ZA ONE koji su gledali Netflixovu dokumentarnu mini-seriju Night Stalker: The Hunt for a Serial Killer, ime detektiva Franka Salerna vjerojatno će biti poznato. On je, naime, detektiv iz Los Angelesa koji je imao ključnu ulogu, uz kolegu Gila Carrilla, u otkrivanju i hvatanju Richarda Ramireza, glavnog lika iz ove serije.
Ovaj serijski ubojica koji je u medijima dobio nadimak Night Stalker (eng. Noćni vrebač), harao je Los Angelesom više od godinu dana, od lipnja 1984. do kolovoza 1985., provaljujući noću u kuće. Muške žrtve bi uglavnom odmah ubio, a ženske uglavnom silovao, mučio i opljačkao, nakon čega bi neke ubio, a neke ostavio na životu. Osuđen je 1989. za 13 ubojstava, pet pokušaja ubojstva, 11 seksualnih napada i 14 provala. Žrtve ubojstva su bile u rasponu od devetogodišnje djevojčice do 83-godišnje starice.
Strah koji je Night Stalker tih mjeseci sijao u Los Angelesu bio je još veći jer, za razliku od drugih serijskih ubojica, nije imao svoj tip žrtve, nego je ubijao muškarce i žene, mlade, starce i djecu. Ponekad je pljačkao kuće svojih žrtava, ponekad nije, ponekad je neke ostavljao na životu. U svojim brutalnim zločinima koristio je noževe, mačetu, željeznu šipku i pištolj. Žrtve je tjerao da se "zakunu na Sotonu", a ponekad im je i crtao sotonističke simbole po tijelu. Na prvom sudskom ročištu pokazao je pentagram koji je nacrtao na dlanu i uzviknuo "slava Sotoni".
Nikad nije izrazio žaljenje, a pri izricanju presude sudac je zaključio da je Ramirez svojim zločinima demonstrirao "okrutnost, bešćutnost i zlobu iznad bilo kakvog ljudskog razumijevanja". Osuđen je na 19 smrtnih kazni, ali nije smaknut. Umro je 2013. od limfoma, u 53. godini, čekajući smaknuće u kalifornijskom zatvoru.
>>Gledatelji ne mogu spavati nakon serije o jednom od najjezivijih serijskih ubojica
Richard Ramirez - Night Stalker
Kad se Gil Carrillo pridružio odjelu za ubojstva u šerifovom uredu u Los Angelesu početkom osamdesetih, njegov budući partner Frank Salerno već je bio svojevrsna zvijezda. Nedugo prije toga uhvatio je takozvanog Davitelje s padina (Hillside Stranglers), dvojac serijskih ubojica - Kennetha Bianchija i Angela Buona Jr-a. Ova dvojica rođaka terorizirali su Los Angeles i okolicu krajem sedamdesetih, također silujući, mučeći i ubijajući svoje žrtve. Ubili su deset djevojčica i djevojaka u dobi od 12 do 28 godina.
"Kad sam sreo Franka, on je prolazio kroz suđenje za Hillside Stranglere. Pitao sam ga o tome i rekao mi je: 'Pa, to je slučaj kakav se dogodi jednom u karijeri'. Onda smo, dva tjedna kasnije, naglavačke uletjeli u ovo", rekao je Carrillo za Rolling Stone. A "ovo" o kojem je govorio je, naravno, bio slučaj Night Stalkera.
Od 1970. do 1999. više od 80% američkih serijskih ubojica
Carrillo i Salerno su sudjelovali u Netflixovoj seriji, posljednjoj u nizu trenutno vrlo popularnog žanra zvanog "true crime", prvenstveno posvećenog serijskim ubojicama. A jezivi i tajanstveni fenomen serijskih ubojica je u Americi, čini se, bio na svom vrhuncu tridesetak godina, od ranih sedamdesetih do ranih dvijetisućitih.
Amerikanci koji su prije tog razdoblja ostavljali kućna vrata nezaključana i bezbrižno stopirali - pogotovo u šezdesetima - počeli su strahovati pred nezamislivo sadističkim ubojicama poput Night Stalkera, Teda Bundyja (priznao 30 ubojstava, odrubljivao i čuvao glave, općio i s leševima žrtava), Jeffreyja Dahmera, poznatijeg kao Milwaukee Cannibal (ubio i raskomadao 17 dječaka i muškaraca, a njihova tijela koristio za nekrofiliju i kanibalizam), Johna Wayna Gaceyja, poznatijeg kao Killer Clown (radio kao klaun, silovao, mučio i ubio najmanje 33 mladića i dječaka) ili Keitha Huntera Jespersona, poznatijeg kao Happy Face Killer (potvrđeno osam ubojstava, on je tvrdio da je ubio 185 žena, a nadimak je dobio po smiješku kojeg je crtao u svojim pismima medijima).
Štoviše, osamdesetih je u SAD-u bilo aktivno barem 200 serijskih ubojica. A kao što je nejasno zašto je sedamdesetih došlo do svojevrsne epidemije serijskih ubojica, jednako je nejasno zašto su dvijetisućitih praktički nestali. Odgovore na oba pitanja pokušao je dati povjesničar kriminala i pravosuđa Peter Vronsky u svojoj nedavno objavljenoj knjizi American Serial Killers: The Epidemic Years.
"To je era koje je povjesničar kriminalna Harold Schechter nazvao 'zlatno doba serijskih ubojstava'", kaže Vronsky za Rolling Stone, referirajući se na razdoblje od 1970. do 1999., u kojem je, prema njegovoj procjeni, operiralo više od 80% američkih serijskih ubojica.
Vronsky ovaj fenomen proučava desetljećima, još od 1979. Njegov je zaključak da serijski ubojice u pravilu razviju patološku ličnost i porive karakteristične za ubojice već do svoje četrnaeste godine, ali obično počinju ubijati u kasnim dvadesetim godinama.
Serijski ubojice - djeca rata i žrtve zlostavljanja
Proučavajući što se to događalo u vrijeme kad su Gacy, Bundy, Dahmer i ostali zloglasni ubojice bili djeca, pronašao je poveznicu - svi su rođeni u vrijeme rata.
"U slučajevima poput, primjerice, BTK Killera (Dennisa Radera) ili Torso Killera (Richarda Cottinghama), njihovi očevi su bili ratni veterani s PTSP-em koji nije bio prihvaćen kao zdravstveni poremećaj do osamdesetih", ističe Vronsky. Ukratko, radilo se o djeci koja su imala genetske predispozicije za nasilje, a odgajana su u disfunkcionalnim i često nasilnim obiteljima.
I Ramirez je tako odrastao u takvoj obitelji. Otac, meksički imigrant i bivši policajac, često je imao nasilne ispade bijesa. S druge strane, Ramirezov stariji rođak Miguel Ramirez bio je odlikovani veteran Vijetnamskog rata iz redova Zelenih beretki koji je patio od PTSP-a.
Ramirez je još kao dječak s rođakom pušio marihuanu, a ovaj mu je često pričao o zvjerstvima koja je u Vijetnamu radio - kako je silovao, ubijao i odrubljivao glave zarobljenim vijetnamskim ženama. Pokazivao mu je i fotografije žrtava, uključujući one na kojima je pozirao s odrubljenim glavama. Rođak mu je ne samo usadio ideju krvožedne okrutnosti prema ženama, već ga je i podučio vojničkim vještinama poput potajnog ubijanja.
"Ramirez je sam opisao kako je prešao u 'drugačiji svijet' nakon što je posvjedočio tome", kaže Vronsky. No osim toga - pušenja marihuane u djetinjstvu koja je mogla utjecati na njegov neurološki razvoj - Ramirez je kao dvogodišnje dijete imao ozljedu mozga, prednjeg čeonog režnja, kad je pao s komode na koju se penjao.
"Sada znamo da su ozljede prednjeg čeonog režnja, poput onih koje zadobiju igrači američkog nogometa, povezane s ozbiljnim poremećajima ponašanja, uključujući ono što zovemo 'psihopatijom izazvanom ozljedom'. Ozljede prednjeg čeonog režnja često su zabilježene u biografijama serijskih ubojica", dodaje Vronsky.
Kombinacija gena i okoline, uključujući ozljede mozga
Neuroznanstvenik James Fallon, samodijagnosticirani psihopat i autor knjige "The Psychopath Inside: A Neuroscientist’s Personal Journey into the Dark Side of the Brain", slaže se da su serijski ubojice u pravilu djeca rata.
"To dijete nikad nije imalo šanse", kaže Fallon za Ramireza.
"Svi znamo ljude koji su bili zlostavljani u djetinjstvu i ne postanu ubojice, ali oni možda nemaju gene koji ih čine podložnima. Tako da se ne radi samo o ranoj okolini i ne samo o genima. Radi se o interakciji ovih dvaju faktora koji vas predodređuju za radikalno, agresivno, antisocijalno ponašanje. Svi ljudi koje sam proučavao, svaki ubojica i svaki diktator, svaki od njih bio je ili napušten ili zlostavljan između rođenja i tri godine starosti - osim Pol Pota. On je imao odličan odgoj", obrazlaže Fallon.
No ti nam faktori svejedno ne daju potpuno objašnjenje zašto je baš sedamdesetih počelo takozvano zlatno doba serijskih ubojica i zašto je na prijelazu stoljeća završilo. Umirovljeni detektiv Paul Holes misli da ima odgovor. Holes je desetljećima radio na slučaju Golden State Killera, bivšeg policajca Josepha DeAngela koji je uhićen tek 2018. i lani osuđen na 11 uzastopnih kazni doživotnog zatvora za 13 slučajeva ubojstva i otmice.
Holes smatra da je zaključak da su serijski ubojice ratni veterani pretjerana simplifikacija. DeAngelo je, recimo, bio u mornarici, ali nikad nije sudjelovao u borbi. No kao dijete je neko vrijeme živio u Njemačkoj, gdje je njegov otac, također vojnik, služio. Tamo je svjedočio silovanju koji su dvojica vojnika počinili nad njegovom sestrom. Za razliku od nekih drugih dječaka koje bi to traumatiziralo, DeAngela je to možda stimuliralo, smatra Holes.
Serijski ubojice prvo vrebali stoperice, pa provaljivali u kuće, pa prešli na prostitutke
U sedamdesetima je serijskim ubojicama bilo mnogo lakše vrebati svoje žrtve. Uglavnom su napadali ženske žrtve koje su autostopirale, ne sumnjajući da ulaze u auto psihopata i ubojice. Žene su posljedično prestale stopirati, kaže Holes, pa se "bazen žrtava" ubojicama smanjio.
Monstrumi poput Golden State Killera i Night Stalkera zbog toga su počeli provaljivati u kuće u potrazi za žrtvama. Ali s vremenom je sve više ljudi počelo ugrađivati protuprovalne sustave s alarmima i nadzornim kamerama, što je malo-pomalo eliminiralo i ovu opciju za serijske ubojice. Zato su se u devedesetima okrenuli najlakšoj meti - prostitutkama.
"U mojoj oblasti vidio sam kako su se slučajevi serijskih ubojstava počeli fokusirati na seksualne radnice devedesetih. Predatori su se prebacili na seksualne radnice na ulici - spreman bazen žrtava koje bi dobrovoljno ulazile u auto i uglavnom ih se ne bi tražilo ako bi nestale", pojašnjava Holes.
>>Tko je Samuel Little, možda i najstrašniji ubojica u američkoj povijesti?
Jedan od onih koji su vrebali prostitutke je i najgori serijski ubojica u američkoj povijesti, Samuel Little, koji tvrdi da je ubio 93 žene, a istražitelji FBI-a su ga povezali s preko 60 ubojstava. On je silovao i ubijao u 19 američkih saveznih država od 1970. sve do 2005. Osuđen je tek 2014., a umro je prošle godine odslužujući doživotnu zatvorsku kaznu.
Neki ubojice su se, kad su i prostitutke postale opreznije i manje sklone radu na ulici, okrenule internetu za pronalaženje žrtava. Philip Haynes Markoff, poznat kao Craigslist Killer, optužen je za ubojstvo maserke s kojom se povezao na stranici Craigslist, nakon čega se ubio u pritvoru.
Ubojice se danas prije otkrivaju zahvaljujući tehnologiji
"To je igra mačke i miša između policije i ubojica jer oni će ići tamo gdje mogu lakše naći žrtve. Tehnologija koja ih sprečava da počine neke vrste zločina, sad im omogućava druge vrste zločina. Nećete vidjeti priče poput one o Golden State Killeru, gdje imate niz slučajeva i ubojstva jer se pomoću tehnologije hvataju takvi tipovi. Apsolutno sam uvjeren u to", zaključuje Holes.
To bi mogao biti i ultimativni uzrok opadanja pojave serijskih ubojica - zahvaljujući modernoj forenzici, istražitelji ih uhvate prije nego što imaju priliku postati "serijski". S druge strane, isto tako je moguće da je serijskih ubojica bilo mnogo više nego što znamo i prije sedamdesetih, ali tehnologija nije bila dovoljno napredna da bi ikad bili uhvaćeni.
Fallon tako ističe da je bilo mnogo više ženskih serijskih ubojica nego što znamo, ali žene su često prolazile "ispod radara" jer ne bi ubijale same, već bi manipulirale muškarcima da ubijaju za njih. Usto, Fallon se poziva na studiju iz 2019. koja je proučila 55 muških i 55 ženskih serijskih ubojica koji su bili aktivni između 1856. i 2009. u SAD-u.
U studiji se zaključuje da su muškarci uglavnom djelovali kao "lovci" koji bi tražili i ubijali nepoznate žrtve, dok su žene uglavnom djelovale kao "sakupljači" - ubijajući žrtve u svojoj okolini za vlastitu korist. Primjer je Amy Duggan, ravnateljica doma za starije koja se udala i potom ubila pet starijih muškaraca te nagovorila devet starijih žena da je stave u oporuku prije nego što ih je otrovala.
Serijske ubojice smo imali oduvijek, samo nisu bili tako prepoznati
Isto tako, smatra Vronsky, imamo percepciju da su gotovo svi serijski ubojice bijelci, ali istina je da su samo 51% serijskih ubojica od 1970. do 2000. bili bijelci. Afroamerički serijski ubojice su manje poznati, kaže ovaj povjesničar, jer su i njihove žrtve često bile iste rase i kao takve često bile manje medijski eksponirane. Možda je i to jedan od razloga zbog kojeg je Little desetljećima harao SAD-om prije nego što je uhvaćen, iako su njegove žrtve bile svih rasa.
Vronsky u svojoj posljednjoj knjizi, "Sons of Cain: A History of Serial Killers from the Stone Age to the Present" tvrdi da smo naprosto oduvijek imali serijske ubojice - od kamenog doba, kako sam naslov kaže. Razlog zašto ih nismo tako percipirali je taj što nismo imali ni formalnu policiju kakvu danas poznajemo ni medije koji bi o tim slučajevima izvještavali - sve do Jacka the Rippera u Engleskoj krajem 19. stoljeća. Primjerice, u srednjem vijeku ih se često pogubljivalo kao vukodlake u sklopu zloglasnog lova na vještice ili bi ih naprosto lokalna zajednica linčovala kad bi ih uhvatila.
Sedamdesetih i osamdesetih su, s druge strane, serijski ubojice postali svojevrsne zvijezde, puneći naslovnice novina i televizijske dnevnike. No za istražitelja Carrilla, slučaj Night Stalkera bio je kao i svaki drugi slučaj ubojstva.
"Nije me briga za Richarda (Ramireza), nije me briga što mu se dogodilo. On je pitao Franka i mene hoćemo li doći na smaknuće i Frank je odmah rekao da će biti tamo. A kad je pitao mene, rekao sam mu: 'Nije me briga. Vidio sam dovoljno mrtvih ljudi", kaže Carrilllo.