"Zajebano... Nismo imali za fetu kruva i vozili smo se u stočnom vagonu": U Beogradu smo s Rađom istražili priču o zlatnoj družini

ODLUKA organizatora da se film ''250 stepenika'', dokumentarac o trijumfu juniorske košarkaške reprezentacije na SP-u u Bormiju 1987. premijerno prikaže baš u Jugoslovenskom narodnom pozorištu u Beogradu, fantastična je baš koliko je fantastičan film koji smo gledali u ponedjeljak navečer u hramu srpskog glumišta. Zašto? Zato što akteri ovog krasnog sportskog filma nikad nisu ni bili obični sportaši. Oni su bili glumci, sjajni glumci, artisti, umjetnici, a takvima je mjesto u teatru, zar ne? 

 

 

Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević i ostali bili su avangarda svjetske košarke. Uživanje u igri najvažnija je stvar u sportu. Upravo po tome se razlikuju sportaši genijalci i sportaši koji samo obavljaju svoj posao. Ti klinci su zaista uživali u onom što rade, to su radili najbolje na svijetu, a pri tome su se zabavljali. I zato su bili svjetski prvaci. Jer u mečevima dvaju podjednako spremnih rivala uvijek će na kraju pobijediti onaj kojemu je sport kojim se bavi puno više od pukog odrađivanja. Zato ih i danas pamtimo.

 

Jer zbog te generacije iz Bormija, tog ''bijelog Harlema'', kako ih je efektno nazvao slavni novinar Gazette dello Sport Enrico Campana, moja generacija, ona rođena koncem sedamdesetih, zavoljela je košarku. Trijumf u Bormiju bio je trijumf te divne generacije, ali zbog načina na koji su oni igrali košarku, taj trofej koji je Sale Đorđević kao kapetan momčadi podignuo prije 30 godina na neki način bio je i trofej sviju nas koji smo se zbog njih zaljubili u kraljicu igara.

 

 

''Nikad viđeno. Amerikanci su dobili lekciju od mladih Jugoslavena, i to dvaput. Lekcija je ponovljena u finalu. Izgledalo je da na terenu igra ekipa bijelog Harlema. Međutim, ovog puta majstori košarke nisu bili Amerikanci, nego zlatni Pešićevi momci'', oduševljeno je pisao Campana, zapanjen onim što je vidio u tih nekoliko dana u Bormiju.

 

Usporedba s Harlemom najveći je mogući kompliment koji jedna neamerička košarkaška ekipa može dobiti. Za one koji možda ne znaju, Harlem Globetrottersi su košarkaški zabavljači koji poput nekakvog cirkusa godinama putuju svijetom pokazujući da se košarka može igrati s puno mašte, šale i atrakcije. 

 

''Usporediti naše mlade čarobnjake s majstorima zabavljačima iz pravog Harlema bilo je najveće moguće priznanje, ali i prilično točna usporedba, jer naši mladi asovi bili su i majstori i zabavljači, s tim što su najprije zabavljali sebe, a onako usput i sve ostale koji su gledali njihovu čarobnu košarku'', napisao je u svojoj knjizi ''Bajka iz Bormija'' legendarni košarkaški novinar Vladimir Stanković.

 

Jugoslavija je bila zemlja košarke. U zlatnim sedamdesetima bivša država bila je dvaput svjetski prvak, osvojila je tri europska zlata u nizu, a kruna svega bilo je olimpijsko zlato u Moskvi 1980. I s pravom se pitate zašto je baš generacija iz Bormija zaslužila film. Razloga je više. Najprije, onaj najbanalniji. Ta je generacija pojačana Draženom i Zdovcom u sljedećih četiri godine, sve dok se država nije raspala, gazila sve pred sobom i bila je bez konkurencije najbolja neamerička selekcija u povijesti. Druga stvar, trijumf Pešićeve reprezentacije u Italiji tog ljeta bio je samo okidač da se Amerikanci trgnu i da shvate kako se i u ostatku svijeta igra ozbiljna i vrhunska košarka.

 

''Zlato u Bormiju bilo je važno da napokon i sami shvatimo da možemo pobijediti te Amerikance i vjerujem kako je to zlato bilo jedno od razloga zašto su na Igre u Barcelonu 1992. došli Jordan, Magic i ostali'', u filmu kaže Toni Kukoč. A da je to doista tako, potvrdili su događaji i u godinama koje su uslijedile. Olimpijsko finale 1988. i svjetsko 1990. igrali su Jugoslaveni i Sovjeti, pa su Amerikanci u Barcelonu zaista morali prvi put poslati ''Dream Team'', kako bi vratili izgubljeni tron.

 

Jugoslavija se kroz Bormio prošetala. Sedam utakmica, sedam glatkih pobjeda, uz prosjek od 112 koševa po utakmici. Samo su Amerikanci u finalu ostali na -10. Svi ostali bili su "zamrznuti" na -30 i više. Međutim, da bi se to ostvarilo nije bio dovoljan samo talent. Bormio se nije dogodio preko noći. Četiri godine ta je ekipa koju je selektirao genij košarke Rusmir Halilović zajedno je živjela, trenirala i sanjala isti san – kako biti najbolji na svijetu. Za sve ostalo što se tih godina dešavalo u Jugoslaviji njih nije bilo briga. Tada su bili prijatelji, ostali su prijatelji i danas. I ono što je najvažnije, bili su prijatelji u ona olovna vremena kad je, logično, svatko odabrao svoju stranu.

 

''Nije nam bilo bitno tko je musliman, pravoslavac, katolik, je li neko Slovenac, Srbin, Makedonac, Crnogorac '', skoro kroz suze pričao nam je Teoman Alibegović, Zeničanin koji je kasnije godinama igrao za Sloveniju i čija je spontana, duhovita i emotivna rola na neki način trademark ovog filma.

 

''Ušli smo u vlak, a svi su vagoni bili puni. Na kraju kompozicije bio je jedan vagon koji je prevozio stoku. Tu smo vidjeli malo mjesta i legli smo u taj vagon'', priča Toni Kukoč o putovanju na Staru planinu u Pirot, gdje se reprezentacija pripremala za Bormio. Za one koji ne znaju, Vlade Divac prije Bormija imao je svjetsku seniorsku broncu sa SP-a u Madridu 1986., a on, Kukoč, Rađa i Đorđević i europsku iz Atene par mjeseci prije Bormija. Dakle, svjetske košarkaške klase, već tada debelo podcrtane u notesima NBA skauta putovali su na pripreme za juniorsko prvenstvo u stočnom vagonu. I nikome od njih to nije smetalo. Možete li tako nešto zamisliti danas?

 

Film je zanatski vrhunski napravljen. Zanimljiv, edukativan, informativan, premazan decentnom dozom za ovaj žanr prijeko potrebne patetike te nabijen humorom i emocijama. ''250 stepenika'' je jedan od onih filmova koji se od početka do kraja gledaju s osmijehom na licu.

 

Sale Đorđević nazvao ga je melodramatičnom komedijom. I možda je to najtočnija definicija ovog 54 minute dugog filma o skupini klinaca koja je mjesecima živjela pod brutalnim drilom ''sadističkog'' dvojca Pešić – Karajelić, samo kako bi ostvarili svoje djetinje ambicije i mladenačke snove – biti najbolji od najboljih.

 

Prije i nakon projekcije filma razgovarali smo s akterima ove košarkaške bajke.

 

''Jugoslavenska košarka imala je puno sjajnih generacija. Najprije je bila ona generacija Daneua, Koraća, pa onda Simonovića, Skansija, Kapičića, Ćosića, pa je došla ona Slavnića, Delibašića. Nakon toga imali smo generaciju 63./64 godišta, također sjajnu generaciju koju je odgojio profesor Halilović, koji je bio prvi i zadnji profesionalni trener KSJ. Svaka generacija definirala je vrijeme u kojem je igrala. Ključ je bila vrhunska selekcija klinaca iz cijele države. Cilj selekcije je bio da iz svake generacije tri, četiri igrača mogu upasti u A reprezentaciju. Iz ove generacije krasne su karijere kasnije napravili i igrači koji nisu uspjeli izboriti mjesto u timu za Bormio. Kad vam to kažem onda vam je jasno kakav je težak posao bio izabrati 12 najboljih. Četiri godine trajala je ta selekcija, a neki od njih već su bili standardni članovi A reprezentacije Jugoslavije. Nisu svi oni napravili karijere Kukoča ili Divca, ali svi su ti momci dugo vremena igrali košarku na vrhunskom nivou i dugo su trajali'', kazao nam je Svetislav Pešić, košarkaški mag koji je vodio tu reprezentaciju do zlata u Bormiju, a kasnije je postigao još jedan uspjeh u Njemačkoj kad je tu reprezentaciju doveo do senzacionalnog europskog zlata 1993.

 

 

 

Pešića smo upitali misli li je li priča o Bormiju postala mitska možda zbog činjenice da je krvavi rat zaustavio tu generaciju da napravi još i više. 

 

''Naravno. Ima tu puno i nostalgije, a uvijek će ostati otvoreno pitanje što bi bilo u finalu Olimpijskih igara u Barceloni da je Jugoslavija igrala u finalu protiv Amerikanaca. Možda se mnogi neće složiti, ali smatram da ima dosta argumenata koji kažu da je čudo bilo moguće. Najprije, ta je ekipa bila neviđeni spoj kvalitete, talente i internacionalnog iskustva. Godinama su igrali zajedno i znali su se u dušu. Mogli su igrati zatvorenih očiju koliko su se dobro poznavali. Zatim, na olimpijskom turniru igralo se po FIBA-im pravilima i nije se igralo sa Spalding loptama na koje su Amerikanci navikli. Ne kažem da bi Jugoslavija pobijedila da je do te utakmice došlo, ali uvjeren sam da bi bilo gusto'', rekao nam je Pešić, pa se prisjetio da je Hrvatska svoju prvu službenu utakmicu nakon osamostaljenja odigrala u Murciji, na kvalifikacijskom turniru uoči Igara u Barceloni. I to protiv njegove Njemačke.

 

''Prvu službenu utakmicu Hrvatska je odigrala protiv Njemačke i izgubila je'', pohvalio se Pešić kad je čuo da smo u Beograd došli iz Hrvatske.

 

Na naš odgovor da smo mi zato bili bolji na samom turniru i pregazili Njemačku s 21 razlike (99:78), Pešić je lakonski odgovorio:

 

''Pa dobro, bili ste najbolji, imali ste najbolju reprezentaciju i zato ste igrali u finalu.''

 

Dina Rađu uhvatili smo nakon projekcije filma. Pitali smo ga za dojmove o filmu.

 

''Zajeban film, ali baš zajeban. Emotivan strašno. Vratio me u vrijeme kad je sve bilo drugačije. Kad smo dijelili 'fetu kruva', kad doslovce nije bilo ničega. Čokolada je bila imaginarna imenica. Ne znam koliko ljudi ozbiljno shvaćaju priču o vožnji stočnim vagonom. Zamisli da danas pošalješ nekog klinca da se pet sati vozi vlakom u kupeu s kravama i ovcama. To je tada bilo normalno. I onda pogledam sad ovaj film i shvatim da je prošlo 30 godina i da je život proletio tako brzo. Shvatiš da si došao u završni dio života. Zajebano je to'', kazao nam je Rađa.

 

 

Rađu smo pitali koliko mlađe generacije mogu naučiti iz ovog filma i s obzirom na to da je član HKS-a, može li nešto ''pokrasti'' iz ovog filma kako bi pomogao hrvatskoj košarci.

 

 

''Teško je to jer kad pričamo o hrvatskoj košarci dolazimo do dubljeg problema koji nije za ovaj razgovor. Ne možemo mi sad pokazati prstom na jednog trenera, predsjednika saveza ili igrača i kazati da je samo on kriv za ovo što se danas događa hrvatskoj košarci. Problem je puno kompliciraniji i radi se o jednom sustavu koji je od početka nakrivo postavljen. Ondašnji sustav se temeljio na radi i brutalnoj selekciji. Na terenu je bilo 'izvoli i pokaži'. Kod nas 20 godina to nije bilo tako i tu je geneza problema. S druge strane, košarka i odnos prema košarci se promijenio. Danas nakon utakmice svih 12 igrača odmah uzmu mobitel u ruke. Mi tada nismo imali ni telefon. Kad bih otišao na pripreme, mater mi nije pet mjeseca znala ni gdje sam, ni što radim i jesam li živ uopće. Danas igračima leti gore-dolje, a mi smo bili samo posvećeni košarci. Zato danas vidiš emociju u očima sviju nas koji smo to prošli. S nekima se odavno nisam vidio, ali između nas sviju postoji  ogroman respekt i poštovanje. Tijekom godina se izgubio kontakt, što je i logično. Jedan je u Americi, drugi je u Japanu, ali kroz čitavo to vrijeme, od Bormija do danas, svatko od nas je pratio gdje se nalazi i što radi ovaj drugi. Danas sjedimo od 13 sati i pričamo pizdarije i uživamo. Svašta se u međuvremenu izdogađalo, ali najvažnije i ono jedino bitno je to da smo ostali prijatelji. Unatoč svemu'', rekao je Rađa.

 

 

Pred sam raspad države, pred sam rat, tada smo valjda bili prvaci svijeta u svemu. Iz današnje perspektive to izgleda kao san, urbana legenda, uljepšana laž koja se priča mlađima da bi klinci povjerovali da je nekad zaista bilo bolje, no tada je to zaista bilo tako. I nitko se nije previše oko toga uzbuđivao. Bilo je to nešto sasvim normalno. Bili smo naviknuti na velike stvari, posebice u kolektivnim sportovima, no danas, kad nakon točno 30 godina bacimo pogled unatrag, vidjet ćemo da to ljeto nije po ničemu bilo normalno jer su se te 1987. pred našima očima stvarali sportaši koji će u bliskoj budućnosti obilježiti europski i svjetski sport. Nogometaši su bili prvaci svijeta, rukometaši isto tako, vaterpolisti su bili najbolji u Europi. Rađa kaže da to ništa nije slučajno.

 

''Ništa to nije bilo slučajno. Tih 250 ''skala'' na koje smo morali jurišati su simbolika, ali te stepenice su bile samo sukus višegodišnjeg rada kako u klubu, tako i u reprezentaciji. Sustav je bio taj koji nas je stvorio, a mi smo samo sebe nadograđivali dok nismo stvorili mašinu. U toj se reprezentaciji točno znali tko što radi i tko je za što zadužen. Tko je glavna uloga, tko sporedna, a tko glavna sporedna. Kako je sjajno u filmu rekao Teoman, svi smo morali proći kroz jednu 'piriju' i u reprezentaciju nisi mogao upasti ako stvarno to nisi zaslužio. Od malih dana smo bili učeni na taj način rada. Rusmir Halilović, Moka Slavnić, Slavko Trninić, Kari Pešić, Božo Maljković, kasnije Duda… svi ti treneri bili su dio jednog zdravog sustava kroz koji smo svi morali proći, a rezultati su samo posljedica takvog rada. Svi ti treneri bili su zajebani učitelji, koji imaju paklen CV. Nemam ja puno toga o njima pričati. O njima se sve zna. Mogu samo reći da sam imao neviđenu sreću da se rodim u to vrijeme da su me košarci učili najbolji stručnjaci na svijetu. Prva stvar koju mi je Božo Maljković rekao kad je došao u Split bilo je: 'Ako želiš biti bolji od Divca, moraš više od njega trčati.' Tu izjavu pamtit ću cijeli život jer ona je bila poanta svega. Nas dvojica bili smo prvi europski igrači koji smo mogli istrčati kontru i ispratiti bekove.''

 

Bilo je to ono slavno ''Jedan skače, drugi trči.''

 

''Ha-ha. Naravno, to se znalo, takav je bio dogovor.''

 

S Teomanom Alibegovićem bio je poseban užitak pričati nakon promocije. Drag, neposredan, duhovit, očarao je sve prisutne u beogradskom kazalištu. 

 

''Film je krasan. Bili smo tada mladi, možda i malo nadobudni, ludo hrabri. Kad danas gledam na sve, s odmakom od 30 godina, mogu reći da je blagoslov bio poznavati ove momke. Iza nas su prošla i ružne godine, puno ružnih godina, ali svatko od nas je u svakom trenutku znao broj telefona onog drugog. Svi smo uvijek bili na raspolaganju jedan drugome i mislim da je to najvažniji uspjeh ove generacije'', kazao nam je Alibegović.

 

 

Alibegovića smo pitali zašto je Bormio toliko važan.

 

''Mislim da smo bili prva selekcija koja je ciljano stvarana. Sve je počelo nekoliko godina ranije, kad smo se u Titogradu, današnjoj Podgorici, sreli klinci, još mladi, golobradi, naivni i nevini. Bilo nas je iz svih ondašnjih republika, a sve nas je selektirao i okupio Rusmir Halilović. Bilo je tu više od stotinu dječaka, a svi su došli samo s jednim ciljem – upasti u reprezentaciju i dobiti dres sa svojim brojem. Kad su bila otpadanja, svi smo strepili samo da ne budemo ti koji ćemo morati kući. To je bila agonija. Toliko nam je značilo biti dio te reprezentacije. Konkurencija je bila strašna, a na treninzima je sve prštalo.''

 

 

''Treninzi su bili puno teži i jači od utakmica. Film traje koliko traje i ne može se sve kazati, ali to što je najprije započeo Rusmir, pa nastavio Pešić, bilo je čudesno. Nema gradića u bivšoj Jugoslaviji gdje njih dvojica nisu sve pročešljali. Dobraša su pronašli u Banja Luci, mene su doveli iz Ilirije koja nije ni slovensku ligu igrala, pa su me doveli u Bosnu. Samo zato što sam postigao trkaći rekord od 2,6 za 20 metara. Kako sam visok 207 nitko nije vjerovao da je taj rezultat bio ispravan i šest puta su mi mjerili. Karajela me je šest puta vraćao. 'Koga ti foliraš?' govorio mi je jer nikome nije bilo jasno kako je moguće da netko toliko visok tako brzo trči. Karajelić je bio mudrac veliki. Nije mi rekao da radi za Bosnu. Pitao me kako se zovem. Ja mu kažem Alibegović. A on meni odakle sam. Ja mu rekao iz Slovenije, a on udre u smijeh. 'Čuj ovo, Alibegović, pa Slovenac. Kad sam mu rekao da mi je Mirza Delibašić bio idol, pet dana kasnije stigla su kola iz Sarajeva i ukrali su me Olimpiji pred nosom'', rekao nam je Alibegović i dodao:

 

''Zamislite vi danas, u današnje vrijeme, da Bogdan Bogdanović ili Boban Marjanović idu u stočnom vagonu igrati za reprezentaciju? Možete li nešto tako uopće i pojmiti? Nema teoretske šanse. Mi smo spavali u mrežama i bilo je super. Mi smo bili zadovoljniji s malim stvarima koje smo imali, ispunjavalo je nas to što smo skupa. Bili smo nevini. Jedino što smo željeli bilo je biti najbolji na svijetu. Nikome od nas nije padalo na pamet da razmišlja ako zabije 10 ili 15 poena više da bi na račun toga mogao dobiti dobar ugovor. Nikad nikome nije palo na pamet igrati samo za sebe. Bili smo družina i prijatelji i jedino što smo stvarno željeli bilo je upasti među najboljih 12 i biti dijelom te reprezentacije'', rekao nam je Teoman.

 

 

U drugoj polovici 80-ih košarka je u Jugoslaviji bila na vrhuncu. Liga je bila najjača iza NBA. U 6 godina Cibona i Jugopslatika osvojili su pet naslova prvaka Europe, Zagrepčani su 1987. dodali još i Kup Kupova, onako, da se nađe, a Partizan i Kup Koraća. Reprezentacija je gazila sve pred sobom. Alibegović kaže da je košarka onda u Jugoslaviji bila više od sporta. Bila je društveni fenomen.

 

''Znate kako kažu pametni Amerikanci. 'No passion, no success'. Nas je nosila publika. Košarka je bila standardni član svakog domaćinstva u Jugoslaviji. Bila je dio naše kulture, način života. Danas klinci imaju play-station, internet, sva čuda svijeta, a mi kad nismo na ulici igrali košarku, onda smo je gledali. Joj kako sam uživao gledajući kako Dražen trpa Simac iz Milana ili što radi onom nesretnom Townesu kojeg je Real doveo samo da na Draženu igra obranu. Nisam ja bio Cibonaš, ali guštao sam u divnoj košarci. Nije tada bilo sportskih pabova kao danas. Cijelo Sarajevo bi se skupilo kod nekoga tko je imao televiziju i onda sam ja gledao Petrovića i navijao za njega, a za tri dana bi me čekala utakmica protiv njega. U četvrtak bih ga gledao na televizoru, a u nedjelju sam imao zadatak da ga prebijem kao mačku.Mjesec dana bih me pripremali kako čuvati Dražena, a to je bilo nemoguće. Što god smislio, koliko god ga udarao, ovaj bi ti još više trpao. Čuvati Dražena bila je katastrofa. Najveća noćna mora svakog igrača u ono vrijeme bilo je kad bi mu trener rekao da mora na Petrovića. Znao si da ćeš što god napravio na kraju ispasti smiješan. Joj, kakva su to vremena bila. Kakvi su to igrači bili.''