ČINI se da su Srbi ipak našli mrvicu razuma unatoč desetljetnom pranju mozga i brumanju subsaharskog sentimenta liberalno-masonske općesvjetske ugroze ne samo srpskog teritorijalnog integriteta, nego i samog svetosavskog guslačko-opanačkog načina života. Ipak, ne treba se prerano veseliti i proreći početak konačnog pada jedinog istinskog europskog fašizma preživjelog u 20. stoljeću dok se ne podijele sva mjesta i dovoljna količina zagarantiranog novca koji bi osigurali da Miloševićevi nasljednici podrže Tadića, a ne radikale.
Možda se za nekih 50 godina, kad, tj. ako zemlje Balkana sve zajedno budu u Trećoj Jugoslaviji (čitaj: EU), po beogradskim kafićima uz bistrenje politike sa suzom o oku bude pričalo o "istorijskom maju dveiljadeosme", kad je ideja o golom preživljavanju natjerala srpski narod na biranje opcije koja je prekinula izolaciju i utrla put prema kakvom takvom normaliziranju života u zemlji dobrano poodmakle paranoje. Nakon što je cijela stvar skrenula s retorike mostova i vrtića na teren Kosova, Kosova i samo Kosova, uz blago prizivanje erotizma haških bjegunaca, više se nitko nije usudio nadati ičemu osim pobjedi radikala i Koštunice, sa ili bez pomoći Miloševićevog, oprostite, Dačićevog SPS-a.
Tadićeva pobjeda - misterij
Pa ipak se nešto dogodilo. Je li to pretjerana samouvjerenost Tome "Vratićemo bre Crnu Goru i Srpsku krajinu" Nikolića, koja je izazvala rasipanje glasova na srpskoj - eh, pitanje je što je sad to, ljevica ili desnica, možda je najbolje reći "četnica" - konglomeracija ovo malo preostale građanske opozicije ludilu, božanska intervencija ili nešto sasvim nedokučivo? Ne zna se, pobjeda Tadićevog bloka misterij je svima koji su donekle bacili pogled na srpske izbore i vjerojatno je najbolje pričekati 30 godina da povjesničari donesu svoj sud o ovom izbornom preokretu.
U svakom slučaju, ne treba se odmah ponadati krajnjoj pobjedi One-Opcije-Koja-Nije-Šešelj, budući da sad slijedi ono naporno razdoblje skupljanja 127 glasova dovoljnih za sastavljanje parlamentarne većine. Formiranje nove vlade tako će u naletu povijesne ironije ovisiti o Miloševićevom SPS-u, stranci najzaslužnijoj za stanje u kojem se Srbija nalazi danas.
Njihov čelnik već je krenuo sa pričama o tome kako će svoje usluge prvo nuditi Nikoliću i Koštunici, budući da su mu oni prirodniji partneri, a vjerojatno i bolja ekipa za zapjevati Kalinku uz pokoju "kratku", ali treba uzeti u obzir da vlada s Tadićevim blokom na čelu ipak ima veće šanse za održavanje stabilnog mandata. To znači i da ima veći potencijal kupovine (odnosno, kako to vole reći u stranim medijima: pružanja političke i diplomatske inicijative) neželjenih partnera. A grabež, otimačina, krađa, lopovluk, kokošarenje, kupovina odanosti, to su one prave vrijednosti koje je Milošević ostavio u naslijeđe Srbima.
Ne da će se nešto bitno primijeniti s onu stranu Drine ako radikali ne dođu na vlast, unutarnja politika i dalje će biti zatrovana Kosovom koje će se koristiti kao adut za izbjegavanje svih rasprava o bitnim unutarnjim problemima, a vanjska politika Srbije ionako se svodi samo na Kosovo. Samo, vlada koju bi vodili radikali mogla bi prouzročiti još veći pad stranog interesa za pomoći potomcima Dušanovim, što bi mogao biti i konačni čavao u lijesu na kojemu bi pisalo "Sljedećih 20 godina života u Srbiji".
Jovan Dragišić