili su Antolića i Jonasa kao točke na koje treba igrati, pa su ih stiskali znajući da zbog sporosti i nedovoljne vještine nisu kadri iznijeti loptu preko centra. Salzburg je protiv Dinama bio superioran jer se u obrani držao presinga i zgusnutog nastupanja, dok je u napadu dominirao kratkim dodavanjima i brzim otvaranjima.
Ali, Salzburg nema instinkt ubojice ni kvalitetu kako bi grogiranog protivnika dokrajčio prije nego što sam padne kao žrtva stalnog pritiskanja suparnika, pa su Dinamo i Kranjčar čekali i dočekali priliku da im se protivnik umori. Bezidejna, bezmuda momčad koja na terenu izgleda i ponaša se kao razbijena i nedisciplinirana vojska čiji se pripadnici usred odlučujuće bitke svađaju, s pravim izmjenama i prije svega zahvaljujući sjajnim obranama Edurda, ali i sudačkom pogurancu, u samo tri zadnje minute regularnog dijela i pet prvih minuta produžetka, preobrazila se u goropadnu i pobjedničku.
Kako je do toga došlo, odnosno gdje je nestao do tada zastrašujuće superiorni i sistematični Salzburg i kako je stidljivi izlazak iz mišje rupe kaotičnog Dinama, rezultirao trijumfom teškim 14 milijuna eura?
Prevagu su donijeli treneri. Oscar Garcia katastrofalno pogrešnim zamjenama izbacio je Salzburg iz težišta, oduzeo mu nadmoć i pružio je Dinamu, dok su sve tri Kranjčarove zamjene bile pun pogodak i igrači koji su donijeli pobjedu.
Trener domaćih, koji se istaknuo lošim reakcijama i tijekom meča u Zagrebu, sam je sebi pucao u nogu preranim izvlačenjem iz igre dva najbolja igrača, Lazara već u 61. i Wandersona u 67. minuti, čime je prekinuta stalna opasnost za Dinamo koju je proizvodio prije svih Lazaro, strijelac oba gola za Salzburg u ovim utakmicama, koji je na uzvratu uništavao Stojanovića na boku, a tako je i postigao gol. Njegovim izlaskom ovaj je odahnuo, oslobodio se i od kiksera postao junak, pa je spomenutim potezom Salzburgov trener napravio dvostruku štetu vlastitoj momčadi.
Oslobođen zadaće neuspješnog lovljenja sjene najboljeg igrača utakmice, Stojanović je procvjetao s dva dobra centaršuta. Fernandes je prvi propustio pretvoriti u gol, ali drugi put, nakon što je centarfor Šifo glavom prebacio Stojanovićev ubačaj, Čileanac ne propušta zabiti uz veliku pomoć pete Leinera, još jednog Salzburgovog tragičara, koji je u obje utakmice protiv Dinama promašio dvije velike prilike, ali je pred svojim golom bio daleko precizniji.
Koliki je ponor u kvaliteti između dva Salzburgova ofenzivca i njihovih zamjena, još se bolje vidjelo na primjeru alternacije za Wandersona. Riječ je o izvjesnom Takumiju Minaminu, koji je pokazao da je niželigaška klasa.
U isto vrijeme, dok je Garcia fatalno srozavao kvalitetu vlastite momčadi, prije svega u ofenzivnom dijelu, Kranjčar je svoju podizao, što mu naizgled nije lako, jer Pjaca sada Dinamo umjesto odlučujućim golovima, podržava statusima na Fejsu iz Torina, a na Rogu se na ovoj utakmici vidjelo da je sutra na liječničkim pregledima u Napulju.
Izronili su zato umjesto Henriqueza, Jonasa i Antolića, trojka koja je donijela preokret - Ćorić, Pavičić i Schildenfeld. Prvi je pokazao da je klasa, drugi da je ono što je Dinamu na ovoj utakmici bolno nedostajalo, da je onaj koji radi višak, prolazi igrače slalomom, a u dodavanjima se ne zadovoljava samo alibi prepuštanju lopte prvom do sebe, nego traži suigrače pred golom. S ovom dvojicom umjesto Jonasa i Antolića, Dinamo je neusporedivo opasniji i ambiciozniji s loptom.
Konačno, Schildenfeld. Kranjčar je u 83. minuti uveo stopera kao priručnog, last-minute centarfora za paničnu situaciju, kako bi uspostavio dominaciju u zraku pred suparničkim golom. Onaj kojeg se trebalo gađati loptama kako bi ih spuštao za dva krilna napadača, upravo to je napravio samo četiri minute kasnije i tako asistirao za izjednačujući gol i produžetke, u kojima je Dinamo profitirao na ogromnoj psihološkoj prednosti na valu koje je ušao u dodatnih pola sata igre. Da Dinamu slast pobjede bude veća, a očaj domaćina teži, ključni gol tamo zabija čovjek koji se 94 minute do tada nije vidio.
Uvođenje stopera kao sidruna u situaciji kada se lovi rezultat, a među rezervama više nema napadača, nije nikakva trenerska inovacija, kao što je trpljenje Soudanija imalo smisla s obzirom koliko je važnih europskih golova zabio za Dinamo, pa makar samo u pretkolima. Ali, obje ove odluke, u jednom slučaju da mijenja, a u drugom da čeka i ne vadi onog koji je igrač manje, donio je Kranjčar i zato je uz Eduarda i škotskog suca Thomsona (u 63. minuti, kada je Sigali obranio Hintereggerov udarac rukom, oštetio Salzburg za čisti penal) najzaslužniji za ulazak Dinama u Ligu prvaka.
Dinamo se do tamo provukao, jer od prve prepreke u pretkolu igrao je loše, bezidejno i na bljeskove klasnih pojedinca kojih je iz pretkola u pretkolo sve manje, a do skupine LP sigurno odlaze barem još Rog i Eduardo. Opasno je visio još davno, protiv Vardara, a na utakmicama zadnjeg pretkola Salzburg je promašio barem osam 100-postotnih prilika, ali 18 godina nakon što je s Dinamom prvi put ušao u Ligu prvaka, Cico Kranjčar ponovio je podvig.
U skupini LP '98 presudili su mu promašaji Marka Viduke te golovi Siniše Gogića i Zlatka Zahovića, nakon čega je smijenjen, a njegov nasljednik Velimir Zajec u preostala tri susreta uzeo je sedam bodova i došao na korak od prolaska skupine.
Kranjčar zna da ove sezone Dinamo tamo može zaboraviti na takva postignuća, jer s ovakvom momčadi bit će sretan sa šest časnih poraza, a njega čekaju nadmudrivanja s neusporedivo boljim stratezima od Oscara Garcije. Ipak, treneru odavno i nepovratno izblijedjele slave i značaja, nitko ne može oduzeti ovaj trijumf.