ISTINA Damira Polančeca, ispričana tjedniku Nacional, najmanje se tiče njega samog. A više govori o onome što sve nas čeka.
Prava je šteta što je Polančec o svemu tome šutio onda kad je trebao govoriti. I šteta što o tim stvarima govori sada kad mu malo tko vjeruje. Osim onih koji su na to upozoravali dok je on mudro šutio. Od crnih stranačkih fondova do montiranih optužnica.
Ali sve ovo na što upozorava bivši Sanaderov potpredsjednik Vlade suočen s gomilom kaznenih prijava sugerira kako se zapravo malo toga u ovoj zemlji promijenilo na bolje. U prvom redu za njega osobno, a zatim i za Hrvatsku. Koja unatoč Polančecovu progonu nije postala bolja zemlja. Dapače.
Posipanje pepelom
Ako zanemarimo Polančecovo skrušeno posipanje pepelom i opetovane tvrdnje kako je donosio političke odluke koje ne mogu biti okvalificirane kao kazneno djelo, svejedno ostaje smiješna činjenica da se pompozni obračun s korupcijom u njegovu slučaju sveo na presudu za reflektore u Đelekovcima.
Kao što ostaje najava da će bivši šef HEP-a Ivan Mravak prvo fasovati zbog Rade Buljubašića. Čovjeka koji je primao plaću, a nije dolazio na posao. Kao jedini takav u Hrvatskoj.
Iz Polančecova intervjua vidljivo je da on zapravo manje govori o sebi, a više o sustavu čiji je on integralni dio do jučer bio, koji je danas njemu skrojio sudbinu, a sutra bi je mogao skrojiti svima nama.
Represivni aparat jači od izvršne vlasti
Njega se goni zbog odluka s kojima je bio upoznat cijeli vrh HDZ-a, od Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa, pa nadalje. Goni ga pravosuđe u rukama Vladimira Šeksa. Mladen Bajić i Tomislav Karamarko oteli su se kontroli. "U ovom trenutku na vlasti više nije HDZ", govori Polančec. "Od izvršne vlasti više moći ima represivni aparat".
Na više mjesta govori o neovlaštenom prisluškivanju i praćenju, ne samo njega nego i članova Vlade. Spominje kaznene prijave za koje sumnja da su sastavljene prisluškivanjem. A sve to prolazi bez sankcija i odvija se bez javne kontrole.
Prstom u govno
Polančec sada dramatično upire prstom u ono što su svi već davno primijetili. U činjenicu da se istrage provode selektivno, a optužnice podižu sporadično. Da se pred sud dolazi zbog objektivnih sitničarija, dok se za velike i milijunske slučajeve optužnica čeka godinama. Te da se borba protiv korupcije slavi na slučajevima koji s korupcijom imaju najmanje veze.
Kad brani sebe od odgovornosti za donesene odluke, Polančec širom otvara vrata progonu ostatka HDZ-a, svjestan pak da do njega neće doći dokle god je ova stranka na vlasti. Ponavlja ono što je pohranio u posebnom pismu prije godinu dana: da se kaznene prijave daju na uvid vrhu HDZ-a, gdje se onda odobravaju ili stopiraju.
Mladen Bajić ima izuzetnu slobodu, Jadranka Kosor kopira Ivu Sanadera, a Šeks i dalje oko "malog prsta" vrti pravosuđe i sudove, od Ustavnog do Vrhovnog.
Pokajnik ili pokojnik
Naravno, ne treba nam Polančec da bismo sve to znali, ali lijepo od njega da je pristao biti pokajnik, barem pred sudom javnosti. Šteta što mu to pokajništvo neće pomoći.
No ipak, najveća je šteta što njegovo svjedočenje neće pomoći ni građanima Hrvatske koji su ostavljeni na milost i nemilost ovoj stranci i ovakvom represivnom aparatu, nekontroliranom prisluškivanju i praćenju, anonimnim kaznenim prijavama i selektivnim, politički ili tek karijeristički motiviranim optužnicama. Koliko god on govorio, stvari se neće tako lako i tako brzo promijeniti.
Kako to dobro zvuči
Zbog svega toga, od Polančecove želje da se zajedno s njim na optuženičkoj klupi nađu ostali članovi Predsjedništva HDZ-a rastu zazubice. Pitanje je samo tko će ih tamo posjesti? Odgovor ne zna čak ni Anto Nobilo.